Rusko društvo treba dijalog o sovjetskoj prošlosti

Guzelj Jahina ruska je književnica i scenaristica tatarskih korijena. To nije nimalo nevažan podatak, jer ova iznimno popularna i cijenjena spisateljica plijeni pažnju čitalačke publike na svim meridijanama planete.

Njen debitantski roman Zulejha otvara oči, temeljen na iskustvu njene bake, postigao je veliki uspjeh. Preveden je na više od 30 jezika, a snimljena je i istoimena TV serija. Osvojio je važne književne nagrade, među kojima su Velika knjiga i Jasna Poljana. Na Međunarodnom sajmu knjiga u Moskvi proglašen je najboljim proznim djelom. Bio je u finalu za nagradu Ruski Booker i u najužem izboru za nagradu EBRD.

Ešalon za Samarkand njen je posljednji roman, također temeljen na važnim događajima iz historije nekadašnjeg SSSR-a. Baš zbog činjenice što u svojim romanima tematizira neuralgične tačke historije svoje zemlje, Guzelj Jahina je spremno govorila o tome kakvu važnost za nju i rusko društvo predstavlja pisanje historijskih romana.

“Po mom mišljenju, savremeni historijski roman o sovjetskoj eri danas igra veoma važnu ulogu u Rusiji: u povezivanju generacija. Rano sovjetsko doba danas nam skriva veo laži i tišine – o tom periodu napisano je veoma malo istine i puno propagandnih laži. Svjedoci tih događaja uglavnom su se plašili da razgovaraju o onome što su vidjeli – bojali su se za svoje živote, živote svojih najmilijih – nisu zalud nazvani ‘šutljivom generacijom’ i stoga danas moramo otkriti djeliće istine o tom vremenu“, objašnjava Guzelj Jahina zašto je važno suočiti se s historijom čak i u pisanju fikcije.

• Pišete prozu u kojoj se bavite neuralgičnim tačkama sovjetske i ruske historije. O stvarima o kojima se šuti i koje se potiskuju. Recimo o progonu tatarskih nacija u Sibir, koje je proveo Staljinov boljševički režim. Koliko danas javnost zna o tragediji Tatara?

– Objavila sam tri romana i svi su oni historijski: otkrivaju sudbinu “malog čovjeka” u velikoj historiji – pokazuju interakciju historijskog procesa i samostalnosti, razvoja, transformacije ličnosti.

U prvom romanu, Zulejha otvara oči, historijski procesi raskulačivanja, progon kulaka i život radnih naselja u sistemu gulaga prikazani su u prelamanju svijesti žene koja proživljava metamorfozu od kućne robinje do slobodnog čovjeka. Pritom, roman ne govori samo o Tatarima, već i o ljudima svih nacionalnosti: cjelokupno seljačko stanovništvo multinacionalne Rusije bilo je podvrgnuto represiji.

U drugom romanu, Djeca Volge, historija povolških Nijemaca i odnos države, “vođe naroda” prema malim narodima zemlje isprepleteni su s pokušajem ličnosti da pobjegne od historijskog procesa. U najnovijem romanu Ešalon za Samarkand (objavljenom u martu ove godine) odražava se glad u Sovjetskom savezu 1920-ih i borba protiv beskućništva, isprepletana s tragedijom nevoljnog krvnika – čovjeka čijim je rukama vladala sovjetska vlast u zemlji.

Tema “malog čovjeka” pojavila se u ruskoj književnosti u djelima Aleksandra Puškina i Nikolaja Gogolja i od tada je postala aktuelna. U sovjetsko doba (i u savremenoj književnosti o sovjetskim vremenima) ova je tema dobila novu dimenziju: sovjetski “mali čovjek” postao je još bespomoćniji pred totalitarnom državom.

Bez emocionalne uznemirenosti pred nekim historijskim razdobljem, pred temom ili radnjom, karakterom junaka ili nečije specifične sudbine, vjerovatno je nemoguće stvoriti roman. Snažno emocionalno uzbuđenje autora, koje ne prestaje sve vrijeme svih mjeseci, pa čak i godina pisanja romana, daje šansu: autoru – dopisati tekst do kraja; a tom romanu da uzbudi čitaoca.

