Esnaf Begić: Muslimani mogu optimistično gledati svoju budućnost u Njemačkoj

Dr. hfz. Esnaf Begić od 1992. godine radi u okviru Islamske zajednice Bošnjaka u Njemačkoj gdje je došao na ramazansku praksu nakon što je završio Gazi Husrev-begovu medresu i hifz.

Osnovao je džemat u mjestu Castrop-Rauxel i uz imamski rad upisao je studij islamologije na Ruhr-Univerzitetu u Bochumu.

Nakon okončanja magisterija angažovan je na poziciji asistenta na Institutu za islamsku teologiju Univerziteta u Osnabrücku gdje je 2017. godine odbranio doktorsku disertaciju na temu „Između tradicije i inovacije: Utjecaj društvenih promjena na razumijevanje i primjenu šerijata u Bosni i Hercegovini u 20. stoljeću“.

Islamski koledž u Osnabrücku je obrazovna institucija osnovana u novembru 2019. godine i ima za cilj ponuditi obrazovne sadržaje islamskog teološko-praktičnog karaktera.

U usporedbi sa obrazovnim institucijama u Bosni i Hercegovini, ovaj koledž se može usporediti sa medresama i on, za razliku od Instituta za islamsku teologiju na Univerzitetu Osnabrück, nije akademskog karaktera i nije institucionalno vezan za Univerzitet Osnabrück.

Islamski koledž je civilni projekat, iniciran od strane nekoliko islamskih teologa u Njemačkoj, koji su inače po raznim osnovama angažirani na Institutu za islamsku teologiju na Univerzitetu Osnabrück. Ima podršku nekoliko zajednica muslimana u Njemačkoj, između ostalih i IZ Bošnjaka u Njemačkoj. Financira se po osnovi projektne aplikacije od strane Saveznog ministarstva unutarnjih poslova (BMI) i pokrajinskog Ministarstva za znanost i kulturu pokrajine Niedersachsen (MWK) na period do oktobra 2025. godine u ukupnom iznosu od 5,5 miliona eura.

Sa dr. Begićem razgovaramo u povodu početka rada Islamskog koledža u Osnabrücku.

• Zbog čega je nužno da se u Njemačkoj organizira fakultetska edukacija za imame?

– Pitanje islamskog teološkog obrazovanja u Njemačkoj, kako akademskog, tako i praktičnog, je relativno novo pitanje. Tek unazad nekih 10 do 15 godina se u relevantnim političkim, vjerskim i medijskim krugovima ovo pitanje tematizira, iako su muslimani, pogotovo oni porijeklom iz Turske, u većem broju u Njemačkoj prisutni još od 60-tih godina prošlog stoljeća. Desetljećima su – kako njemačka politika, tako i sami muslimani – živjeli u nekoj vrsti zablude da će se ljudi koji su došli na tzv. „privremeni rad“ u Njemačku vratiti u zemlje svoga porijekla. U međuvremenu u Njemačkoj imamo već četvrtu generaciju muslimana turskog porijekla, treću generaciju muslimana bosanskohercegovačkog porijekla, od 2015. godine. imamo veliki broj muslimana koji su došli iz Sirije i drugih država.

Ako su u tim prvim godinama „radne migracije“, bile dovoljne najosnovnije znanja za vjerski angažman, ako su džamije pravljenje u suterenima i podrumima zgrada ili u napuštenim pogonima i industrijskim dvoranama, to danas više nije dostatno. Nove generacije muslimana koje su rođene, odrasle, obrazovale i socijalizirale se u Njemačkoj, generacije kojima je primarni – i ako hoćete i maternji – jezik njemački, sasvim opravdano i prirodno očekuju drugačiju, specificiranu i profesionaliziranu vrstu angažmana vjerskih službenika, aktivista i aktivistica u džematima.

Kako prave iskorak u arhitektonskom i infrastrukturalnom smislu, tako se na poljima vjerskog djelovanja iziskuje iskorak i u kadrovskom, stručnom i organizacijskom smislu. Stoga je potreba za odgovarajućim akademski i praktično osposobljenim islamskim teološkim kadrom razumljiva i opravdana.

