SAD i Izrael igraju opasnu igru

Američko oklijevanje da izvrši pritisak na Izrael kako bi prihvatio sporazum o prekidu vatre imat će ozbiljne posljedice, i to ne samo za Palestince.

Izraelska vojna vozila na palestinskoj strani prijelaza Rafah na jugu Pojasa Gaze 7. maja 2024. [Fotografiju ustupila izraelska vojska preko Reutersa]

Udarna vijest 5. maja da je Hamas prihvatio sporazum o prekidu vatre brzo se proširila Gazom. Ljudi su izašli na ulice i slavili. Njihova radost bila je, međutim, kratkotrajna, jer je Izrael nastavio sa razornim kopnenim napadom na Rafah.

Nakon nekoliko sedmica suočavanja s optužbama Izraela i SAD-a da koči napredak u pregovorima o prekidu vatre, Hamas je donio stratešku odluku kojom je nadmudrio svog neprijatelja. Sada je red na Izrael da napravi potez, a samim time i na državu koja mu pruža najveću podršku –  SAD.

Ako se ne postigne dogovor o trajnom prekidu vatre, Izrael će biti razotkriven kao istinski remetilac mira, a SAD kao neiskren posrednik.

Već postoje naznake da Izrael i SAD igraju igru, da pokušavaju globalnoj javnosti prodati neuvjerljivu priču da Izrael nije bio svjestan sporazuma koji je predložio Hamas i da se SAD protivi izraelskoj operaciji u Rafahu.

Iako obje države odaju utisak da su iznenađene i zbunjene, veoma je vjerovatno da su znale i očekivale šta će se sljedeće desiti.

Izrael tvrdi da odbija sporazum jer nije bio svjestan novih odredbi koje su uključene u njega, a ipak postoje izvještaji da je šef CIA-e Bill Burns, koji je uključen u pregovore, obavještavao izraelsku stranu. S obzirom na „snažnu“ podršku predsjednika Joea Bidena Izraelu, čini se slabo vjerovatnim da bi njegova administracija pregovarala o dogovoru koji ne favorizira interese njegovog saveznika.

Ofanziva na Rafah

SAD, s druge strane, tvrdi da se oštro protivi izraelskoj kopnenoj ofenzivi na Gazu. Ipak, operacija je započela, a reakcija administracije Bidena bila je da umanjuje njen značaj, a ne da je osudi. Glasnogovornik Vijeća za nacionalnu sigurnost SAD-A John Kirby kazao je da navodno ovo nije puna invazija koju su svi očekivali, nego „ograničena“ operacija, na taj način indirektno otkrivajući da je SAD svjestan izraelskih planova.

U ovom kontekstu, važno se prisjetiti još jedne „ograničene“ operacije kojoj se SAD navodno protivio, a za koju se ispostavilo da nije tako „ograničena“. Na početku izraelske invazije na Liban 1982, tadašnji izraelski premijer Menahem Begin tvrdio je da će izraelska vojska ući samo 40 km u libansku teritoriju, kako bi „eliminisala“ pozicije palestinskih oružanih grupa koje su bombardovale sjever Izraela.

Nije iznenađujuće što se izraelske trupe nisu zaustavile na 40 km i napredovale su svih 110 km do glavnog grada Bejruta koji su zauzele. Pokušavajući prikriti svoju obmanu, izraelska vlada je tvrdila da je invazija punog obima nužna zbog „situacije na terenu“ – slabo opravdanje koje je čak i tadašnji državni sekretar Alexander Haig ponovio. Izraelci se nisu povukli iz Libana do 2000.

Tokom ovog izraelskog rata u Gazi, nijedno javno upozorenje SAD-a Izrael nije uzeo u obzir. Zaista je nejasno do koje mjere su takva upozorenja samo privid vršenja pritiska na izraelsku vladu dok se ona podržava u svakom svom potezu. U tom smislu, treba s dozom rezerve uzeti izvještaje da administracija predsjednika Bidena odlaže isporuku oružja Izraelu kako bi izvršila pritisak na njega da prekine invaziju punog obima na Rafah.

Prešutni pristanak

U kontekstu ove navodno „ograničene“ operacije, zabrinjavajuće je da SAD daje prešutni pristanak za izraelske snage koje okupiraju palestinsku stranu prijelaza Rafah s Egiptom.

Izraelsko preuzimanje palestinskog prijelaza izazvalo je ne samo paniku u Gazi, gdje su ljudi prestravljeni da bi potpuno mogla biti blokirana nužno potrebna pomoć, nego je duboko zabrinulo i Kairo, koji je osudio napad.

Egipat je u više navrata u prošlosti upozorio da je bilo kakvo prisustvo izraelskih vojnika na palestinskog strani Filadelfijskog koridora kršenje Sporazuma iz Camp Davida i Filadelfijskog protokola, prema kojem ovo područje mora biti demilitarizirano.

Mirovni sporazum iz Camp Davida između Izraela i Egipta sklopljen je uz posredovanje i garancije SAD-a 1979. Kasnije je dopunjen Filadelfijskim protokolom 2005. nakon što se Izrael povukao iz Pojasa Gaze. Egipat je poštovao odredbe ugovora, ali izgleda da ih Izrael sada ne poštuje.

Bidenova administracija možda misli da uspješno odvraća kritiku predstavljajući izraelsku invaziju na Rafah kao „ograničenu“, ali okupacija prijelaza čime se krši sporazum koji podržava SAD šalje jasnu poruku da SAD i Izrael ne prezaju od kršenja sporazuma koje su potpisali.

Povrh svega ovoga, Washington ulaže velike napore da zaštiti Izrael od pravnih posljedica zločina koje čini u Gazi, na taj način podrivajući međunarodno pravo. Američki zvaničnici su nazvali rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a „neobavezujućim“, osudili su Međunarodni sud pravde jer je presudio da je „uvjeren“ da se u Gazi događa genocid, i prijetili su sankcijama Međunarodnom krivičnom sudu ako izda naloge za hapšenje izraelskih zvaničnika.

Kako stvari sada stoje, Biden će vjerovatno izgubiti na izborima u novembru i ostaviti iza sebe stravično nasljeđe: posmatranje genocida u Gazi ne čineći ništa i podrivanje međunarodnog pravnog poretka kako bi se utro put za još zločina i još nekažnjivosti.

Još nije kasno za promjenu kursa. Biden mora izvršiti stvarni, odlučni pritisak na Izrael da prihvati sporazum o trajnom prekidu vatre s Hamasom, potpuno se povuče iz Gaze, okonča opsadu i omogući potpuni humanitarni pristup i početak obnove.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera