Turobni život u tmini bolivijskog rudnika
Piše: Gabriel Elizondo
POTOSI, BOLIVIJA – U tmini duboke, uske podzemne špilje znoj se cijedi sa Jorgea dok sjedi na ručnim kolicima.
Jorge je rudar.
Zastao je na trenutak, da dođe do daha.
Jorge kaže da nekad počne sa poslom u tri sata ujutro. Zrak je rijedak. Rudnik je na otprilike pet kilometara iznad nivoa mora.
Zbog lišća koke koju žvače obraz mu izgleda napuhano. Žvakanje koke ubija glad i glavobolju.
Jorge iskopava srebro i cink. Opasno je u rudniku.
On radi u prolazu u rudniku toliko uskom da samo jedna kolica mogu proći. Sa strane prolaza, otvorene jame rudnika vode u mračne dubine.
Svjetlo lampe
Mračno je. Jedino svjetlo ovdje je svjetlo lampe postavljene na njegovoj zaštitnoj kacigi.
Jorge zaradi blizu 50 bolivijana dnevno. To je otprilike sedam američkih dolara, tačnije sedam dolara i 23 centa.
Jorge nije pričljiv tip, ali je očito da je ovaj način života stvar nužde, a ne izbora. “Novcem kupujem odjeću za sebe i za svoju porodicu”, kaže on.
Ima još jedna stvar koju trebate znati o Jorgeu. On ima 13 godina, a u rudniku radi od svoje 11 godine.
Ako Jorge nastavi raditi u rudniku bit će sretan ako doživi svoj 50. rođendan – ne zbog trenutnih opasnosti, nego zbog zdravstvenih rizika vezanih za posao.
Svjež zrak se ne upumpava u rudnik, te je zrak u rudniku ispunjen prašinom i toksičnim česticama. Udišući ga iz dana u dan, iz godine u godinu, pluća polako počnu da trunu.
Otac i sin
Jorge kaže da je dobrog zdravlja, ali zna da postoje rizici. “Čuo sam da rudarima obole pluća”, kaže on.
Jorgeov saradnik u rudniku za ovaj dan je Deymar, njegov otac. Naravno, Deymar kaže kako ne želi da njegov sin radi ovdje. Ali to je jedini posao koji se može naći, a oni moraju jesti.
Deymar (44) je rudar čitav svoj život.
“U rudniku je dosta prašine. Nekad dobijem bronhitis, nekad me bole bubrezi, a mislim da utječe i na moje srce”, rekao je on. “Svaki put kada dođemo u rudnik postoji neka bolest kojoj smo mi rudari izloženi.”
Jorge i njegov otac ne nose maske. Žive u pogrešnom ubjeđenju da, s obzirom na to da je rudnik vlažan i hladan, prašina ne predstavlja ozbiljan zdravstveni rizik.
Kao samozaposleni rudari svakako si ne mogu priuštiti neke moderne uređaje za disanje.
Nije teško zamisliti kakve posljedice na Jorgea i njegovog oca mogu ostaviti ovakvi uslovi.
Dovoljno je samo spustiti se niz planinu i otići u jednu od bolnica rudarskog grada sa 170.000 stanovnika, Potosija, gdje stotine bolesnih rudara leži u prepunim sobama.
Među mnogo bolesnih je i Nicolas Cruz (47), koji je toliko bolestan da se bori za svaki udisaj. Bio je rudar 15 godina.
“Kući su mi ruke i usne potamnile od nedostatka kisika”, kazao je Cruz tihim, grubim glasom. “Zbog toga sam se vratio u bolnicu. Moja pluća su uništena.”
Cruz je u stanju odgovoriti na otprilike četiri pitanja prije nego što mu nestane daha i prije nego što se počne gušiti.
Bolest i depresija
Pored njegovog, u bolničkoj sobi se nalazi još pet kreveta. U svim leže bolesni rudari. Bolesni su, deprimirani i nisu raspoloženi za razgovor.
Bolničarke pokušavaju pomoći, ali je mračna bolnička soba jednostavna: metalni krevet sa nekoliko čaršafa i deka, bolničke posude za nuždu na podu i ogoljeni zidovi sa ispucalom bojom.
Niko od pacijenata nema kartice sa porukama “Ozdravi što prije” na noćnim stolićima ili cvijeće pored kreveta.
Ispred bolničke sobe Eduardo Copa sjedi sam na trijemu, naslonjen na bocu sa kisikom, zagledan u daljinu. Bio je kopač u rudniku 17 godina, kaže.
Copi je 43 godine, ali su mu oči buljave, a lice upalo, zbog čega djeluje starije.
U tri godine je često bio pacijent bolnice.
“Mnogo je prašine u rudniku, a ta prašina je ušla u moja pluća”, kaže on. “Pluća su mi puna minerala. Ne mogu da dišem, nedostaje mi zraka.” Ako ste rudar u Boliviji sretni ste ako se izvučete samo sa tuberkulozom. Svi drugi dobiju silikozu, opaku plućnu bolest, koja je posljedica dugoročnog udisanja prašine.
“Tuberkuloza je izlječiva, silikoza nije”, rekla je Carmen Naranjo, jedna od lokalnih ljekara. “Silikoza uznapreduje i oštećuje sve vitalne dijelove plućnog krila. Većina ljudi koje smo vidjeli na kraju umre zbog krvarenja u respiratornim putevima.”
Zabrinjavajuća realnost
I Nicolas Cruz i Eduardo Copa imaju silikozu.
Naranjo procjenjuje da su 60 posto pacijenata koje primi u Potosi bolesni rudari sa akutnim respiratornim bolestima dobijenim u rudnicima.
Vlada ne vodi preciznu statistiku koliko rudara umre svake godine od plućnih oboljenja.
Ali u Potosiju Naranjo je izložena realnosti koja je veoma zabrinjavajuća.
“Susretali smo se sa slučajevima veoma mladih ljudi, od 25 do 30 godina, koji su veoma bolesni”, kazala je ona. “To je veoma zabrinjavajuće.”
Jorgeova budućnost je mračna kao crni rudnik u kojem radi.
Bolivija ima zakone koji zabranjuju rad djece u rudnicima. Ali stotine ljudi kao Jorge svakodnevno rade u rudnicima širom Bolivije.
Školovanje je luksuz koji Jorge ne može da priušti.
Njegov otac Deymar kaže da on želi da njegov sin radi u rudniku još samo malo.
“Ako se razbolimo, nemamo dovoljno novca da se pobrinemo sami za sebe”, rekao je on. “Uz malo sreće, Jorge će nekada naći neki drugi posao.”
Prema riječima doktorice Naranjo, silikoza se obično razvije nakon deset godina rada u rudnicima.
Jorge je počeo raditi kao rudar kada je imao 11 godina. To bi moglo značiti da bi njegova pluća mogla biti neizlječivo uništena do dana kada napuni 21 godinu ako nastavi raditi ovo što sada radi. I onda bi mogao završiti kao još jedan bolesni rudar u ogoljenoj sobi u bolnici u Potosiju: sve zbog sedam dolara i 23 centa na dan.
Izvor: Al Jazeera