Kakanjci atletikom zajedno ruše barijere

“Teško je dok se ne odlučiš, tada sve prepreke izgledaju neprelazne, sve teškoće nesavladive. Ali, kad se otkineš od sebe neodlučnog, kad pobiješ svoju malodušnost, otvore se pred tobom neslućeni putevi, i svijet više nije skučen ni pun prijetnji.”

Započeti priču o mladiću koji je odvažno prihvatio ono sudbinsko, predodređeno i izvukao najbolje iz toga najprikladnije je, čini se, citatom velikog Meše Selimovića.

Harun Tahirović, 23-godišnjak iz Kaknja, prije nekoliko godina, usljed nesretnog slučaja, doživio je ozbiljnu povredu vrata i kičmene moždine. Od tog trenutka, njegova svakodnevnica oslonjena je na invalidska kolica.

Nakon intenzivnog liječenja u Zenici, Fojnici, Varaždinu i, najzad, na poliklinici u Dubrovniku, Harunu se djelimično i postepeno vraćaju motoričke sposobnosti, no, još uvijek nedovoljno za samostalan hod.

Ipak, to ga nije spriječilo da odvažno slijedi svoje mladalačke snove i aktivnije se uključi u sport, tačnije, atletiku. Danas iza sebe ima nekoliko respektabilnih utrka i desetine kilometara, a u svemu tome nesebična podrška mu je prijatelj Esmin Brodlija, diplomirani psiholog i psihoterapeut, zaposlenik Javne ustanove „Dom zdravlja“ Kakanj i aktivan rekreativac. Ljubav prema trčanju ujedinila ih je i učinila nerazdvojnim i uvijek rado viđenim dvojcem.

Na početku našeg razgovora Harun ističe kako je sve počelo na nagovor prijateljice iz Zadra, gdje je prošle godine uz njenu podršku prvi puta stao na startnu liniju u utrci Wings for Life World Run, globanom atletskom događaju koji započinje na nekoliko lokacija istovremeno.

Njegovo učešće nije ostalo nezapaženo, te je izazvao oduševljenje kako učesnika, tako i gledalaca.

Nekako u identičnom vremenskom intervalu svoj rekreativni atletski put započinje i Esmin Brodlija, opisujući prvi susret sa ovim sportom: “Oduvijek sam volio trčanje, ali i nekako nalazio izgovor da ne trčim. Ipak, prateći jednog prijatelja koji je putem Facebooka promovisao trčanje, počeo sam razmišljati o trčanju kao aktivnosti koja će mi pružiti mogućnost da se ispušem i opustim od svakodnevnih stresora. Tako sam u julu 2018. godine započeo sa trčanjem, zaljubio se i, evo, ostao tu.”

Prva zajednička trka u Sarajevu

Njihov prvi zajednički nastup desio se na ovogodišnjoj Wings for Life App Run trci u Sarajevu. Harun je do tada već imao i drugo učešće, ovaj puta u rodnom Kaknju na prvoj noćnoj utrci Kakanj za 5 2018. godine.

Esmin kaže kako je prije njihovog upoznavanja čuo dosta toga afirmativnog o Harunu i sebi već stvorio sliku jednog velikog borca i mladića koji zrači pozitivnom energijom.

“Kako mi je cilj da moje trčanje ima dublji smisao, vidio sam priliku da u paru sa Harunom mogu podstaći mnoge druge da uvide kako orgraničenja stanuju isključivo u našim glavama, te da su izgovori naše kočnice koje nam onemogućavaju da koračamo ka našim snovima i život živimo punim plućima. Harun svoju pozitivnu energiju prenosi na mene i sve oko sebe, tako da moje učešće u paru sa njim za mene predstavlja veliku čast. Wings for Life App Run u Sarajevu bila je prilika da se nas dvojica iskušamo. Ono što smo postigli bilo je fantastično, stigli smo do dvanaestog kilometra, po izuzetno nepraktičnoj i lošoj stazi za trku u kolicima, i bez prednjeg točka posljednjih 500 metara. Ipak, ono što je bilo najznačajnije jeste oduševljenje ostalih učesnika Harunom, njegovom energijom i osmijehom. Tako je počela naša zajednička priča koja će, vjerujem, trajati.”

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Na pitanje kakva je bila reakcija porodice, prijatelja i okoline nakon što se prvi puta odlučio pojaviti sa startnim brojem i dresom, Harun odgovara: “Za sve nas to je bilo nešto novo i nismo znali kako će uopšte izgledati i da li će uspjeti. Na moju prvu trku u Zadar otišli smo porodično i osjećaj je bio nestvaran, posebno nakon što sam dobio veliku podršku prijatelja i drugih ljudi koji me nisu poznavali.” 

S druge strane, Esmin naglašava kako je naročito značajno to što su Harun i njegovi roditelji prihvatili njegov prijedlog da zajedno učestvuju na utrkama, pri tome im pružajući ogromnu podršku i snagu da na svakoj od njih daju svoj maksimum.

Preko makadama, rupa, šina i usporivača do cilja

O iskustvima koja nose kada je riječ prijavama, propozicijama takmičenjima, reakcijama organizatora i same javnosti, te prilagođenosti trkačkih staza Harun kratko odgovara kako nije bilo nekih značajnijih prepreka i izazova koje bi posebno istakao.

