Stećak kao nepresušna inspiracija Adisa Fejzića

Adisu Eliasu Fejziću, jednom od najboljih i najpriznatijih bosanskohercegovačkih skulptora, stećci su nepresušan izvor inspiracije pa stoga ne čudi činjenica da kroz većinu svojih radova oživljava prije pet vijekova ugaslu tradiciju klesanja jedinstvenih nadgrobnih kamenih spomenika.

Prvi je bosanskohercegovački doktor nauka za skulpturu koji je i doktorsku disertaciju posvetio stećcima. Tu titulu stekao je na Koledžu za umjetnost u Queenslandu, u Australiji, zemlji koja je njegov dom posljednjih petnaestak godina. No, Bosna i Hercegovina je sveprisutna u njegovom srcu i radovima.

Stećci su ogledalo u kojem se najjasnije vidim – i kao Bosanac, i kao skulptor, kaže Fejzić u razgovoru za Al Jazeeru.

A stećci ga – bez ikakve sumnje – najdirektnije povezuju i s Mehmedalijom Makom Dizdarom, jednim od najznačajnijih bosanskohercegovačkih pjesnika kojem su stećci bili toliko nadahnuće da ih je pretvarao u riječ.

“Mak Dizdar je moj učitelj i prijatelj koji je, iako imaginaran, uvijek prisutan dok pravim stećke 21. vijeka. Mislim da smo nas dvojica u dubljoj ‘komunikaciji’ nego sam i sam svjestan. Nalazim ga na razne načine i na mnogim mjestima”, kaže Fejzić.

“Makova hiža je najbolje/najprimjerenije mjesto susreta s Makom – to je muzej na kojem imam čast i mogućnost (p)ostaviti svoju umjetnost kao najizravniji hommage ovom velikom umjetniku. Možda ga tako mogu drugačije i autentično približiti i drugima”, dodaje.

Jedan u nizu takvih radova je kompozicija Fragmenti spomenika Maku Dizdaru, koja je u povodu stogodišnjice rođenja Maka Dizdara 2017. godine predstavljena u Historijskom muzeju BiH, a koju Festival kulture “Slovo Gorčina” ove godine vraća u bašču Makove hiže u Stocu, ambijent kojem je prvobitno i bila namijenjena.

Fejzić za Al Jazeeru govori o izložbi Fragmenti, neraskidivoj vezi svoje umjetnosti sa stećcima i Makom Dizdarom, te kulturnoj baštini Bosni i Hercegovine.

• ‘Fragmenti spomenika Maku Dizdaru’ je kompozicija koja je nastala kao posljedica nedostatka volje i razumijevanja za ideju o stvaranju monumentalnog spomenika Maku Dizdaru u Sarajevu. Možete li nam ispričati nešto više o samom nastanku ovog djela?

– Fragmenti spomenika Maku Dizdaru su dio izložbe koju sam predstavio povodom obilježavanja stogodišnjice Makovog rođenja 2017. Fragmenti su reducirana verzija zamišljenog “malog spomeničkog kompleksa” posvećenog Maku u Sarajevu. To su zapravo “ostaci nikad realiziranog spomenika”, a možemo ih razumjeti i kao “spomenik ideji podizanja spomenika Maku Dizdaru”, što i jeste posebna vrijednost tog rada.

Umjesto monumenta na Obali Maka Dizdara u Sarajevu, sada je u Makovoj hiži u Stocu postavljena nekolicina malih kamenih skulptura koje od milja zovem “bonsai stećci” – mali hommage velikom pjesniku. Spomenik u Sarajevu je trebao biti grupa stećaka uz portretnu figuru kojom bi Mak bio predstavljen i kao stvarni čovjek i kao mitski pjesnik/prorok.

Ja od Maka ne pravim mit – on to već jeste i bez mene. A moja “Makomanija” nije ni nalik nekoj od bolesnih i popularnih mitomanija kakve su na južnoslovenskom Balkanu sredstvo za ostvarenje neosvještenih etno-religijskih, nacionalnih i pseudopolitičkih programa “… iza kojih ne stoji ništa osim mržnje, sujete, vlasti”, kako kaže Branimir Štulić. Moja “Makomanija” je vrlo ličan odnos sa Makom, utemeljen na njegovoj objektivnoj vrijednosti, kao i na značaju koji ima samo u mom životu (i samo za vlastite potrebe).

• Nije prvi put da sarađujete sa Makovom hižom i da svoj rad posvećujete jednom od najvećih bosanskohercegovačkih pjesnika.

– Mak je moj prijatelj, učitelj… rod. Kao što je Gorčin (koji stoji ispred Makove hiže) njegov biološki/fizički unuk, tako sam ja Makov metafizički unuk. To je, u najkraćem, onaj prvi i duboki razlog zbog kojeg se Gorčin i ja bavimo Makom, svako na svoj način i nikad nam nije bilo teško naći načina da sarađujemo. Naprotiv.

