Deminiranje – posao bez druge šanse

Piše: Branimir Bradarić

U nizu najrazličitijih manje ili više opasnih poslova, njihov posao se u mirnodopska vremena smatra jednim od najopasnijih koji postoji. Svaki njihov odlazak na radno mjesto može biti tragičan. Njihov posao ne podnosi nikakve greške i često se kaže kako ti ljudi griješe samo jednom i nikad više.

Riječ je o pirotehničarima koji svakodnevno rizikuju svoj život kako bi određene prostore očistili od minsko-eksplozivnih sredstava zaostalih iz rata.

„Strašno je to, i reći ali svaki naš odlazak na posao nekome može biti i zadnji. Postoje pravila što se i kako radi na terenu, ali ipak, nema tu nikakvog pravila. Čovjek si ne smije dozvoliti ni sekundu dekoncentracije niti ijedan pogrešan korak jer bi to moglo završiti tragično. Ovaj naš posao traži ‘cijeloga čovjeka’ i da su angažirana sva njegova čula. Ako osoba nije na to spremna, onda bolje da niti ne kreće u ovu avanturu“, kaže Demir Žulj.

On već 14 godina radi kao pirotehničar i na terenima po cijeloj Hrvatskoj. Govoreći o svojim počecima u ovome poslu kaže kako je u vojsci bio izvidnik te da je odluka da postane pirotehničar bila nekako logična.

I on, kao i ostali pirotehničari, kaže kako su u minskom polju oni sami sebi najgori i najveći neprijatelji. U njihovu poslu ne postoji druga šansa, a prva je greška često i posljednja.

„Možda malo grubo zvuči, ali svaki naš odlazak na posao može biti i posljednji. Kad god odlazimo na teren to može biti i zadnji put da vidimo svoje najmilije. Upravo radi toga, a i jer smo svjesni opasnosti koje nam prijete, gledamo da prije odlaska na teren poljubimo svoje najmilije. Čovjek nikad ne zna što se može dogoditi. Ideš, a da pri tome ne znaš je li to zadnji put kada si vidio ženu i djecu, poljubio ih i pomilovao. Kolikogod dugo radili, taj osjećaj u svima od nas i dalje postoji“, kaže Žulj.

‘Čista glava’

Međutim, sva te nervoza i neizvjesnost mogu trajati samo dok se ne dođe na teren, jer onda pirotehničar mora biti „čist“ u glavi kako bi mogao raditi bez ikakvih opterećenja. Upravo radi te činjenice smatra kako zapravo najviše trpe njihovi najmiliji.

„Dok smo mi na terenu, svaki telefonski poziv njih dodatno uznemiri. Nikad ne znaju zove li ih netko samo ovako, ili kako bi im rekao da se nešto dogodilo. Ipak, i oni i mi navikli smo na takav način života i živjeti s takvim stresom. I mi i oni i liježemo i budimo se sa tim strahovima i mislima. Radi svega toga nikada nikome ne bih savjetovao da se odluči raditi posao pirotehničara. Ne bih niti ja to radio, ali nakon vojske nisam imao drugoga izbora. Jednostavno sam bio prinuđen na to, jer nisam imao što drugo raditi“, kaže Žulj.

Kolikogod bilo naporno i opasno, ipak, najgori dio posla je kada netko od pirotehničara strada na terenu. Tada danima na radilištu vlada muk. Svi samo razmišljaju o sudbini svoga prijatelja. 

Žulj je u nekoliko navrata bio na terenu kada su mu prijatelji stradali tijekom razminiranja. I danas se nerado sjeća tih dana.

„Čuješ kada eksplodira. Oni koji su bliže mjestu događaja čuju i krik stradalog pirotehničara. Poslije takvih događaja danima razmišljamo i pričamo o tome. Svi smo svjesni da smo i sami mogli biti na mjestu prijatelja i da smo i sami zapravo mogli stradati. Onda se uhvatiš i u često crnim mislima i odjednom shvatiš da si postavljaš pitanje kada je na tebe red“, ističe Žulj.  

Posao pirotehničara već 14 godina obavlja i Oliver Bogatić. Već 12 godina s njim radi i njegov brat.

Centimetar po centimetar

Obojica svakodnevno ulaze u minsko sumnjiva područja i rade na razminiranju Hrvatske.

„Zaista je nezgodno i opasno, ali baš zato na radilištu mora postojati maksimalna disciplina i odgovornost kako bi se mogućnost nesreća svela na najmanju moguću mjeru. Pirotehničar mora biti odgovoran prema sebi, ali i prema svojim prijateljima, jer njegov pogrešan korak ili procjena mogu ugroziti i sve oko njega“, kaže Bogatić dok pokazuje opremu koju pirotehničari koriste danas.

Prije svega, to su zaštitna maska i prsluk. U polje se ne ide bez detektora metala, pipalice i noža sa magnetom. Ipak, jedan od osnovnih alata je stroj za razminiranje koji ide ispred pirotehničara i uklanja minsko-eksplozivna sredstva ispod sebe. Radi svojih specifikacija pirotehničari uvijek gledaju da te strojeve koriste u što većoj mjeri.

Takvi strojevi „pronalaze“ mine na dubini do 20 centimetara. Međutim, zabilježena je i masa slučajeva kada su mine bile postavljene i dublje. Samim tim je mnogo teže doći do njih i ukloniti ih sigurno.

Vrlo često razminiraju se područja gdje se strojevi ne mogu koristiti te pirotehničari moraju sve mine uklanjati ručno. Mina bude i u šumama, ili pak područjima koja su se tijekom godina u cijelosti promijenila. Radi se i u područjima sa razvijenom vegetacijom, ali i po kiši kada je blato do koljena. Tada niti karte postavljenih minsko-eksplozivnih sredstava, koje su prilično rijetke, više nisu pouzdane. Treba uvijek voditi i računa da se radi o nekadašnjim prvim linijama bojišnica i da su se koristili svi mogući  trikovi.

„U takvim situacijama bukvalno se ide centimetar po centimetar. Prvo se koristi detektor metala kojim se ispituje tlo. Ukoliko detektor detektira nešto, signalizira to zvukom. Tada pipalicama bodemo zemlju i tražimo je li ima što dublje. Koristimo i nož, kojemu je na vrhu magnet, kako bi njime vidjeli ima li kakvih metalnih predmeta. Ako se naiđe na minu, ona se onda polako i maksimalno pažljivo uklanja. Mora se biti apsolutno siguran, jer se uvijek mora voditi računa da je ona u zemlji preko 20 godina i da se stoga zapravo niti ne zna u kakvom su stanju“, pojašnjava Bogatić.

Koliko je posao pirotehničara zapravo opasan i zahtjevan govori i podatak da je od 1991. godine, kada su počela ratna dešavanja na prostoru Hrvatske, od zaostalih mina stradalo 1979 osoba, od kojih njih 511 smrtno. U Vukovarsko-srijemskoj županiji, jednoj od hrvatskih županija koje su bile najviše „zagađene“ minsko-eksplozivnim sredstvima, od 1998. godine do danas 56 pirotehničara je stradalo, od kojih njih 23 smrtno.

Izvor: Al Jazeera