Jesu li ilegalni migranti sigurnosna opasnost za Zapadni Balkan?

Niko nikada sa sigurnošću ne može znati kakve se sve misli vrzmaju u promrzlim migranatskim glavama u Lipi i Pazariću tokom ove duge bosanske zime. Suštu istinu znaju samo migranti. Svakodnevne javne ispovijesti očajnika su tek isječci jednog trenutka iz njihovih pojedinačnih očajničkih životopisa, koji su, izvjesno, mnogo kompleksniji rebusi – psihološke, socijalne, etičke, ideološke, pa i dnevno-političke naravi. Jedino u što niko sa zrncem empatije ne bi trebao sumnjati je da im nije
nimalo lako.

Bilo kakva suvisla potraga za krivcima i uzrocima globalne migranstske nesreće mogla bi nas odvesti i do 50 godina unazad, u šezdesete i sedamdesete godine prošlog stoljeća, kada je i započelo filigranski isplanirano i sistematski izvođeno razaranje tadašnjeg gotovo uzorno harmoničnog tkiva same “kolijevke naše civilizacije“ s mnogim u, to doba, najpoželjnijim univerzalnim vrijednostima, kao što su vjerske slobode, visoka pojedinačna i društvena etičnost, jedinstvo u različitostima, društvena i socijalna pravda. Upravo su takve bile ondašnje zemlje Levanta, Orijenta ili Bliskog istoka, među kojima su Liban, Sirija, Jordan i Egipat prednjačile. Nedostajao je jedino zapadni oblik višepartizma, čiji smisao i nije u više partija, nego u više demokratije.

Tek vrh ledenog brijega

Ove, kao i sve druge, zemlje “kolijevke“ godinama su “demontirane“ jedna po jedna, sve do najnovijeg rata u Siriji. Ali, 1967. godina i šestodnevni “Izraelsko-arapski sukob“, izrežiran na Zapadu početkom juna te godine, u arapskom svijetu se smatra tragičnom prekretnicom na putu arapske nesreće, čije su posljedice vidljive i danas, uključujući migraciju iz tih zemalja. Liban, Jodan, Sirija, Egipat, Iran, Irak, Jemen, Palestina, Afganistan – samo su neke od zemalja ove regije u kojima se duže od
pola stoljeća zapadna “demokratija“ nameće milom ili silom.

Emigracija iz arapskih zemalja je za većinu objektivnih posmatrača na svim stranama svijeta samo vrh ledenog brijega, posljedica rasturačke politike Zapada prema drugim i drugačijim (nezapadnim) narodima i njihovim autohtonim kulturama. A u samoj srži takve “demokratizacije“ je, zapravo, uvijek bilo zaposjedanje naftnih resursa, prije svega. Umjesto istinski objektivne analize uzroka zbog kojih Arapi sa Bliskog istoka desetljećima odlaze sa svojih ognjišta iz osvete ili u potrazi za izgubljenim identitetom, primjenjujući na tom putu katkad i najradikalnije metode, i Zapad i naša regija se nevješto bave samo posljedicama. Gledajući isključivo kroz takvu lupu, logično je i sve aktuelnije javno propitivanje da li su arapski useljenici po Evropi, u Lipi, Pazariću i kojekuda po manje javno poznatim migrantskim centrima u regiji, doista “ozbiljna prijetnja“ po sigurnost građana, javnu i privatnu imovinu i, na koncu, rizik i za stabilnost same države?

Ni deportacija, ni asimilacija na vidiku

Neformalne rasprave o migrantima kao “sigurnosnom izazovu“ vode se od početka globalne migrantske krize, koja od 2015. godine nije mimoišla ni zemlje Zapadnog Balkana. Institucionalno-političku verifikaciju “sigurnosnog rizika“ među prvima je javno plasirao Fahrudin Radončić, lider Saveza za bolju budućnost (SBB) Bosne i Hercegovine, stranke centra s formalnom reformističkom orjentacijom. Kada je sa funkcije državnog ministra sigurnosti lani zagovarao “legalnu deportaciju više od 9.500 ilegalnih migranata iz zemalja koje nisu u zoni ratnih sukoba“, u tome ga nisu podržali najviši zvaničnici Stranke demokratske akcije (SDA). Zbog toga je početkom juna prošle godine podnio neopozivu ostavku, uz obrazloženje da je učinio ono što bi svaki ozbiljan ministar sigurnosti čija procjena o “sigurnosnom riziku“ nema političku podršku.