• Ideja Fondacije Mak Dizdar o stvaranju monumentalnog spomenika Maku Dizdaru u Sarajevu već godinama čeka bolja vremena. Jedino što smo u međuvremenu dobili – osim praznih obećanja – je pretvaranje kuće u kojoj je Mak Dizdar proveo značajan dio života u nargilhanu simbolično nazvanu njegovim imenom. Kako to komentirate i mislite li ipak da, uprkos tome, bolja vremena uskoro dolaze?

– “Kuća u kojoj je Mak proveo značajan dio života” je u jednoj drugačijoj stvarnosti od današnje pretvorena u galeriju… a sada u nargilhanu. Zar vam/nam treba komentar? Ovdje su stvari same sami sebi dovoljan komentar.

Makovo ime često izgovaram kao MrAK (u slengu riječ “mrak” poetski apsurdno označava svijetle/sjajne stvari). Nažalost, naš današnji odnos prema Maku, a (u direktnoj vezi s tim) i odnos prema našoj kulturi generalno možemo opisati riječju “mrak”, ali ovaj put u njegovom izvornom i banalno doslovnom značenju – odsustvo svjetla.

Možda nam (nadam se) budućnost donese više svjetla i više Maka, sa ili bez spomenika.

• U okviru svog umjetničkog i naučnog rada kontinuirano se bavite stećcima, a stećak kao skulpturu analizirali ste i u okviru svog doktorskog rade. Zbog čega su ovi srednjovjekovni spomenici važni u okvirima Vašeg umjetničko-naučnog rada?

– Stećci su (meni) mnogo više (i drugačije) od onoga zbog čega ih ljudi obično vole i kako ih zvanično tumače – stari nadgrobni spomenici i kenotafi koje smo prepoznali i priznali za simbol ovog našeg malog, ali multikulturalnog i multidimenzionalno (ne)sretnog društva. Datirani su u vrijeme kada se Bosna kao banovina/kraljevina pojavljuje u historiji. Zato u njima i vidimo simbole našeg postojanja i identiteta.

Međutim, moj uvid u čisto skulpturalni sadržaj stećka pokazuje da su oni uz sve drugo i “multiskulpturalni” fenomen. U tom “morfološko-anatomskom” smislu, stećci su paralela i najbolji simbol multikulturalnog, odnosno višedimenzionalnog bosanstva (*bosanstvo je za mene naziv za ukupni bosanskohercegovački identitet).

• Iako već dugo živite i radite u Australiji, većina Vaših radova temelji se na bosanskohercegovačkoj kulturi i tradiciji. Odakle uopće interes i ljubav prema stećcima?

– To se djelimično može razumjeti već iz prethodnog odgovora. Stećci su ogledalo u kojem se najjasnije vidim i kao Bosanac, i kao skulptor. U početku mi je umjetnost stećaka bila značajna kao naše autentično, odnosno najautentičnije i najizvornije naslijeđe. Kasnije sam u dubini, iza njihove arhaične i nerijetko primitivne pojavnosti, (u)vidio da su stećci složen (multiskulpturalni) fenomen koji je istovremeno i neodvojivo i reljefna i slobodna skulptura. Uz to, oni su fenomen u kojem su skulptura, arhitektura i amulet (p)ostali jedno – ono što su i bili “na početku vremena”, u vrijeme neolita kada je skulptura kao umjetnost kakvu je poznajemo počela da postoji… (onako kako tumači Herbert Read).

Također, u stećku vidim čvorište u kojem su isprepletene/zapetljane različite epohe i stilovi skulpture u kamenu. Umjetnost stećaka, i ono što je Marian Wenzel nazvala “bosanski stil” su moj ideal i mjesto na koje se uvijek vraćam nekoliko koraka nazad da bih uzeo zalet potreban za kreativno “skočiti naprijed”. Odatle, uz sve prethodno, dolaze i moj interes i moja ljubav prema njima.

• No, Vaš umjetnički opus nije vezan samo za skulpturu. Sjajan ste slikar, a nemoguće je nespomenuti Vaše radove u polju kaligrafije te grafičkog i industrijskog dizajna.

– Školovan sam tako da su svi ključni momenti mog obrazovanja vezani za skulpturu u kamenu – od maturskog, preko diplomskog i magistarskog rada, do doktorata. Kao skulptor radim i u drugim materijalima, ali kamen je poseban. Ima ono “nešto” (Je ne sais quoi). Ali, kako i rekoste, ja radim i kao slikar, kaligraf, dizajner.

Profesorica Lejla Nakaš je nedavno, otvarajući izložbu mojih ispisa bosanskim srednjovjekovnim pismom, izjavila da sam ja to naše drevno pismo koje nije kaligrafsko pretvorio u kaligrafsko i da ga koristim na autentičan način iznimnog kaligrafa (iako ja to po obrazovanju nisam). Doduše, nisam zvanično školovan ni za jedan od tih nekoliko pobrojanih poslova, i više sam nalik gerilcima nego ozbiljnije organiziranoj vojsci. Ali učinak (moja djela) uz strast i način na koji to sve radim mi daju pravo reći da sam vizualni umjetnik u širem značenju, a ne isključivo skulptor. Koliko sam dobar ili sjajan (hvala Vam na komplimentu) ovisi o poziciji iz koje me se procjenjuje. Ja sam samo ponekad dobar onako i onoliko koliko želim u odnosu na moje ideale. Uglavnom nisam toliko sjajan da mogu lako biti sretan sam sa sobom. Ali da ne pomislite da sam (lažno) skroman kad sam u prilici da se procijenjujem u odnosu na druge parametre iz naše stvarnosti onda sebe i svoj rad vidim u mnogo mnogo boljem svjetlu.

