Poznaješ li zemlju gdje ‘no limun cvate?
Poznaješ li zemlju
gdje ‘no limun cvate,
U tamnom lišću naranče se zlate,
Sa plavog neba laki vjetrić piri,
Šumori lovor, mirta uz njeg miri,
Da li je znaš?
O, poći s tobom tamo,
tamo, ljubavi moja,
Želja mi je samo. (Goethe)
Kad sam početkom januara, uživajući u božićno-novogodišnjem ozračju Trsta, šetala šarmantnim uličicama Milje (italijanski: Muggia) ni slutila nisam koliko će tadašnji turistički razgovor postati kratko nakon toga ponavljanje povijesti koju smo smatrali davnom prošlošću.
Na granici Italije i Slovenije na području Milje, koja se smatra najjužnijom italijanskom općinom na Istarskom poluotoku, na uzvišenju iznad Tršćanskog zaljeva je naselje Lazaret, koje je zadržalo u nazivu značenje karantina u prošlim stoljećima i u vrijeme epidemija zaraznih bolesti.
U razgovoru s tamošnjim domaćinima saznajem da je upravo u vrijeme Habsburške monarhije, na teritoriju koji se prostirao od Kotora do Trsta utemeljeno niz lazareta radi postizanja učinkovitije sanitarne kontrole jadranske obale.
Trst je tada imao tri lazareta, od kojih je posljednji otvoren 1869. na području Milje, u predgrađu Trsta prema granici sa Slovenijom, a po kojem je to pitoreskno mjesto s pogledom na Tršćanski zaljev dobilo naziv. I objekat nekadašnjeg karantina -lazaret još postoji, naravno sa promijenjenom namjenom.
I dok sam razgovarala o tim dalekim i teškim vremenima kad su pomorci dolazeći u luke, od kojih je na Jadranu jedna od najznačajnijih bila Trst, donosili zarazne bolesti, zbog čega su ustanovljeni karantini, nisam pomislila da će se isto to zbog koronavirusa dogoditi ubrzo.
I dogodilo se, granice su zatvorene, postavljaju se šatorski karantini…
U traumatičnom osjećaju cikličnog toka povijest, da ne kažem Nietzscheovog mita vječnog povratka, vraćam se ovih dana na taj lokalitet i značenje lazareta nekad i sad, ali prije svega na Trst, koji je stari znanac miliona stanovnika bivše Jugoslavije, i koji je sredinom jula 2017. ugostio čelnike zemalja zapadnog Balkana na četvrtom Samitu Berlinskog procesa u cilju jačanje regionalne saradnje i produbljivanje ekonomske integracija na putu pristupanja Evropskoj uniji.
Taj, po mnogima ‘mali Beč’, i još ljepši jer ga krasi plavetnilo Jadrana za stanovnike bivše Jugoslavije je velika uspomena a posljednjih godina destinacija koja se redovno posjećuje tokom turističkih aranžmana na putu za Veneciju.
Danas je to moderan grad, koji pored ekonomskog pomorskog čvorišta i najveće luke na Jadranu, i značajan obrazovni centar. Duh grada posebno je uočljiv na Trgu ujedinjenja Italije, kojeg nazivaju “dnevna soba Trsta”, a koji je najveći trg u Evropi i jedini trg u većim evropskim gradovima koji izlazi na more. Smješten nasuprot Luke Trst, sa fontanom skulptora Macolenija koja priča o “stranama svijeta” Trg svjedoči još puno povijesnih događaja Italije.
Boraveći, posljednjih godina, više puta u Trstu, i u svako godišnje doba, shvatila sam da je magija tog grada neprestana. Ljeti je to mediteranski štih, brojne plaže i šetnice, čuveni talijanski gelato, osvježavajući raznobojni kokteli, vedri i nasmijani stanovnici… I ovog januara praznična atmosfera grada, najsjevernije terase na Jadranu, bila je za pamćenje, na način kako Goethe opisuje Italiju “velike, neobične slike, i cjelina o kojoj se dugo misli i sanja, a koju nikada nije moguće maštom dosegnuti”.
Na Trgu ujedinjenja Italije s pogledom na Jadran uživali su podjednako i turisti i njegovi stanovnici.
Slike koje nije moguće maštom dosegnuti
I priča o kafi koja je ušla u Evropu počinje u Trstu sa kompanijom Illy koju je 1933.godine osnovao Francesco Illy. Stoga ne čudi što ima kafeterija starih i preko 100 godina. Na glavnom gradskom trgu je Caffè degli Specchi ekskluzivno mjesto u Trstu, u kojem se tokom januarskih praznika u redu čekalo da se dobije mjesto. Atmosfera kao iz najbolje režiranih božićnih holivudski filmova. Smijeh, radost na licima ljudi, elegancija, moda, dizajn tako svojstveni Talijanima, sve generacije na jednom mjestu, aromatični mirisi božićnih slastica prožimali su se sa aromama čuvenog cappuccina… Slike se vraćaju ovih dana dok slušam vijesti o koronavirusu u Italiji.