Nedvojbene dokaze o migrantima kao direktnom “sigurnosnom riziku“, bili oni iz domaćih ili međunarodnih izvora, javnost u regiji do sada nije imala priliku vidjeti. Međutim, učestalost fizičkih obračuna među migrantima; kritična doza bijesa; frustracije i očaja; osjećaj bespomoćnosti i prevarenosti – izazivaju realan strah i podstiču nepovjerenje, čak i odioznost domaćeg stanovništva ne samo prema ilegalnim migrantima, već i prema arapskom narodu. Tenzije izaziva i to što se migrantska agonija nastavlja te što ni “legalna deportacija“ ni smislena asimilacija migranata koji žele ostati u regiji nisu vidljivi javnosti.

Ni Agencija Evropske unije za saradnju na provedbi zakona, poznatija kao Europol, nije mogla za ovu priliku priskrbiti dokaze o “ilegalnim migrantima kao sigurnosnom riziku po Bosni i Hercegovinu i regiju“. Gornjim navodnicima je upravo naznačena okvirna tema koju sam ovih dana delegirao izvršnoj direktorici ove sigurnosne institucije sa sjedištem u Den Haagu Chaterine De Bolle. Umjesto eventualnih nedvojbenih nalaza Europola,upućen sam na brojne analize, u kojima se migranti, ilegalni osobito, direktno ili indirektno, dovode u vezu s različitim sigurnosnim prijetnjama: od organiziranog krminala (u kojem se vrti od tri do šest milijardi eura godišnje), vjerske radikalizacije, ideološkog ekstremizma do terorizma.

Najplodnija skupina za radikalizaciju

U najnovijoj analizi o terorizmu u EU u protekle tri godine navodi se da su migranti, osobito oni čija je sudbina neizvjesna i egistencija ugrožena, najpogodnija skupina za radikalizaciju. Navodi se, također, da je oružana grupa Islamska država Irak i Levant (ISIL) i dalje vrlo aktivna u kriznim područjima Bliskog istoka i da održava svoju globalnu mrežu međusobno povezanih organizacija i pojedinaca širom Evrope, uključujući Balkan. I mreža Al-Kaida ponovo pokazuje živost u namjeri da napada ciljeve na Zapadu, dok njihove regionalne podružnice imaju za cilj “povezivanje oružanih frakcija s radikalnim pojedincima u emigraciji“. Dodatnu zabrinutost Europola izaziva činjenica da od sedam terorističkih napada u protekle tri godine samo jedan nije bio izveden samostalno. Svi drugi su realizirani individualno. Napadači su mlađi od 25 godina. I svi su Arapi. U rezimeu se precizira da je starosna dob napadača identična dobi većine ilegalnih migranata, o čijoj se prošlosti, zbog zatiranja tragova, u većini slučajeva ne zna gotovo ništa.

Ipak, moralni i zakodovani imperativ je da niko nikada i nizašto ne bi smio biti obilježen bez nedvojbenih dokaza. Problem je, međutim, što presumpcija nevinosti ne isključuje pretpostavku straha izazvanog činjenicom da, doista, nikada niko sa sigurnošću ne može znati kakve se sve misli i namjere vrzmaju u promrzlim migranatskim glavama u Lipi, Pazariću i drugim migranstkim centrima, u kojima je skrcan tek djelić od oko pola milijarde unesrećenih, koji bježanjem iz svojih domova širom svijeta traže budućnost drugdje. Po svaku cijenu…