Oružje u regiji: Za sigurno okruženje ili kao prijetnja miru?

Šta je ostalo od Sporazuma o Subregionalnoj kontroli naoružanja, potpisanog 14. juna 1996. godine u Firenci, pod patronatom OSCE-a? Netom nakon potpisanog Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i u skladu s Aneksom 1-B, Bosna i Hercegovina, Hrvatska, tadašnja Savezna Republika Jugoslavija (Srbija i Crna Gora) te dva bh. entiteta (Federacija Bosne i Hercegovine i Repiublkika Srpska) su, u traženju veće stabilnosti i sigurnosti u regiji, ograničile personal i brojeve oružja i oruđa.

“Sporazum je inicijalno u potpunosti ispunio svoju svrhu. Redukcije i ograničenja naoružanja po kategorijama ne samo da su u tom momentu limitirale vojne kapacitete vojnih snaga u regiji, nego su stvorile uslove za uspostavljanje neophodnog balansa, što je doprinijelo i ukupnoj percepciji besmislenosti poduzimanja vojnih operacija protiv neke države u regiji. Sporazum je obuhvatio i redovne kontrole naoružanja, što je omogućavalo značajan nivo transparetnosti po ovom pitanju te na taj način podsticalo izgradnju povjerenja, a time i saradnju između država u oblasti odbrane i oružanih snaga”, analizira Alija Kožljak, šef Odsjeka za međunarodne odnose i evropske studije Internacionalnog Burch Univerziteta i bivši vojni predstavnik Bosne i Hercegovine pri NATO-u.

Nije bitan broj, nego kvalitet u ubojitost

Mnogo posla je urađeno u skladu s potrebama koje je vrijeme u kojem su se takve aktivnosti provodile to i zahtijevalo. Na službenoj stranici Ministarstva vanjskih poslova Bosne i Hercegovine to je i rezimirano:

“U 25 godina provedbe Sporazuma uništeno je ukupno 10.292 komada oružja. Provedeno je 476 misija, 776 inspekcija i 129 inspekcija redukcije naoružanja. Smanjen je broj objekata inspekcije i broj inspekcijskih kvota. Oko 1.300 asistenata i 140 gostiju posmatrača iz 29 država članica OSCE-a svojim je učešćem podržalo provedbu inspekcija. Čak i u vanrednim okolnostima uzrokovanima COVID-19 krizom, zbog koje nije bilo moguće provoditi verifikacijske aktivnosti na terenu, države strane održale su niz sastanaka u video formatu s ciljem održavanja postignutog nivoa saradnje i transparentnosti”, navodi Ministarstvo vanjskih poslova Bosne i Hercegovine.

Četvrt vijeka kasnije mnogo šta iz tog Sporazuma je deplasirano, jer razvoj tehnologija i vojne industrije te potreba oružanih snaga su se izmijenile. Više niko ne razmišlja o broju ili samo o broju oruđa. Više se gleda na kvalitet i savremenost naoružanja.

“Nikada predmet pregovora o Podregionalnoj [Subregionalnoj] kontroli naoružanja nije bio kvalitet. Ustanovljeni su limiti po uzoru na ranije prihvaćeni dokument limitiranja naoružanja od Atlantika do Urala, poznat kao Conventional Armed Forces in Europe [CFE]. Nešto su strožiji, pa je, na primer, kalibar artiljerijskih oruđa postavljen za Balkan na prag od 75 milimetara, a ne od 100 milimetara, kao što je u CFE-u, ali u osnovi radi se o prilagođavanju standarda koje su nekadašnje članice Varšavskog pakta i tadašnje i sadašnje članice NATO-a prihvatile 1990. godine. Dokument za CFE i naš Podregionalni dokument potpisan u Firenci 1996. godine nisu definisali kvalitet, već samo količine. Nikada nije otvarano pitanje poređenja kvaliteta, jer bi to bilo previše složena tema”, napominje Aleksandar Radić, vojni analitičar iz Beograda.

