Gdje je nestala empatija bh. građana: ‘Kad smo mi bili oni’

Ljudima u pokretu iz ratom i krizama pogođenih zemalja, zemlje Evropske unije sinonim su boljeg života i sigurnosti koju u matičnim zemljama nisu imali. Već godinama u željene zemlje pokušavaju doći preko Balkanske rute na kojoj im je Bosna i Hercegovina bila tek usputna stanica. No, granicu između Bosne i Hercegovine i Hrvatske sve je teže preći pa je trenutno na hiljade migranata “zaglavljeno” na sjeveru BiH.

Nakon što su nekoliko puta posjetili migrante u Krajini, a nakon toga im pomagali noseći im humanitarnu pomoć, Oscarom nagrađeni bh. reditelj Danis Tanović i Pulitzerom nagrađeni fotoreporter Damir Šagolj snimili su dokumentarac Kad smo mi bili oni kojim su prikazali nehumanost i brutalnost života ljudi “u pokretu”, koji preko Balkanske rute pokušavaju doći do neke od zemalja Evropske unije, istovremeno propitujući šta se dogodilo s empatijom bh. građana. Dokumentarni film Kad smo mi bili oni je 27. augusta prikazan u programu Al Jazeere Balkans.

“Nedavno je na jednoj diskusiji neko rekao kako ljudi zaboravljaju. Sumnjam da je tako. Teško je zaboraviti da si bio izbjeglica ako si bio izbjeglica, teško je zaboraviti rat ako si preživio vrat… To sjećanje postoji još uvijek, samo je pitanje da ljudi namjerno izaberu da se ne sjećaju, da se ne bave time i da ne žele da ih to dira na način na koji bi trebalo da ih dira”, smatra Tanović.

“Stalno čujemo izjave tipa: Nemoj me molim te, imam ja svojih problema; Moram vratiti kredite, još mi treba sad da mi vikendicu obiju migranti. To je stanje svijesti koje se ne može pobijediti nikakvim informacijama ili ubjeđivanjima, generalno je to jedna dehumanizacija koja je globalno zavladala”, dodaje Šagolj.

‘Ako ne možemo pomoći, nemojmo odmagati’

Svjedočeći humanitarnoj krizi s kojom se mnogi migranti na sjeveru Bosne i Hercegovine suočavaju, Tanović i Šagolj publici donose potresne slike ljudi u pokretu koji su prošlu zimu proveli pod otvorenim nebom, u šatorima ili ruševinama i napuštenim zgradama iz socijalističkog perioda, nerijetko okruženi minskim poljima, zaostavštinom iz rata devedesetih. Sve je manje humanitarnih organizacija koje pomažu migrantima, a politički razjedinjena Bosna i Hercegovina nije u stanju pružiti im odgovarajuću zaštitu.

“Ne možemo pomoći svim tim ljudima, ali hajde bar da im ne odmažemo. Ako nemaš da im daš marku na semaforu ili da im odneseš hranu, bar se osmjehni, nemoj ih maltretirati, hajde da probamo da popravimo te neke stvari”, kaže Tanović.

“Nema u Bosni i Hercegovini 300.000 migranata pa da svi kući moramo primiti po troje. Ne radi se tu o novcu, već o tome da ih se gleda kao ljudska bića, da se njihov dignitet poštuje, kao što smo mi tražili da se poštuje naš kad smo devedesetih izbjegli. Zaboravimo na tehnikalije ko će preći granicu, šta će, ima li ili nema novca… Dakle, samo da ih ne gledamo iz naše perspektive sada, već iz perspektive nas devedesetih. Samo to. Tim očima”, naglašava Šagolj.

“Mi te ljude ne možemo zaustaviti, izgon iz Afganistana koji sad slijedi ne možemo zaustaviti, jer su to ljudi koji bježe iz užasa i koji žele bolji život za sebe i svoju porodicu i to je sasvim normalno. Valjda je normalno i da malo razmislimo pa da im više ne odmažemo. Nema tu neke velike filozofije, hajmo se sjetiti kako je nama bilo prije… Zamislite da Njemačka nije primila 350.000 izbjeglica iz BiH, da su ti ljudi ostali tamo gdje jesu, samo da se toga sjetimo…”, dodaje Tanović.