Osjećam istinsko uzbuđenje pred historijom ranih sovjetskih godina, jer je to “početak svih početaka”: vrijeme kada je započela država u kojoj danas živimo i kada su postavljeni temelji “sovjetskog čovjeka”, što još uvijek osjećam u sebi i svojim savremenicima.

• Ili o tom famoznom procesu dekulakizacije. Šta je to značilo za običnog čovjeka i koliko su te priče, nakon pola vijeka šutnje i prikirivanja, uopšte mogle pokrenuti neki osjećaj empatije?

– Po mom mišljenju, savremeni historijski roman o sovjetskoj eri danas igra veoma važnu ulogu u Rusiji: u povezivanju generacija. Rano sovjetsko doba danas nam skriva veo laži i tišine – o tom periodu napisano je veoma malo istine i puno propagandnih laži. Svjedoci tih događaja uglavnom su se plašili da razgovaraju o onome što su vidjeli – bojali su se za svoje živote, živote svojih najmilijih – nisu zalud nazvani “šutljivom generacijom”, i stoga danas moramo otkriti djeliće istine o tom vremenu. Kroz historijski roman – i kroz njegovo pisanje, i kroz njegovo čitanje – možemo bolje razumjeti, osjetiti tu “šutljivu generaciju”, zamisliti kroz kakve strašne događaje su morali proći. Za mene je to generacija baka i djedova.

Historijski romani ne samo da se lako pišu u Rusiji, već se i čitaju i nagrađuju. Ako pogledate spiskove dobitnika najmjerodavnije književne nagrade u Rusiji – Velike knjige – onda ćemo na tim listama naći mnogo romana, kao i dokumentarnu literaturu o sovjetskim vremenima, o Gulagu: Manastir Zahara Prilepina, Ljestve Jakovljeve Ljudmile Ulicke, Lenjinovu biografiju autora Lava Danilkina, Avijatičara Evgenija Vodolazkina, U znak sjećanja Marije Stjepanove…

• Koliko historija može biti inspirativna za ispisivanje fikcije i koliko pisac ima odgovornosti da autentično predstavlja povijest?

– Historijski roman uvijek je kombinacija historijskih činjenica i autorske fikcije, historijske istine i umjetničke istine. Pitanje odnosa između te dvije komponente ostaje na odluci pisca. Dokumentarni roman možete napisati tako što ćete fikcijsku komponentu svesti na minimum. A možete stvoriti alternativnu historiju okretanjem toka historijskog procesa u drugom, različitom smjeru. Vjerujem da je upravo taj omjer određen značenjima koja autor unosi u tekst. Pored toga, u književnom tekstu nije uvijek moguće “odvojiti žito od pljeve” da bi se jasno odvojila istina od fikcije.

Naprimjer, u romanu Djeca Volge na prvi pogled ima mnogo bajkovitih elemenata, referenci na njemačke legende te bi ga se moglo svrstati ga u žanr magijskog realizma. Ali, pažljivom čitaocu postat će jasno: njemačka bajka nije stilsko sredstvo, već glavna metafora romana, metafora sovjetske bajke. U tri središnja poglavlja romana (mogu se pronaći otvaranjem knjige tačno na sredinu), glavnom junaku Bachu čini se da se njemački folklorni zapleti zbivaju u stvarnostima ranog sovjetskog razdoblja – zbivaju se velikodušno, veselo, bogato.

