Šapićev put od kapice za bazen do četničke šubare

Nekad jedan od najboljih vaterpolista na svijetu, a danas Vučićev kandidat za još jedan mandat u fotelji gradonačelnika Beograda, funkciju sada pokušava osvojiti ekstremnom šešeljevskom retorikom odnosno veličanjem četništva i zahtjevima za izmiještanjem Titovog groba sa Dedinja.

“Treba nam srpska a ne kvazijugoslovenska politika”, vrišti sa državnih i paradržavnih televizija, a novinarima medija koji nisu pod kontrolom države neće da odgovara na postavljena konkretna često vrlo kompleksna pitanja bitna za život građana glavnog grada.

Zašto to Šapić radi, vjerovatno ni on sam ne zna, ali se na osnovu njegovog dvomandantnog predsjednikovanja opštinom Novi Beograd mnogo toga može zaključiti.

Naprimjer, kako se u istom životu može istovremeno biti i vlast i opozicija, i pomoćnik gradonačelniku Beograda Draganu Đilasu i glavni Vučićev čovjek za Beograd, i sve drugo ako ustreba samo  sa jednim ciljem: da se uveća imetak na istom tom Novom Beogradu pored Save ili na nekom drugom mjestu ili broj stvarnih ili fiktivnih masterskih ili doktorskih, uglavnom osporenih, diploma na privatnim univerzitetima.

Tita ‘vratiti u Kumrovec’

O tome Šapić ne govori kao ni o brojnim nedaćama sa kojima se suočava grad veličine Beograda, ali se voli eksponirati kao četnik, pardon, vrhunski srpski patriota, a u posljednje vrijeme i branitelj “najljepšeg srpskog i beogradskog proplanka”, onog u blizini Bijelog dvora pored Muzeja Jugoslavije. Onog proplanka na kome se nalazi Kuća cvijeća u kojoj evo već petu deceniju počiva Josip Broz Tito.

Taj bi se beogradski proplanak imao zaštiti tako što bi se nekadašnji doživotni predsjednik SFR Jugoslavije iskopao i poslao u rodni mu Kumrovec, što je bila a izgleda i ostala omiljena rečenica raznih srpskih “patriota” još od vremena čvrstih kumovskih drašković-šešeljevskih veza. U Šapićevoj izvedbi to izgleda ovako:

“Mi smo, nakon Drugog svetskog rata, Dragoljuba Mihailovića proglasili za izdajnika, a hrvatskog kaplara Josipa Broza Tita proglasili za našeg vođu koji nam je 70 godina krojio sudbinu i koji nas je doveo, nažalost, posle do ratova 90-ih i do krvopolića koje smo imali”.

Samo u ovoj jednoj rečenici Šapićevoj ima toliko lupetanja o “slavnoj” prošlosti da mu može pozavidjeti i sam Radoš Bajić kojemu su za to bile potrebne čak dvije pročetničke TV serije “Ravna gora” i “Vazdušni most”, prikazanim bezbeli u udarnim terminima onoga što se sasvim pogrešno naziva medijski javni servis Srbije.

Jednostavnije rečeno, nije za sve kriv Tom Sawyer, kako je to mislio i o tome pjevao Đorđe Balašević, već je za sve “kriv” Josip Broz, kako je to na ovom istom mjestu nedavno sasvim upečatljivo objasnio Tomislav Marković. Ko hoće i ko voli čitati, bujrum. Kandidat za gradonačelnika sigurno nije među njima.

Umjesto čitanja, pogotovo naše zapretene novije političke historije, kandidat za gradonačelnika i već pet mjeseci predsjednik Privremenog organa koji upravlja Beogradom više voli postavljati pitanja tipa kako to da opozicionim liderima smeta kada on pomene Dragoljuba Mihailovića ili to “kako je jedan od najslavnijih srpskih oficira proglašen za izdajnika od strane komunističkog režima”, a ne smeta im promocija antisrpske politike”.

Vole Dinka, a ne vole Dražu

Nije Šapić propustio da se uključi u sada već orkestriranu harangu protiv novosadskog profesora Dinka Gruhonjića zbog njegove prošlogodišnje reakcije (!) u Dubrovniku na sve one koji ga zovu Sabahudin iako se on zove Dinko, sa onim očigledno neuspjelim pokušajem šale na sopstveni račun (kao Dinko Šakić, komandant ustaškog logora Jasenovac).

Od same izjave, Šapiću je više zasmetalo što opozicija sada brani Gruhonjićevo pravo na slobodno mišljenje koje mu garantuje Ustav Srbije, nego njegove bezbroj puta ponovljene eskapade o generalu Mihailoviću. U najkraćem, vole Dinka, a ne vole Dražu, što se vidi iz “sramnih, šovinističkih i separatističkih izjava  usmerenih protiv srpskog naroda”.