Već duže vrijeme, brojne domaće i međunarodne organizacije izvještavaju o nasilju na bosanskohercegovačko-hrvatskoj granici, koje uključuju fizičko zlostavljanje migranata od hrvatske policije, oduzimanje novca i nasilnu deportaciju u Bosni i Hercegovinu, a u nekim slučajevima i seksualno zlostavljanje.

“Imali smo u januaru situaciju da je naišla majka s djetetom koju je hrvatska policija vratila u BiH, desetak kilometara od mjesta na kojem su pokušali preći granicu. Prva stvar koju bi normalan čovjek uradio je odvesti tu ženu i dijete do mjesta na kojem su bili, ali mi to ne smijemo uraditi jer, u slučaju da nas policija uhvati, možemo biti optuženi za krijumčarenje ljudi. Stvarno se sve radi da se tim ljudima ogadi svaki pokušaj prelaska u EU i da im se oteža bilo kakvo bivstvovanje na tom prostoru”, kaže Tanović.

Prvi dio triptiha o migracijama u BiH

Kad smo mi bili oni je vizuelnocentričan dokumentarac u kojem slike dominiraju nad naracijom i pričama migranata koje su Šagolj i Tanović sreli i snimili u Unsko-sanskom kantonu.

“Medicinski je dokazano da su dvije trećine svih ljudskih emocija, strahova i osjećanja satkani od onoga što vidimo čulom vida, dok je preostala trećina od ostalih čula. Kad nešto čujemo ili pročitamo, mi to u svojoj glavi vizualiziramo, pamtimo i osjećamo kao slike, tako da je normalno da slike, ako su na pravi način relaizovane, osmišljene, snimljene i montirane, imaju veći efekat u odnosu na pustu faktografiju ili neku možda suhoparniju priču. Mi smo otišli znajući da će to biti visually driven, znali smo da ćemo koristiti taj alat slike kako bismo tu vrstu brutalnosti uspjeli prenijeti”, pojašnjava Šagolj.

Proces rada na ovom projektu trajao je duže vrijeme, priča nam Tanović, dodajući kako su snimanje počeli u novembru prošle godine, a završili u proljeće ove godine.

“Bili smo četiri-pet puta u Krajini, Damir i više, jer ne dobiješ uvijek slike koje želiš, koje ti trebaju. Sreća u svemu ovome je što smo to radili onako ‘od meraka’ i od svog novca pa nismo imali nikakvih limita, nismo imali produkciju da nam stoji za vratom, nismo imali nikoga da nam kaže šta da radimo… To je nekad super i mislim da je u ovom slučaju ispalo dobro”, kaže Tanović.

Za Damira Šagolja, koji je kao fotoreporter novinske agencije Reuters pratio sukobe i krize u različitim dijelovima svijeta, proces rada za ovom filmu bio je potpuno prirodan.

“Vrlo je bitno istaći da je poptuno iracionalna stvar ići u epicentar neke mizerije, tamo odakle ljudi bježe, gdje nekome nije dobro… Činjenica da radiš iracionalnu stvar te sve vrijeme drži kao jedan upaljen alarm i ti u toj iracionalnoj situaciji na mikroplanu moraš biti hiperracionalan, jer će te u suprotnom voda odnijeti i ubrzo te neće biti nigdje. Ta racionalnost se mjeri načinom na koji ulaziš u nečiji privatni prostor i koliko duboko ideš u priču, ne samo koliko to tebi odgovara, jer to često može biti sebičnost koja je neprijatna ljudima koje snimaš. Tu moraš biti izuzetno racionalan da bi sve to izgledalo organski, a ne na silu. Mislim da je nama zbog tog organskog pristupa bilo mnogo lakše”, kaže Šagolj.

Dokumentarni film Kad smo mi bili oni prvi je dio triptiha o migracijama u Bosni i Hercegovini kojeg Šagolj i Tanović planiraju završiti do kraja ove godine.