Među kolhoznim aktivistima Bach odjednom prepoznaje likove iz njemačkih folklornih priča (Hrabri krojač, Lijeni Hans…). Na državnim njivama klasa pšenica, jer patuljci svoje zlato kuju pod usjevima. Ogromne – kao u bajci – jesetre ulaze u mreže ribara. Drveće puca od plodova neviđene veličine. Stabla graha su toliko ogromna da dopiru do nebesa. Traktori koji oru kolhozne obradive površine nazivaju se “Patuljci”…

Ljudi u to vrijeme misle da će se sovjetska bajka uskoro ostvariti. U periodu od 1926. do 1927. godine u SSSR–u je bilo vrijeme neviđenog duhovnog uzdizanja, uspona umjetnosti, prije svega književnosti, kinematografije, vrijeme velikih nada i kreativne energije. Opozicija još nije bila poražena, politički procesi još nisu počeli, Lav Trocki još uvijek nije bio protjeran iz zemlje. Zemlja živi s radosnim iščekivanjem sutrašnjeg dana…

Ali, sovjetska bajka se, nažalost, neće ostvariti: od 1928. godine počinju se ostvarivati najmračniji i najokrutniji događaji. I junak romana, Jakob Ivanovič Bach, isto će shvatiti – bajka se ne ostvaruje. I tada Svirač iz Hamelina, lik iz poznate bajke, vodi sa sobom pionire kako bi ih zauvijek razdvojio od roditelja. I kolhozni konji se skamenjuju poput konja iz njemačke legende. I dolaze glad i bolesti, kao u mračnim njemačkim sagama… Moglo bi se reći da roman Djeca Volge govori o tome kako se sovjetska bajka nije ostvarila.

Uz svu mitologiju, u romanu ima i puno istine. Ona je ušivena “iskrama” bajkovitosti i čini se da je većina detalja izmišljena. Ali, ako raščlanite odlomak po odlomak, rečenicu po rečenicu, možete biti sigurni da su se mnoge stvari zaista dogodile. Kulinarski recepti, praznovjerja, tekstovi pjesama i izreke, uzorci ramova… – sve je to istina, sve je osmotreno u etnografskim izvorima. Stoga, ako uzmete u obzir svaki detalj romana, ispada da je to istina. Pažljivi čitatalac vidjet će da u romanu nema niti jednog magičnog događaja. Strogo govoreći, to je realistički roman. Sva “magija” stvara se u mašti glavnog junaka, a stvara se jezikom pripovijedanja. Ako iz romana uklonite cijeli bajkoviti veo i ostavite golu strukturu, dobit ćete historijski pouzdanu pripovijest, u kojoj se svaki historijski događaj nalazi strogo na pravom mjestu. Kao autorica, stoga smatram da je roman Djeca Volge realistički. U njemu se govori o stvarnoj historiji njemačke autonomije na Volgi – o njenom rođenju, procvatu i propasti.

• U romanu Ešalon za Samarkand ispisujete pripovijest o putovanju, ali ne pikarskom putovanju, kakve znamo iz engleskih edvardijanskih romana, nego priču o preživljavanju djece u surovim uslovima gladi. Koliko je književnost u stanju predstaviti takvu vrstu tragedije?

– Roman Ešalon za Samarkand realna je, bez pretjerivanja i umjetničkih nagađanja, slika gladi u sovjetskoj Rusiji dvadesetih godina, ispričana kao avanturistički roman ili kao herojski mit. U šest sedmica zbivanja u romanu, voz putuje oko 4.000 kilometara od Kazanja do Samarkanda, susrećući svakakve ljude na svom putu. Ti ljudi – čekisti, razbojnici, radnici u nabavci pri vojsci,  željezničari, turkestanski odmetnici… – nepomirljivi su neprijatelji i spremni su da ubiju, a neki su gotovo izgubili svoj ljudski izgled.

Ali, ispostavilo se da su svi oni ljudi – jednostavno pomažu spasiti djecu koja umiru. Činjenica da 500 djece još uvijek stiže do žitnog Samarkanda je zasluga ne samo komandira ešalona, već i svih koje su sreli putem. Ispostavilo se da su životi djece na tom opasnom putovanju mjera humanosti za sve odrasle osobe koje susrećemo. A spas djece je najviši cilj, koji ukida, poništava neprijateljstvo.