No, nešto više nam otkriva Esmin: “Harun je jako skroman, ali mi je drago da on sve ovo nije doživljavao teško, a nije da se nismo susretali sa barijerama. Generalno, iskustva su pozitivna i sa utrka nosimo pomiješan osjećaj sreće, ponosa, zadovoljstva, uzbuđenja, ali i boli. Već sam spomenuo utrku u Sarajevu gdje smo vozili po makadamu, travi, lošem asfaltu i na kraju ostali bez točka, zatim smo također u Sarajevu trčali za psa tragača Šmekija uz podršku ekipe GSS Sarajevo i to je bila olakšica, u Kaknju smo zbog promjene rute dobili dio staze koji nije bio prilagođen kolicima, u Travniku smo imali podršku prijatelja trkača iz Kaknja koji su nam olakšavali probijanje kroz gužvu… Što se tiče prijava, moram reći da smo za neke utrke plaćali kotizacije, dok smo za neke dobili startnine od prijatelja, poznanika ili organizatora. Organizatori su uglavnom oduševljeni Harunom, baš kao i učesnici i gledaoci, ali i cijela javnost. Mi nikada na prijavama ne naglašavamo da se radi o učesniku u kolicima, jer je Harun na utrkama ravnopravan sudionik kao i svi ostali. Rekreativne atletske utrke u našoj zemlji su novina i, nažalost, mnoge staze nisu uslovne za učešće osoba u kolicima – neravna podloga, ležeči policajci, tramvajske šine, oštećen asfalt i rupe u asfaltu neki su od izazova sa kojima smo se suočavali i uspješno ih savladavali.”

Društveno-odgovorna dimenzija trčanja

Na spomenutoj utrci u Sarajevu Harun i Esmin se se odazvali humanitarnoj akciji u vezi nabavke specijalnog terenskog vozila za prevoz i treniranje psa tragača Šmekija, te su u tu svrhu prodavali kilometre.

Pitali smo ih koliko je važno nastojati da masovni sportski događaji, poput atletskih utrka, imaju i tu društveno-odgovornu, širu dimenziju, kontekst i cilj: “Mislim da je to, uz druženje i nova poznanstva, najljepši dio ovakvih događaja. Esmin je našu akciju jako dobro osmislio i medijski plasirao. Drago mi je da imam priliku učestvovati u takvim projektima”, ističe Harun.

Identičnog viđenja je i Esmin, koji nastoji da svojim primjerom živi i promoviše tu humanu dimenziju: “Ja sam dio ekipe Kakanjski rekreativci i trčimo pod logom Kilometar života, a to znači da prodajemo kilometre sa svojih utrka u humanitarne svrhe. Kada sam vidio da je na utrci 10K Night Run u Sarajevu moguće prodavati kilometre za kupovinu vozila Šmekiju, to sam predložio Harunu koji je odmah pristao i krenuli smo u akciju. Prodali smo sve svoje kilometre, dobili povjerenje prijatelja, porodice i poznanika, te potakli brojne druge da uvide značaj pomaganja. Brojni trkači prodaju svoje kilometre i tako pokazuju društvenu odgovornost, ali ono što sam naučio o njima tokom ovih 18 mjeseci bavljenja trčanjem jeste da su to odlične osobe, humane i društveno odgovorne, koje vole život i druge ljude. Stoga je uključivanje djece i mladih u atletiku zasigurno nešto što naše društvo treba poticati i podržavati.”

Kakanj pozitivan primjer

Na kraju našeg razgovora dotakli smo se i stanja atletike u Bosni i Hercegovini, složivši se da njen puni potencijal još uvijek nije prepoznat. O njoj se uglavnom govori nakon što se ime naše zemlje nađe na pobjedničkom postolju, kao što je to bio slučaj sa svjetskim uspjehom Amela Tuke, također Kakanjca.

Međutim, u Kaknju se ipak bilježe vidljivi pomaci i promjene kroz djelovanje Udruženja KA plus, koje okuplja zaljubljenike ovog sporta, a čiji su članovi naši sagovornici.

“Atletika kod nas nije cijenjena niti prepoznata kao sport koji može djeci, mladima i odraslima ponuditi priliku da žive zdravije i produktivnije. Sve veći broj uličnih utrka rezultat je rada brojnih entuzijasta i trkača, što sigurno šalje poruku kako se entuzijazam isplati i da snovi postaju java kada dopustiš sebi da sanjaš i radiš na ostvarenju istih. Nažalost, gotovo svi organizatori se susreću sa problemima u organizaciji, počev od traženja sponzora, preko administracije, protivljenja zatvaranju dijela grada, do nerazumijevanja za ljude koji svakodnevno trče. Većina nas improvizuje sa trkačkim stazama, pa trčimo tamo gdje ima trotoara ili manje saobraćaja, gdje je manja zagušljivost, gdje nema pasa lutalica i to nije nimalo jednostavno. Udruženje KA plus dobilo je bezrezervnu podršku načelnika Općine Kakanj Aldina Šljive i lokalnih privrednika. Mi danas u svojim redovima imamo trkače koji postižu respektabilne rezultate, osvajaju podijume, promovišu Kakanj i trčanje. Samo na utrci u Metkoviću imali smo 30 takmičara. Ja volim reći da je trčanje najjeftiniji sport, a pruža ti mogućnost da svoje granice pomjeraš svakog dana ili da naprosto samo uživaš u bivanju sa sobom ili društvom, uz aktivnost koja čuva tvoje zdravlje”, zaključuje Esmin.

Izvor: Al Jazeera