Imigranti više donose u italijansku kasu nego što odnose

“Moramo zaustaviti ilegalne dolaske i trgovinu ljudima”, kazala je, uz ostalo, nova italijanska premijerka Giorgia Meloni u prvom govoru pred Donjim domom Parlamenta, ponavljajući obećanje iz izborne kampanje da će koristiti i pomorsku blokadu da zaustavi brodove koji prevoze imigrante iz Sjeverne Afrike. Imigrantsko pitanje je za čelnicu desničarske stranke Italijanska braća “sigurnosni problem, kako Italije, tako i Evrope”.

Njen koalicioni partner iz nacionalističke Lige Matteo Salvini, kome je u novoj desničarskoj Vladi pripala dužnost vicepremijera, već godinama u svom političkom diskursu povezuje imigraciju i kriminal. A što misli o useljenicima može se zaključiti iz njegove izjave iz 2018. kada je bio ministar unutarnjih poslova:

”Građani me plaćaju da pomognem našim mladim ljudima da ponovno počnu zasnivati porodice i rađati djecu, kao što je to bilo do prije nekoliko godina, a ne da omogućim najboljoj afričkoj mladeži da zamijeni Evropljane koji više nemaju djece”.

Stajališta dvoje prominentnih i odskora vladajućih političara specifični su primjeri da se oslika raširena politička svijest koja povezuje kriminal i imigraciju – kako ilegalnu tako i legalnu – iskorištavajući percepciju različitosti jednog “stranca” da je oblikuje u osjećaj straha.

Što kažu brojke?

Istini za volju, uslijed drugih gorućih tema poput rata u Ukrajini, energetske krize i ekonomskih nevolja, imigracija trenutno nije centralno pitanje italijanske politike. Tokom predizborne kampanje Meloni, za koju se znalo da pobjeđuje, nije imala ni potrebe da ga akcentira, a Salviniju, očito, nije bilo dovoljno, budući da je nastavljen njegov pad u podršci glasača.

No, imigracija je uvijek aktuelna tema na ovdašnjoj političkoj sceni, dramatično podijeljenoj na desnicu i ljevicu i po ovom pitanju. Zato je važno govoriti o ovoj temi racionalno i utemeljeno, na bazi demografskih, ekonomskih i socijalnih podataka. A što brojke zapravo kažu i da li su imigranti opasni po italijansko društvo i koliko uistinu koštaju državnu kasu?

Počinjući od Salvinijeve teze da su “mladi iz stranih zemalja osam puta više osuđivani od Italijana”, što je nekoliko puta ponavljao u svojim istupima, online magazin Lavoce u svom istraživanju donosi niz podataka i jedan, najvažniji zaključak: “Porast tražitelja azila posljednjih godina zapravo prati smanjenje stope kriminala”.

Rečeno u brojkama, a prema Eurostatu: broj tražilaca azila u posljednjih 10 godina je u stalnom porastu. U 2012. je zabilježeno 17.170 zahtjeva, a prošle godine 45.200. Istovremeno, od 501.000 osumnjičenih i počinilaca kaznenih djela u 2012. godini, Italija je došla na 403.000 prošle godine. Broj zločina počinjenih u periodu od augusta 2012. do jula 2013. iznosio je 2,86 miliona, a lani 2,11 miliona.

Povećana stopa kriminaliteta

Tačno je, navodi se u ovom istraživanju, da je stopa kriminaliteta među strancima koji čine oko 10 posto italijanske populacije veća nego kod domicilnog stanovništva. No, autori podsjećaju da su stranci u većini slučajeva siromašniji, dobivaju manje kvalificirane poslove i često žive na marginama društva, što svakako utječe na povećani rizik da završe u kriminalnoj mreži.

Na dan 31. decembar 2020. od 53.364 osobe u italijanskim zatvorima, 17.344 ili jedna trećina bili su ljudi drugih nacionalnosti. Većina ih je služila kazne za krađe, zločine protiv osobe ili kršenje zakona o narkoticima. Istovremeno je procenat stranaca u ukupnom broju osuđenika za organizirani kriminal bio minoran – samo 250 ih je kažnjeno za udruživanje u mafiju naspram 7.024 Italijana. Također, procenat stranaca koji su kršili zakone o oružju je vrlo nizak (769 naspram 8.628 Italijana).

