Pokušaj puča u Turskoj 2016: O čemu je bio i šta se desilo od tada?

Turska je 15. jula 2016. godine doživjela najsmrtonosniji pokušaj vojnog udara, kada je frakcija turske vojske pokrenula koordinirani pokušaj svrgavanja administracije predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana.

Ovo dešavanje je bilo prekretnica u savremenoj turskoj historiji.

Razvoj događaja

• Tenkovi su izašli na ulice Istanbula 15. jula navečer, vojnici su upali u sjedište vladajuće stranke AKP, dok su borbeni mlazni avioni bombardirali zgradu parlamenta u Ankari. Predsjedavajući Zajedničke komande Hulusi Akar bio je zarobljenik svoga osiguranja.
• Kako se vijest o puču raširila, hiljade Turaka su izašle na ulice uprkos napadima snaga koje su podržavale puč, dok su vojnici i policajci lojalni državi davali otpor pristalicama udara. Najmanje 251 osoba je ubijena, više od 2.200 ih je ranjeno, da bi puč bio spriječen nekoliko sati kasnije.
• Turska Vlada je za planiranje i pokušaj puča okrivila Fethullaha Gulena, turskog imama i biznismena koji živi u samonametnutom egzilu u američkoj saveznoj državi Pennsyvania od 1999. godine. Gulen, nekadašnji Erdoganov saveznik, negira bilo kakvu umiješanost u pokušaj udara. Turske vlasti Gulenovu mrežu naziva Fethullahovom Terorističkom Organizacijom (FETO).

Odnos Turske prema Gulenovoj organizaciji

• Od 1990-ih, sekularni nacionalisti se odnose prema Gulenovom pokretu na sličan način kao prema Radničkoj partiji Kurdistana (PKK) – smatraju je ozbiljnom prijetnjom turskim nacionalističkim interesima. No, pristalice Erdoganovog AKP-a počeli su dijeliti ovaj stav nakon razilaženja Erdoganove Vlade i Gulenovaca 2013. godine.
• Od tada Ankara optužuje Gulenove pristalice za formiranje „paralelne države“ koja vodi vlastitu politiku kroz ubačene elemente u policiji, sudstvu, vojsci i drugim državnim institucijama.
• „Strastveno neprijateljstvo prema Gulenovom pokretu je jedna od nekoliko stvari koje povezuju glavnu politiku obje strane podjele Turske“, kazao je Karabekir Akkoyunlu, predavač Bliskoistočne politike na londonskom univerzitetu SOAS, govoreći o sekularno-vjerskoj podjeli koja polarizira tursko društvo decenijama. „Nazivanje grupe FETO je dio strategije delegitimizacije. Poput PKK-a, kada se označe kao teroristička grupa, onda je nemoguće javno i pravno imati otvoren razgovor o tome. Sve mimo strastvenih osuda se može tumačiti kao izdaja.“

Turska reakcija na pokušaj puča

• Ankara je proglasila vanredno stanje koje je trajalo dvije godine. Tokom tog perioda, deseci hiljada ljudi je uhapšeno i očekivalo suđenje, dok je najmanje 125.000 službenika, vojnog osoblja i akademika otpušteno ili suspendovano zbog sumnje da su povezani sa Gulenom.
• Mnogi kritičari optužuju Erdogana da je iskoristio dešavanje da anulira opoziciju.
• Dok Yaprak Gursoy, šef savremenih turskih studija na Londonskoj školi ekonomije, kaže kako je progon onih povezanih sa pokretom u vojsci i civilnoj službi može biti opravdan, dokazi korišteni u nekim slučajevima bili su „sumnjivi“. „Pošto je Vlada bila povezana sa Gulenovcima prije 2013., neki su ljudi dobijali platu preko banaka Gulenovaca. Oni su nevine žrtve Gulenovaca“, ističe Gursoy i dodaje kako je čistka pogodila i one ljude koji su jednostavno bili opozicija.
• Uz čistku, Turska je 2017. održala Ustavni referendum kako bi promijenila politički sistem iz parlamentarnog u izvršni predsjednički. Po novom sistemu je održala prve izbore 2018., a naredni su planirani za 2023. godinu.

Preostali zahtjevi Turske

• Od pokušaja udara Turska zahtijeva izručenje Gulena i njegovih saradnika iz Sjedinjenih Američkih Država, kao i gašenje svih škola i kompanija koje su van Turske, a koje su povezane sa Gulenom.
• Gursoy kaže da, iako je hapšenje Gulena imperativ Turskoj kako bi izbjegla ponavljanje dešavanja iz 2016. godine, ona traži od SAD-a i drugih zapadnih saveznika da grupu označe kao terorističku organizaciju. „Kako bi se to desilo, mora doći do promjene kako se grupa posmatra kao i opasnost koju ona predstavlja“, dodaje ona.
• Tako je ispunjavanje turskih zahtjeva produbilo politički i ekonomski utjecaj koji ima nad stranim vladama, nivo slaganja sa pravnom definicijom Ankare kada je riječ o terosizmu, kao i poglede stranih vlada o ljudskim pravima i vladavini prava pod Erdoganom.
• Iako su se mnoge vlade na Balkanu i Africi s vremenom povinovale zahtjevima, ističe Akkoyunlu, turski zahtjevi su „uglavnom ostali neispunjeni u područjima gdje je turski utjecaj manje osjetan“.