Dakle, roman govori o tragediji, ali ne na beznadan način. Pustolovna fabula i ljubavna priča su tu da privuku čitaoca. Filmski stil pripovijedanja stvara slike i omogućava čitaocu ne samo da zna, već i da vidi tu priču – poput filma na unutrašnjem ekranu. Struktura herojskog mita daje čitaocu nadu da junakovo putovanje neće završiti tako loše; to čitaocu psihološki olakšava kretanje kroz težak materijal.

Od samog početka shvatila sam da je potrebno pronaći umjetnička rješenja koja će olakšati čitaočevo uživljavanje u temu. Bilo je nemoguće samo govoriti o strahotama, pretvoriti knjigu u horor ili tragediju (a takvi rizici i iskušenja nastali su nakon proučavanja masovne gladi) – jer sam željela da se roman čita i pročita do kraja, bez odlaganja zbog emocija… Htjela sam pisati da zadivim – baš tako, ne bojim se te riječi. Upakirati tako tešku temu u lakši “omot” je poput umotavanja gorke tablete u slatku oblatnu. Kretati se između istinitog odraza historije i emotivne priče i nadam se da mi je to uspjelo.

Ali, čak i koristeći veoma pažljiv pristup teškom materijalu, suočila sam se s činjenicom da je za neke čitaoce knjiga bila nepodnošljiva. U romanu, naprimjer, postoji poglavlje u kojem se opisuje smrt djeteta od gladi – iz perspektive djetetove svijesti. Nekoliko žena je priznalo da ga nisu mogle pročitati – preskočile su ga. Previše zastrašujuće.

Književnost nikada neće moći prenijeti historijsku tragediju u apsolutnoj cjelovitosti – za to postoje historijski izvori: arhivski dokumenti, memoari, fotografije, filmske vijesti… Konačno, dokumentarni radovi historičara. A oni koji su zainteresirani za temu masovne gladi nakon čitanja romana Ešalon za Samarkand morat će upaliti računar i upisati nekoliko riječi u internet pretraživač – postoji cijeli niz podataka o gladi 1920-ih na internetu.

Pretpostavljam da će čak i gledanje fotografija tih događaja izazvati odbojnost kod velikog broja ljudi: mentalno zdravoj osobi je nemoguće gledati slike gole djece natečenih trbuha i izbočenih očiju; ili slike hanibala pored ostataka njihovih žrtava.

Rekla bih da književnost ima drugačiji zadatak: ne pokazati tragediju u njenoj apsolutnoj i zastrašujućoj punini, već formirati humanistički stav prema čovjeku. To je, po mom mišljenju, ono što je umjetnost radila u svim stoljećima – povećavajući vrijednost ljudskog života.

• Kada pišete romane s historijskom tematikom, koliko Vam pomaže izučavanje historiografske građe i da li je možda prepreka što uvijek morate dobro voditi računa o tome šta je autentični povijesni zapis, a šta dio državno instruirane propagande?

– Proučavajući materijal za pisanje romana, pokušavam sagledati događaje tih dalekih godina sa tri različita “oka”. Radove profesionalnih historičara, etnografa i lingvista nazivam “pogledom odozgo”, ili “pogledom iz ptičije perspektive”: knjige, naučni radovi, disertacije – brojke i činjenice, iz njih se izvode nepristrano izvedeni naučni zaključci. Sjećanja i memoarske knjige, kao i pisma očevidaca, postaju “pogled iznutra” – to je vrlo emotivna optika, ispunjena osjećajima i subjektivnim procjenama. Slike i filmovi stvoreni u tim godinama mogu biti “pogled drugog umjetnika”. Trudim se posmatrati to vrijeme, bolje ga razumjeti, i iz tih slika izvući puno detalja iz svakodnevnog života. Sve to vam omogućava da stvorite trodimenzionalnu viziju prošlog vremena kako biste je bolje osjećali.