Zbog toga se i požalio na one koji “podržavaju nekoga ko se poredi sa Dinkom Šakićem ozloglašenim upravnikom logora u Jasenovcu, gde je stradalo više stotina hiljada Srba”, a kada on pomene Dragoljuba Mihailovića, kako kaže, ti koji promovišu antisrpsku politiku “dobar deo opozicionih ne samo medija, nego i stranaka, levih liberala”, njemu “skoče na glavu”.

Prema Šapićevom mišljenju, bilo je za očekivati da neko na ulazu Gruhonjićeve zgrade, ”u Novom Sadu, u Srbiji, zemlji u kojoj živi i protiv čijeg naroda je govorio u Hrvatskoj, napiše takvu poruku”.

Podsjetimo, poruka nije bila nikakva poruka nego prijetnja smrću.

“Kako je trebalo da ga dočekaju? Sa laticama cveća? Je li trebalo da ga dočekaju tako što će da mu sviraju i da ga grle i ljube?”, upitao je Šapić.

Ovakva pitanja i zaključci o ustašluku i etketiranju svih koji su protivnici aktuelne vlasti, čiji je Šapić tek jedna od mnogobrojnih figura, nisu nikakvo iznenađenje. Prije bi se moglo reći kako se radi o jednom kontinuitetu politike čovjeka koji je umjesto kapice u bazenu pod kojom je stekao svjetsku slavu, stavio četničku šubaru koja mu treba osigurati lijep i siguran boravak u Starom dvoru. Ovaj put u službi direktne izborne kampanje, jer slijede ponovljeni izbori u Beogradu i lokalni u Novom Sadu.

Njegovo srbovanje umjesto prave izborne kampanje, tlapnja u srpskom gradonačelniku u kosmopolitskom Beogradu, antijugoslovenstvo kao antisrpstvo etc, samo su pokazatelji odsustva pravog programa koji se kao što je svakom znano piše u susjednoj zgradi Predsjedništva Srbije, a on se zove “Expo 2027” i važi ne samo za Beograd nego za čitavu Srbiju.

Mural Mladića ‘ukras Beograda’

Zna to vrlo dobro ovaj bivši opozicionar koji je davno napravio deal sa Vučićem kojem je prodao stranku za funkciju gradonačelnika o kojem je skoro sve prije dvije godine pisao gore spomenuti Tomislav Marković u komentaru za Al Jazeeru.

Kada je Inicijativa mladih za ljudska prava pozvala Šapića da komunalnim službama onomad naloži da uklone mural sa likom Ratka Mladića na uglu Njegoševe i Ulice Alekse Nenadovića, gradonačelnik je prijedlog odbio sa indignacijom i pritom ocijenio kako je mural Ratka Mladića “ukras Beograda”. Blasfemično je, napisao je Marković, tražiti od obožavatelja ratnih zločinaca da ukloni Mladićev mural jer bi to bilo isto kao zahtijevati od sveštenika da uklone freske i ikone iz pravoslavnog hrama.

“Za gradonačelnika su takvi murali ukras, a ne ruglo grada, kako žele da mu spočitaju oni koji baš i nisu skloni veličanju masovnih ubistava nenaoružanih civila, streljanju zarobljenika, granatiranju i snajperisanju mirnih žitelja, ubijanju dece, opsadi gradova i sličnim junačkim poduhvatima”, smatra Marković.

Ništa čudno od nekoga ko u Veselinu Šljivančaninu vidi ne samo osuđenog za ratne zločine na Ovčari u Vukovaru, nego kao nacionalnog heroja ili svog dugogodišnjeg zamjenika, potpredsjednika opštine Novi Beograd Svetozara Andrića, koji će kao osnivač logora za Bošnjake muslimane Sušica kod Vlasenice dogurati i do narodnog poslanika u Skupštini Srbije.

Marković tačno primjećuje kako Šapić samo pristaje uz dominantnu ideološku matricu, dodatno je legitimizujući i proširujući prostor za njeno djelovanje zaključuje:

“Kult ratnih zločinaca, falsifikovanje nedavne istorije, masne laži o tobožnjim herojima koji su samo branili srpski narod, negiranje sudski utvrđenih činjenica, poricanje zlodela koja su poznata čitavom svetu – to su osnovni sastojci zlikovačke ideologije koja i dalje preti čitavom regionu, razvaljujući usput i zemlju iz koje potiče. Gradonačelnik Beograda je samo još jedan eksponent tog zločinačkog svetonazora kakvih u Srbiji ima na hiljade.”

Zato nije slučajno da golobradi mladić koji predvodi tražitelje otkaza Dinku Gruhonjiću na protestu ispred Filozofskog fakulteta nosi majicu na kojoj piše “El comandante” sa slikom Milorada Ulemeka Legije, osuđenog na 40 godina zatvora zbog ubistva Zorana Đinđića.

Rukopis organizatora protesta je nažalost vrlo prepoznatljiv.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.