Politička podrivanja institucija u Bosni i Hercegovini

Neke zemlje su ozbiljno modernizirale svoj arsenal naoružanja. Neke su akcenat bacile na pristup kolektivnom sistemu bezbjednosti i pristupile NATO savezu. Bosna i Hercegovina ima sistemske opstrukcije da očuva i postojeće naoružanje, pa onda i da modernizira svoje oružane snage u skladu s vremenom. Balans u naoružanju je ozbiljno narušen.

“Ono što je najviše narušilo tu takozvanu hard ili vojnu sigurnost su upravo politička podrivanja institucija u Bosni i Hercegovini, koja su vrlo često orkestrirana ili podržana iz susjednih država, što nam sugerira na čvrstu povezanost političkih i vojnih interesa u regiji, posebno po pitanju Bosne i Hercegovine. Hegemonistička nastojanja susjeda su nakon rata vrlo jasno nastavljena političkim sredstvima, hibridnim djelovanjem, što ne isključuje mogućnost da bi se u nekim drugačijim okolnostima to djelovanje ponovo ne bi moglo pretvoriti u vojno. Ovoj tvrdnji ide u prilog i narušavanje balansa u naoružanju, a vidjeli smo da to dužnosnici iz Srbije vrlo često i pominju u kontekstu da se naoružavaju kako bi bili spremni štiti svoj narod, čak i ako to podrazumijeva vojne aktivnosti izvan granica države”, smatra Kožljak.

Vojni budžeti nisu ni izbliza isti u zemljama regije. U Bosni i Hercegovini niti ima političke volje, niti se dozvoljava pravljenje iskoraka u finansijskim izdvajanjima za Oružane snage. Čak su iz bh. entiteta RS često poručivali da su za potpuno ukidanje vojske, demilitarizaciju i preusmjeravanje resursa u druge svrhe.

U takvim okolnostima, sve više pažnje se posvećuje stranim trupama koje su raspoređene u ovoj zemlji. Nekada je broj stranih vojnika koji su kontrolirali mir bio veći od 60.000. Vremenom se taj broj, kao i mandati snaga na terenu, ograničavali, da bi se sada misija EUFOR-a “Altea” oslanjala na oko 650 vojnika. Uz njih su i snage rezerve, ali izvan Bosne i Hercegovine.

Sigurnosni izazovi i prijetnje po regionalni mir

Dobiti adekvatan odgovor na temu regionalnog balansa u naoružanju je sada teško dobiti od “stranaca”. Iz NATO štaba u Sarajevu nas upućuju u Brisel, a od tamo nema odgovora. Iz sjedišta OSCE-a u Beču sliježu ramenima i predlažu da kontaktiramo države u regiji..

“Ističemo da Sekretarijat OSCE-a nije u poziciji da daje procjenu, niti podijeli informacije o bilo kojoj od država članica OSCE-a u pogledu naoružanja ili broja oružja u posjedu. Ovo bi uključivalo operacije OSCE-a na terenu. Sekretarijat OSCE-a pomaže stranama u Dejtonskom sporazumu omogućavanjem diskusija. To znači da organiziramo sastanke, omogućavamo razmjene informacija između država članica i podržavamo inspekcijski režim pomažući državama članicama u koordinaciji posjeta”, poruka je iz bečkog sjedišta OSCE-a.

Iz odgovora njihovih kolega u Sarajevu doznajemo da se više koncentriraju na kontrolu malog i lakog naoružanja.

Zabrinutost za sigurnost u regiji posljednjih mjeseci raste. U Bosni i Hercegovini, na Kosovu i u Crnoj Gori je već viđeno nekoliko sigurnosnih izazova, pa čak i prijetnji po regionalni mir.