Ne mogu reći da službena propaganda nekako utječe na ovo djelo ili oblikuje moju viziju: postoji mnogo historijskih dokumenata, muzeja, arhiva i biblioteka, istinite informacije napretek su dostupne svima koji ih žele dobiti. Ako se neke knjige ne pojave u Rusiji ili u digitalnom obliku na internetu, onda se te knjige moraju naručiti iz inostranstva: naprimjer, prilikom pisanja romana Djeca Volge za dvije rijetke knjige iz 1920-ih morala sam se pretplatiti u bibioteke iz Minhena i Beča.

Nikada u životu nisam doživjela cenzuru: niti jedna riječ niti smisao mojih romana nije promijenjena – niti u ruskoj izdavačkoj kući, niti u književnim časopisima u kojima su objavljene moje priče.

Druga stvar je reakcija društva na ove romane. I Zulejha… i Ešalon za Samarkand stvorili su veliki broj vatrenih pristalica i žestokih protivnika. A oni kojima se knjige nisu svidjele kritiziraju ih zbog dijametralno suprotnih stvari: neko u tekstovima vidi ocrnjivanje sovjetske prošlosti i klevetanje historije, a neko uljepšavanje zločina sovjetskog režima, previše blag pogled na strašne događaje prve polovine 20. stoljeća. Mislim da je to zbog činjenice da takve, ponekad veoma emotivne, rasprave nisu o knjigama – romani se koriste jednostavno kao izgovor za raspravu o sovjetskoj prošlosti.

Čini mi se da sazrijeva u ruskom društvu – ili je već sazrela? – potreba za ozbiljnim dijalogom o sovjetskoj prošlosti. Takva se rasprava vodila u zemlji devedesetih i to se desetljeće može nazvati “diskusionim”. Tada je prevladao kritički pogled na historiju. U desetljeću 2000-ih interes za sovjetsku prošlost je opao, a u 2010-ima se opet povećao, i to vrlo ozbiljno. Danas značajan dio mojih sugrađana ima renesansu prostaljinističkih, prosovjetskih osjećaja. Klatno se zaljuljalo prvo u jednom, a zatim u drugom pravcu. To znači da će se vrlo brzo smiriti u sredini. Nadam se da će se smiriti.

Nadam se da ćemo uskoro moći razgovarati o prošlosti mirno, bez ludila: kriminalce nazvati zločincima (naprimjer Josifa Staljina); tragedije tragedijama (naprimjer, glad 1920-ih). A istovremeno ćemo moći prepoznati ono divno i progresivno što nam je dalo sovjetsko doba: naprimjer, suzbijanje nepismenosti i uvođenje općeg obrazovanja dalo nam je danas potpuno obrazovano, sekularno društvo, s prilično progresivnim vrijednostima. Mislim da je tako uravnotežen razgovor o prošlosti apsolutno neophodan.

Priznavanje svojih grešaka znak je snage. Država koja je voljna rasvijetliti tamne strane svoje prošlosti zaslužuje poštovanje. Kao i društvo koje je spremno otvoreno razgovarati o tim mračnim stranama.

• Koliko književnost smještena u historijsko vrijeme može govoriti o današnjosti i koliko junaci takvih priča mogu predstavljati težnje, strahove i nade savremenog čovjeka?

– Trudim se da se moji romani mogu nazivati ​​i historijskim i nehistorijskim – kako bi se pod historijskom radnjom bilo skriveno i ono bezvremeno.

Dakle, Zulejha… nije samo priča o represiji nad sovjetskim seljaštvom 1930-ih i životima doseljenika prognanih u Sibir, već i priča o ženi koja sebi postavlja ista pitanja kao i mnoge žene danas: Kako živjeti ako te suprug ne voli? Ako te svekrva mrzi? Ako ste se zaljubili u neprijatelja? Koliko daleko možete ići žrtvujući se za dobrobit vlastitog djeteta? Koja je ljubav važnija za ženu – prema djetetu ili muškarcu?

Ešalon… je priča o evakuaciji izgladnjele djece u Turkestan. Ali i razmišljanje o prirodi sovjetskog fenomena, o njegovoj dualnosti.