Vraćaju se i slike opuštenih i bezbrižnih turista koji u ljetnim mjesecima šetaju stazama Devinskog dvorca na rtu kod Duina, gdje je svoje besmrtne Devinske elegije napisao pjesnik Rainer Maria Rilke. Danas je Duino poznat i po Rilkevoj šetnici restauiranoj 1987. koja vodi po hridinama iznad mora, od Duina do Sistiane, sa koje se pruža izvanredan pogled na Tršćanski zaljev.
Šetnica je dio parka prirode Falesie di Duino koji se proteže od Trsta do Gorizie na površini od 107 hektara, od toga 63 uz more.
I dvorac Miramare izgrađen u 19. stoljeću za austrijskog nadvojvodu Maksimilijana i njegovu suprugu Charlotte od Belgije krasi Tršćanski zaljev. U Trstu se carica Sisi oporavljala nakon smrti sina.
Brojni ljetnikovci daju pečat otmjenosti i ispisuju povijest prošlih vremena, satkanu od ljepote ali i stradanja.
Italiju, kojoj se ovih dana vraćamo sa empatijom i solidarnošću da pobjedi epidemiju koronavirusa, opisao je Johanna Wolfganga von Goethe… U knjizi „Putovanje po Italiji“ je iz Rima, 10. novembra 1786. godine, Gete piše: „Živim sad ovdje u vedrini i miru kakve odavno nisam osjećao… sve mi to ponovo veoma ide naruku i izvanredno mi usrećava dušu. Svakog dana po neki nov značajan predmet, iz dana u dan svježe, velike, neobične slike, i cjelina o kojoj se dugo misli i sanja, a koju nikada nije moguće maštom dosegnuti”.
Ljudi koji se danonoćno smiju i pjevaju
Pomalo kudeći Talijane jer ih je smatrao previše bučnim, previše razigranim, ljudima koji se danonoćno smiju i pjevaju, on im ne zamjera takvo ponašanje jer to je kultura otvorenog prostora koja se lako razvije u blagoj klimi. I opet poveznica sa aktuelnim teškim danima karantina u Italiji, kad njeni stanovnici i dalje pjevaju, sviraju, makar i sa balkona svojih stanova, dok traje opšti karantin. Taj snažni duhovni otpor je Sarajlijama itekako poznat, iskusili su ga tokom višegodišnje opsade grada. I tu poveznicu sa Italijom ovih dana iz srca podržavaju Sarajlije i cijela BiH. Na društvenim mrežama su aktuelni snimci Talijana dok pjevajući šalju poruku vlastite borbe sa epidemijom. U simboličkom smislu radi se o bratstvu ljudi u nevolji, bez obzira na povijesnu, geografsku, ideološku ili bilo koju drugu pripadnost.
I dok se multiplicira pitanje ZAŠTO, bez valjanog odgovora, odnosno odgovora koje daju nauka i ovozemaljski svjetonazor onda je to virus kakvih je bilo i prethodnih godina, pa slijede nazivi(svinjska, ptičja gripa, šišmiš gripa, sars…). Za vjernike je odgovor ‘da sve što dođe nije nas moglo zaobići’ jer i narodima prije nas su dolazile nedaće i iskušenja. I možda nije suvišno to imati na umu kako bi sebi pomogli u borbi ne samo protiv virusa nego i panike, straha.
Vraćajući se Italiji sjetih se još jednog tamošnjeg specifikuma koji u vremenima prije epidemije i nije, možda za mnoge, značio nešto posebno. U Trstu se u javnim toaletima, među ostalim i u već pominjanom kultnom Caffè degli Specchi, slavina za pranje ruku aktivira nožnom pedalom ispod lavaboa, što je izvanredna higijenska prednost. I taj detalj mi je ovih dana, kad se insistira na dezinfekciji svih površina ‘iskrsnuo’ u poveznici sa Italijom.
U razmišljanju o Italiji, zemlji gdje no limun cvate, sjetih se svog putovanja prije 20-tak godina. Pamtim da u festivalskom San Remu tog juna nije bilo prozora bez raznobojnog cvijeća. Mislim da nigdje nakon tog grada, čak ni u egzotičnoj Maleziji gdje sam u botaničkoj bašti orhideja vidjela nekoliko stotina različitih vrsta tog cvijeta, u Istanbulu ukrašenom mozaicima hiljada tulipana, alpskim cvjetnim aranžmanima kroz Austriju, nije bilo tako decentne ljepote i harmonije. A opet ležerno i lepršavo, kako što su i melodije San Rema.
O gradu ljubavi, Veroni, i jezeru Garda (Lago di Garda) i ružama, kakvih kažu, nema nigdje tako lijepih u maju kao na obalama tog jezera… nižu se sjećanja. Na tom putovanju sam otkrila brojne kutke očuvane prirode i neponovljivu ljepotu pogleda na jezero sa brežuljkastih uzvišenja Garde, dok odnekud u mojim mislima zvoni latinska izreka Carpe diem.
I vraćajući se na početak priče o Lazaretu, značenju karantina nekad i sad otvara se pitanje smisla sadašnjosti, budućnosti, vremena u kojem jesmo. Ipak sve bude i prođe. Tako i koronavirus. I opet će limun cvasti i ruže…
Izvor: Al Jazeera