• Glavni ste protagonista dokumentarnog filma Dragana Stanimirovića i Almira Berkovca koji Vas je publici AJB DOC Film Festivala i Al Jazeere Balkans predstavio kao skulptora koji “kleše jazz”. U planu je bila i duža verzija filma, šta je uopće s tim?

– Da – u nekom mom razumijevanju muzike i skulpture “klesati jazz” znači klesati po principima na kojima su nastali stećci. Umjetnost stećaka je, kao i jazz, kreacija i estetika koja je velikim dijelom zasnovana na improvizaciji i individualiziranoj (re)interpretaciji. Ne postoje dva ista stećka. Imamo nekoliko osnovnih oblika i uočljivo je da se neke matrice ponavljaju. Međutim, stećci se ponavljaju uvijek kao (kreativne) interpretacije jedan drugog, a ne kao kopije i identične repeticije. Isto se dešava i sa motivima koji se klešu po stećcima – uvijek se nanovo iscrtavaju i nanovo klešu kao originali; autentični i posebni nastali u odnosu na individualnost svakog pojedinačnog bloka. Nakon paralele sa jazz improvizacijama referentna mi je logika na kojoj je stvoren fusion jazz, jer mi je umjetnost stećaka inspirativna za stvaranje formi u kojoj se različite tradicije i stilovi uklapaju i stapaju jedan s drugim. Ja volim i umjetnost koja je stilski čista i dosljedna, ali sam uvijek raspoložen za “cross pollination” i “crossover”… važnije mi je da je umjetnost dobra od toga koliko je “čista”.

Što se tiče pomenutog filma (Pisar novih stećaka – A Standing Man), on mi mnogo znači, kao i ljudi koji su ga stvorili i koji su u tom procesu postali moji prijatelji – prije svih Dragan Stanimirović i Almir Berkovac, ali i svi koji su na bilo koji način uzeli učešća u realizaciji. Prva verzija filma je u formatu koji je fiksiran produkcijskim standardima Al Jazeere. Međutim, ima još materijala koje treba uključiti i predstaviti cjelovitiju priču. Zbog toga je već pri promociji kraćeg najavljena i duža verzija koju će pomenuti dvojac smontirati najesen.

• U filmu vidimo nastanak jednog od “modernih” stećaka kojeg naručuju ratne izbjeglice iz Bosne i Hercegovine nastanjene u danskom gradu Odenseu na kojem ste tekst Hansa Christiana Andersena ispisali bosančicom, a stihove Maka Dizdara na drevnom runskom pismu. Kako je bilo reinrerpretirati originalne motive i bosančicu na stećku?

– Lako. Bilo je nekako logično, prirodno na moj način. Koliko god izgledalo blesavo, ja metodom klesara iz 12. stoljeća pravim stećke 21. stoljeća. Naglašavam da sa/na svojim stećcima ne kopiram, nego oživljavam tradiciju – dajem joj novu vitalnost, nove i dodatne funkcije i sadržaje  usklađene sa vremenom u kojem živimo. Tražim načine da tradicionalni stećak i tradicionalne motive reinterpretiram u formi skulpture koja je most između različitih stilova, epoha i kultura. Želim da ih povezujem, ali i da ih bolje razumijem na jedan fenomenološki način – “iznutra”. U takvom mom sinkretičkom stvaralačkom modusu nije bilo isuviše teško povezati naslijeđe stećaka i bosanskog srednjovjekovnog pisma sa drevnim runskim kamenjem i pismom.

Najveća vrijednost “bosanskohercegovačko-danskog stećka” su ta njegova dva paralelna identiteta – on je i “naš” (bosansko-hercegovački) i “njihov”(danski). Takvi su i naši ljudi koji su međuvremenu postali i Danci. Pri tome, ovdje ne aludiram samo na njihovo administrativno dvojno državljanstvo, nego na nešto mnogo dublje, a što može u nekoj (ne samo simboličnoj) mjeri uticati na budućnost Bosne i Hercegovine, kao i Evropske unije.

• Kakvi su Vaši dalji profesionalni planovi?

– Ja ne volim da radim. Ali život i karma su mi takvi da uvijek nešto radim, planiram, ili sanjam da radim… čak i kad naizgled dangubim. Trenutno imam nekoliko otvorenih “radilišta”, ali nisam spreman govoriti javno o nečemu još neostvarenom.

Mogu pomenuti ono što je već objavljeno u medijima – da je u funkciji radionica u kampusu Univerziteta u Sarajevu. Tu klešem nekoliko različitih stećaka. Radionica je otvorena za studente i njen značaj bi mogao biti veliki jer ima potencijal da izraste u kreativni studio adekvatan potrebama ne samo Akademije likovnih umjetnosti, nego i Univerziteta u cjelini.