Međunarodne snage i sučeljavanje različitih interesa

“Za sada Washington otvoreno govori o problemu očuvanja bezbednosne strukture Balkana. Neke ličnosti od uticaja takođe pominju rizik od rata. Za sada nema indicija da se prelazi sa reči na dela. Na Kosovu je u toku prepuštanje većeg učešća u KFOR-u zemljama iz šireg regiona. Amerikanci ne pokazuju entuzijazam za narastanje svog kontigenta, koji je odavno sveden na rotacije bataljona nacionalne garde, odnosno rezervnih snaga. Velike sile Evropske unije takođe nisu pokazale konkretnu volju da se više angažuju. Za sada, ako ne bude većeg bezbednosnog rizika, cenim da će preventivni rad stranih sila biti u političkom domenu i eventualno većim naglaskom tokom redovnih vežbi na odvraćanje od konflikta, kroz poruku da se gotovo snage mogu brzo pojaviti u regionu, ako zatreba”, mišljenja je Radić, s kojim se u dobrom dijelu slaže i kolega analitičar iz Sarajeva, koji se više referira na svoju zemlju.

“Ono što bi iniciralo masovnije raspoređivanje međunarodnih snaga u regiji su konkretne aktivnosti ili eminentna prijetnja narušavanja sigurnosti, kao što je ugrožavanje teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine, formiranje spiskova za neregularne vojne formacije, ilegalno naoružavanje, podrivanje jedinstvenih Oružanih snaga Bosne i Hercegovine… Smatram da se to neće dogoditi, s obzirom da su data jasna upozorenja o mandatu međunarodnih snaga po ovom pitanju. Međutim, ono što će se vjerovatno desiti je potvrđivanje odlučnosti i spremnosti NATO-a i EUFOR-a da odreagiraju u slučaju potrebe, što uključuje privremeno prisustvo vojnih formacija u ključnim područjima, vježbe i uvježbavanja te podršku i snaženje domaćih sigurnosnih institucija, sve u cilju prevencije destruktivnog djelovanja u i naspram Bosne i Hercegovine. Postoji dodatni faktor, koji će značajnije utjecati na eventualno masovnije raspoređivanje NATO-a i EUFOR-a u Bosni i Hercegovini, a to je ponašanje Ruske Federacije naspram regije, kao i aktivnosti Srbije, koje bi na bilo koji način signalizirale namjere narušavanja mira i sigurnosti u regionu. Očigledno je da se radi o sučeljavanju različitih interesa, što naglašava dodatnu kompleksnost ovog pitanja“, rezimira Kožljak.

Sporazum o subregionalnoj kontroli naoružanja je tadašnjoj SR Jugoslaviji dozvolio 1.025 tenkova, 850 oklopnih borbenih vozila, 3.750 artiljerijskih oružja, 155 borbenih aviona i 53 jurišna helikoptera. Hrvatskoj je dozvoljeno posjedovanje 410 tenkova, 340 oklopnih borbenih vozila, 1.500 artiljerijskih oružja, 62 borbena aviona i 21 jurišni helikopter. Bosna i Hercegovina može raspolagati sa 410 tenkova, 340 oklopnih borbenih vozila, 1.500 artiljerijskih oružja, 62 borbena aviona i 21 jurišni helikopter, s tim da Federacija Bosne i Hercegovine ima duplo više svih navedenih stavki od RS-a.

Neki vojni avioni nikako ne lete

Trenutno stanje u regiji, po mišljenju Radića, je sljedeće:

Srbija – 277 tenkova, 376 komada borbenih vozila, 415 artiljerijski oruđa, 14 borbenih aviona, plus 26 lakih jurišnika (Orao i Galeb), 67 helikoptera na brojnom stanju.

Hrvatska – 75 tenkova, 236 borbenih oklopnih vozila, 116 artiljerijskih oruđa, nekoliko isluženih MIG-21, uz naznaku da je naručeno 12 modernih aviona Rafala, 24 helikoptera.

Sjeverna Makedonija – 31 tenk, 159 borbenih oklopnih vozila, 171 artiljerijsko oruđe, 20 helikoptera.

Bosna i Hercegovina – 53 tenka, 18 aktivnih borbenih oklopnih vozila i nekoliko BVP M-80 u centru za obuku, 80 artiljerijskih oruđa, na stanju je nekoliko aviona (Orao i Galeb), koji nisu poletjeli od 2006.godine, 38 helikoptera na papiru, a leti tek nekoliko.