Opasne laži: I Vučić i Plenković iskoristili montaže da ocrne protivnike

Treba li naglašavati koliku civilizacijsku štetu nanosi činjenica da su i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić i predsjednik hrvatske vlade Andrej Plenković iskoristili hotimično montirane falsifikate kako bi ocrnili neistomišljenike: Vučić novinara i profesora na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu Dinka Gruhonjića, a Plenković hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića? Jer je jasno: kada čak i prvi ljudi države napadaju ljude koristeći se očiglednim, namjerno pripremljenim lažima, nadomak smo trenutka u kojemu će baš sve postati moguće.

Vučić i Plenković učinili su to u razmaku manjem od tjedan dana. U emisiji Hrvatskog radija “Intervju tjedna” od subote, 23. ožujka, Andrej Plenković komentirao je, među ostalim, i ovu konstataciju voditeljice: “Kaže predsjednik Milanović jučer u Vinkovcima: ‘Bit će pobjeda, a HDZ-a više neće biti.'” “Ja sam neke druge stvari tamo čuo”, odgovara Plenković, pa nastavlja: “Ja sam čuo da su ustavni suci gangsteri, da su banda, da ih treba pohapsiti a da im djecu treba uzeti za taoce.” Hoće, dakle, reći da je Zoran Milanović dan ranije, u petak, 22. ožujka, u Vinkovcima, gradu u istočnoj Hrvatskoj, izjavio da suce Ustavnog suda “treba pohapsiti, a da im djecu treba uzeti za taoce”.

To nije bila istina. Upravo suprotno: Milanović je takvu mogućnost ironizirao. Odgovarajući toga petka u Vinkovcima na pitanja novinara o upozorenju kojim mu je Ustavni sud, kao predsjedniku Republike, zabranio da se formalno kandidira za premijera, i u kojemu je upozorio kako ima ovlasti poništiti izbore prekrši li Milanović izborna pravila, Milanović je, misleći na Socijaldemokratsku partiju (SDP), stranku koja ga je kandidirala za premijera, upotrijebio sarkastičnu hiperbolu izrekavši “mogućnost” da bi ustavni suci članove SDP-a mogli “pohapsiti sve i uzeti im djecu za taoce.”

No spin doktori Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), stranke premijera Plenkovića, namjerno su izvrnuli Milanovićevu izjavu: na službenom stranačkom Facebook profilu objavili su isječak od četrdeset sekundi na kojemu se čuje samo da Milanović kaže: “…nakon izbora. Pa kažem, pohapsiti ih sve i uzeti im djecu za taoce.” Taj su isječak, izvučen iz konteksta, popratili ovim komentarom: “'Pohapsiti ih sve i uzeti im djecu za taoce’. To je Hrvatska kakvu bi Milanović htio. Znali smo da kršitelj Ustava želi i hapsiti i tužiti i presuđivati, ali nismo znali da želi Hrvatima čak i otimati djecu. A boji se dati ostavku i sučeliti se s Andrejem Plenkovićem.”

‘Kao da se ništa nije dogodilo’

Dan kasnije, Plenković, premijer vlade, u intervjuu Hrvatskoj radioteleviziji, javnome servisu koji plaćaju građani, tvrdi da Milanović tvrdi kako ustavne suce “treba pohapsiti a da im djecu treba uzeti za taoce.” I nije Plenković jedini: nekoliko dužnosnika HDZ-a, ali i političara desnice, iskoristilo je taj HDZ-ov falsifikat da nastave širiti zloćudnu neistinu o navodnoj Milanovićevoj tvrdnji da ljude treba hapsiti, a djecu im uzimati za taoce. Laž je, naravno, vrlo brzo razotkrivena, ali nitko iz HDZ-a nije se zbog toga naknadno ispravio, a kamoli ispričao – Plenković ponajmanje. Preizdborna kampanja nastavljena je kao da se ništa nije dogodilo.

Šest dana kasnije, u petak, 29. ožujka, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić održao je još jedno od svojih obraćanja naciji. “Štitiću Gruhonjićevo pravo da drugačije misli iako mislim ono što drugi ne smeju da kažu: ‘Sram te bilo, Dinko Gruhonjiću, sram ga bilo za Dinka Šakića, ustaškog zlikovca koji je pobio hiljade Srba. Sram te bilo.’ Iako niko ne sme da ugrožava njegov fizički integritet, jer mi smo demokratska zemlja“, kazao je Vučić, implicitno se pozivajući na raširenu, premda očigledno apsurdnu laž da je ustaškog zločinca Dinka Šakića, zapovjednika logora smrti Jasenovac, veličao istaknuti kritički novinar, urednik nezavisnog novosadskog portala autonomija.info i profesor na medijskim studijima Filozofskog fakulteta u Novom Sadu Dinko Gruhonjić.