Još jedna činjenica koja može mnogo reći o narativu o društvenoj opasnosti imigracije: većina osuđenih stranaca dobila je manje od godinu zatvora; 12 posto ih služi kazne na više od 20 godina, a šest posto doživotnu.

„Ukratko, stajališta koja povezuju imigraciju i kriminal su proizvoljna i neutemeljena“, zaključuje se u ovom istraživanju.

Prihodi veći od rashoda

Gotovo istovremeno svjetlo dana je ugledala i naučna studija Fondacije Moressa koja tretira ekonomske pokazatelje vezane za 80.000 migranata, koliko ih je prošlo kroz prihvatne centre 2020. godine, i 5,2 miliona stranaca koji stalno borave u zemlji te daje odgovor na pitanje koliko zapravo koštaju Italiju.

U tom se radu naglašava da „demografska struktura uglavnom radno sposobnog useljeničkog stanovništva i struktura javne potrošnje snažno orijentirane na stariju domicilnu populaciju dovode do pozitivnog salda između prihoda i rashoda koje imigracija proizvodi i to uprkos pandemiji koja je prouzročila smanjene javnog dohotka i povećala potrošnju“.

U poglavlju koje tretira troškove, navodi se da je 2020. godine kao posljedica pandemije ukupan italijanski budžet povećan za osam posto – sa 871 milijardu eura na 944 milijarde. Od toga na zdravstvo otpada 130 milijardi. Studija cijeni da je, zbog manjeg procenta starijih osoba, na liječenje stranaca potrošena 6,1 milijarda eura državnog novca.

Kad je u pitanju obrazovanje, procjena je da 877.000 učenika koji nemaju italijansko državljanstvo (10,3 procenta od ukupnog broja učenika) državnu kasu koštaju šest milijardi eura (od ukupno 58 koliko se izdvaja za obrazovanje). Mirovine za strane državljane procjenjuju se na 2,2 milijarde, a naknade za nezaposlene, bolovanja i porodiljska odsustva te druge direktne državne pomoći na 6,2 milijarde, što čini ukupno 8,45 milijardi eura.

Pozitivne posljedice na demografiju

Uz ostale stavke, poput troškova u oblastima pravosuđa, javne sigurnosti te državnih izdvajanja za imigraciju, došlo se do brojke od ukupno 26,8 milijardi eura. Toliko je Italija u 2020. izdvojila za građane koji nisu rođeni u zemlji.

Istovremeno, prihodi koji su strani državljani donijeli Italiji procijenjeni su na 28,2 milijarde eura. Tu su uračunati porezi na prihod (3,7 milijardi) i na dodatnu vrijednost (3,2) te lokalni porezi (1,9), zatim razne takse na duhanske proizvode, lutriju, gorivo, automobile (3,3) te doprinosi za socijalno i mirovinsko osiguranje (15,9 milijardi).

U konačnici, to znači da su stranci donijeli u državnu kasu 1,4 milijarde eura više nego što su koštali. Autori studije predviđaju da će u budućnosti ta razlika biti još veća zbog niza različitih okolnosti, ali prije svega zato što se obrađeni podaci odnose na pandemijsku 2020. godinu, kada su sveukupni državni izdaci bili puno veći, a prihodi manji.

U zaključku se dodaje da ova studija ne tretira (očito pozitivne) posljedice koje useljenici donose na demografsku sliku Italije, jedne od „najstarijih“ država na svijetu sa 24 procenta stanovnika starijih od 65 godina (samo Japan ima veći postotak „starih“), te na potrebe tržišta rada.

„Integracija useljenika stoga će nastaviti donositi ekonomske benefite, garantirajući radnu snagu, potrošnju i nova ulaganja“, zaključuje se u toj studiji.