Naravno, i njemačka država i njena politika ima svoj interes u procesima etabliranja akademskih i praktičnih ustanova islamskog teološkog obrazovanja, iako su oni djelomično sasvim drugačije naravi. Riječ je, prije svega, o procesima integracije muslimana u njemačko društvo, njihovog tzv. „udomaćenja“ (Beheimatung) u Njemačkoj, zatim o procesima sprečavanja vjerski motiviranog ekstremizma i nasilja, radikalizma i sl. kroz procese islamskog obrazovanja na institucijama koje su strukturalno i institucionalno stavljene u istu ravan sa obrazovnim institucijama drugih religijskih zajednica i crkava. Stoga je još 2006. godine pokrenuta Njemačka islamska konferencija, a jedan od njenih rezultata jeste etabliranje akademskih institucija za islamsko teološko i pedagoško obrazovanje na nekoliko njemačkih državnih univerziteta, uvođenje islamske vjeronauke u državne škole. Međutim, ono što je do sada bio nedostatak jeste jedna obrazovna institucija za islamsko teološko praktično obrazovanje. Osnivanjem Islamskog koledža i ova praznina je popunjena. Kako god, može se reći da je u ovim procesima riječ o komplementarnim ciljevima muslimanskih zajednica i njemačke države koji po „win-win“ principu koriste objema stranama.

• Koje vještine i znanja je potrebno da imaju imami za uspješan rad u Njemačkoj u odnosu na isto radno mjesto u Bosni i Hercegovini ili Turskoj?

– Nesporno je da imami i u Njemačkoj, jednako kao i u Turskoj ili Bosni i Hercegovini trebaju imati jaka teološka znanja i praktične kompetencije. Područje islamskog obredoslovlja primjerice, za što je potrebno izvrsno poznavanje učenja Kur'ana, je isto i ovdje i tamo. Ali ono što nije isto, jeste razumijevanje i tumačenje svakodnevnih problema, pitanja i potreba muslimana, kako kao individua tako i kao kolektiva.

Da bi sadržaji o kojima se govori u džematima i džamijama bili uopće razumljivi, prihvaćeni i primijenjeni u stvarnom životu, oni se moraju prenijeti na onom jeziku koji se razumije. A to je njemački jezik, i zato imami ovdje, pored svih teoloških akademskih znanja i praktičnih kompetencija, moraju poznavati jezik, ako hoće uopće ispravno i razumljivo prenijeti vjerske sadržaje, ali i ako hoće u svom angažmanu uopće izaći izvan zidova džamije i granica džemata u opći društveni kontekst.

Konačno, u jednom društvu koje je većinski kršćansko ili u kojem se makar poziva na kršćanski religijski identitet, čak i onda kada konkretna osoba nije religiozna, važne su i nužne kompetencije interreligijskog dijaloga.

• Iako je prije 10 godina predsjednik Wulff izjavio da je islam dio Njemačke diskusija oko položaja islama i prava muslimana usljed migracija postala je sve intezivnija. Koji dio njemačkog društva je glasniji kad je u pitanju islam?

– Generalno se može reći da je ton inače povišen kada je riječ o islamu i muslimanima u Njemačkoj, neovisno o kojem aspektu ili dijelu društva je riječ. Problem je pri tome što se mnoge debate vode emocionalno, bez trezvenosti, bez referiranja na činjenice, znanstvena saznanja i rezultate znanstvenih istraživanja. Pri tome se nerijetko i ciljano prelazi preko takvih saznanja i rezultata, a da bi se stvorila određena željena, vrlo često namjerno iskrivljena ideološka, politička, socijalna i vjerska slika o islamu i muslimanima.

Vrlo su glasni u političkom smislu u zadnjih nekoliko godina članovi i simpatizeri jedne od desničarskih stranaka, koji svaku odgovarajuću priliku koriste za kampanju protiv islama i muslimana, služeći se pri tome nerijetko i montažama, konstrukcijama, teorijama zavjere, iskrivljavanjem činjenica, populizmom. U tome im na ruku idu i neki čak renomirani i seriozni mediji, ali i tzv. „kritičari islama“, pogotovo ako nose muslimanska imena. Oni su vrlo često komentatori u novinama, informativnim emisijama, emisijama „talk show“ formata. Nekada se stiče dojam, da je dovoljno imati muslimansko ime ili da se par mjeseci boravilo u nekoj od većinski muslimanskih zemalja, kako bi neka osoba bila predstavljena „ekspertom za islam.“ Naučni radnici su za ovakve medijske formate ipak nepogodni, zato što se bave rezultatima svojih istraživanja, u svojim nastupima su trezveni, referiraju se na činjenica, a ne populističkim izjavama, naslovima i slikama.

Međutim, ono što ohrabruje i budućnost islama i muslimana u Njemačkoj ipak čini optimističnim, jesu političari poput bivšeg predsjednika Christiana Wulffa, koji je 2010. godine izgovorio povijesno važnu rečenicu „Islam je u međuvremenu također dio Njemačke“ i time uputio jasnu poruku u smislu integracije, prihvatanja i sudjelovanja muslimana u njemačkom društvu. Također i kancelarka Angela Merkel, aktualni predsjednik njemačkog Bundestaga Wolfgang Schäuble, i niz drugih političara sa sličnim atitudama i stavovima su, po meni, ipak daleko glasniji – i prije svega važniji – od svih populista. Konačno, smatram da je njemnačka demokratija toliko jaka i čvrsta, da će se moći oduprijeti nasrtajima populista u svim segmentima društva, te da zbog toga muslimani, u konačnici, ipak mogu optimistično gledati u svoju budućnost u Njemačkoj.

• Problem koji zadnjih godina je u fokusu jest kontrola nad imamima u džematima i pitanje njihovog finansiranja gdje je Njemačka, Austrija i druge države došle u sukob sa Turskom i arapskim zajednicama. Kako premostiti ovaj izazov i učvrstiti povjerenje?

– Mislim da su to prije svega državnopolitička pitanja, koja se nažalost prenose i na polje vjerskoga djelovanja u ovim državama. Dakle, najvjerovatnije je riječ o sasvim drugim, međunarodnim i međudržavnim, geopolitičkim, financijskim i ekonomskim pitanjima i utjecajima. Ona jesu zabrinjavajuća, pogotovo ako imaju za posljedicu represivne mjere usmjerene protiv muslimana, njihovih zajednica i njihovog rada i angažmana. U konačnici ona se odražavaju i na svakodnevnicu u kojoj se nerijetko dešavaju i slučajevi antimuslimanskog rasizma, islamofobije na tržištu rada, stambenom tržištu, školama, ulici, sredstvima javnog saobraćaja i sl. Ono što, međutim, također smatram problemom jeste da se nerijetko vlastiti neuspjesi, stradanja, nemarnost, nerad, nedisciplina kod nekih muslimana pokušavaju opravdati pojavama antimuslimanskog rasizma i islamofobije. Tu moramo napraviti jasnu distinkciju.

Ono što je po meni važno i što nema alternativu, jeste uspostavljanje suradnje na nižim, lokalnim nivoima društvenog angažmana, kroz konkretne projekte i inicijative, susrete, razgovore i planiranja. To se u pravilu pokazuje vrlo uspješnim i donosi sa sobom rezultate koji doprinose uspostavljanju povjerenja.

• Koliko ponašanje pojedinih muslimana, odnosno terorizam i kriminal potpomaže islamofobiju?

– Mathias Rohe, jedan renomirani njemački znanstvenik, islamolog i pravnik, biši sudija na Pokrajinskom sudu i aktulni pofesor na Univerzitetu Erlangen, je u jednom intervijuu prije nekoliko godina kazao slijedeće: „Islam je ono što muslimani od njega naprave.“ Mislim da je ova konstatacija vrlo znakovita. Islam će u očima, u recepciji drugih, zaista biti onakav kakvim ga mi muslimani svakodnevno živimo. Stoga, ako ima muslimana koji islam poimaju, tumače i žive redukcionistički, literalistički, koji ga uzimaju za osnovu i opravdanje svojih ekstremičkih i radikalističkih ubjeđenja i djelovanja, ili koji se bave raznim drugim vrstama nečasnih djela, kriminalom, sasvim je normalno da će se takve pojave odraziti i na probleme jačanja islamofobije i antimuslimanskog rasizma. Ono što je pri tome najveći problem jeste činjenica, da se takve pojave odnose i na one muslimane koji ne samo da ne poimaju islam na takav način, nego ustvari i odbijaju njegovo takvo rigidno redukcionističko tumačenje.

Mislim da je jedan od najboljih i najefektivnijih načina borbe protiv takvih koncepata ekremističkih poimanja, tumačenja i življenja islama, kriminaliziranja islama, kao i za djelovanje protiv pojava islamofobije i antimuslimanskog rasizma, upravo obrazovanje i prosvjećivanje i mi to, između ostalog, pored univerzitetskih institucija za akademsko islamsko teološko obrazovanje želimo postići i na praktičnoj razini kroz ovaj islamski koledž.