Vučić se, kao i Plenković, poslužio lažima. Dinko Gruhonjić nije veličao Šakića, nego upravo obrnuto. Ali laž nije plod nesporazuma, nego namjerne, pažljivo kreirane montaže, koja je nastala u jeku kampanje mržnje protiv novosadske novinarke i predsjednice Nezavisnog udruženja novinara Vojvodine Ane Lalić Hegediš i beogradske mirotvorke i aktivistkinje za ljudska prava Aide Ćorović zbog njihovih kritičkih izjava na nedavnome festivalu Rebedu, održanom u ožujku u Dubrovniku.

I kao da šovinistička, zloslutna kampanja mržnje protiv dvije istaknute žene i angažirane intelektualke nije već dovoljno zlo, njezinom žrtvom postao je i Dinko Gruhonjić. S obzirom da je i on rado viđeni gost antinacionalističkog dubrovačkog festivala, pa je ondje bio i prošle i ove godine, kreatori kampanje mržnje pregledali su dostupne snimke festivalskih diskusija, i pronašli jednu Gruhonjićevu ironičnu izjavu od prošle godine, u kojoj je ironizirao jednu od čestih metoda nacionalističkih hajki na ovim prostorima: kompromitirati čovjeka tako što ćeš ga proglasiti pripadnikom neprijateljskog – ili “neprijateljskog” – naroda. Opisao je vlastiti primjer: “Meni se penju po tom rodoslovnom stablu pa ne mogu nikako da skontaju od kojih sam, pa su mi čak izmislili ime Sabahudin, iako ja imam jedno lepo ime Dinko, kao Dinko Šakić. Ali eto, nisu se setili. Nije im mašta dobacila dotle, nego su morali Sabahudin.”

Paralelizam postupaka Plenkovića i Vučića

A evo kako je na Instagram profilu “pepo.politika” 15. ožujka interpretirana ta Gruhonjićeva izjava: “Tokom održavanja festivala na jednoj od tribina Dinko Gruhonjić, vanredni profesor sa Filozofskog fakulteta iz Novog Sada, izjavio je da je ponosan što nosi ime po Dinku Šakiću, zapovedniku logora Jasenovac i Stara Gradiška, u kojem je stradalo na stotine hiljada Srba”.

U desetak dana ta je objava dobila više od tisuću lajkova, a tvrdnja da je Gruhonjić “izjavio da je ponosan što nosi ime po Dinku Šakiću” poput požara je poharala džunglu interneta i režimskih portala, koji samo čekaju uvijek nove i nove žrtve. Tako su prijetnje Lalić, Ćorović i Gruhonjiću – koje su samo jedna od kampanji napada na novinare proteklih mjeseci u Vojvodini – dobile novi zamah, toliki da je Europska federacija novinara (EFJ) 21. ožujka priopćila da su prijetnje dostigle “razinu bez presedana”, zahtijevajući zaštitu za žrtve; istodobno, NDNV je 21. ožujka priopćio kako strahuje od “tragičnih posljedica”, a da odgovornost za takvu atmosferu snose “institucije, ali i visoki politički zvaničnici koji potpaljuju javnu hajku i pozive na linč novinara”. I, što je učinio predsjednik države? Osam dana poslije tih upozorenja, u prepoznatljivom stilu hipokrita koji “štiti” da bi prijetio, pred kamerama je poručio Gruhonjiću neka se “stidi zbog Dinka Šakića”.

Upadljiv je paralelizam postupaka Andreja Plenkovića i Aleksandra Vučića. Među njima, dakako, razlike postoje, jer je Plenković lažju napao zaštićenog predsjednika države, kojemu zbog toga neće zaprijetiti naročita osobna opasnost; Vučić, pak, lažju je ocrnio intelektualca, nezaštićenog novinara i sveučilišnog profesora, što je neusporedivo opasniji i zloćudniji postupak od Plenkovićeva. No ovdje je sličnost važnija od razlika: da najutjecajniji političari u Srbiji i Hrvatskoj, zajedno s njihovim stranačkim mašinerijama, ne oklijevaju kreirati i iskoristiti namjerne i opasne laži kako bi se obračunali s ljudima koje smatraju protivnicima i neistomišljenicima. Već sama mogućnost da takvo nešto požele učiniti svjedočila bi o ozbiljnom poremećaju demokratskih i humanističkih vrijednosti u oba društva; no činjenica da su uistinu učinili dokaz je da su demokratske vrline poklekle pred moralnim rasapom – pri čemu činjenica da je Hrvatska članica Europske unije cijeli skandal čini još zloslutnijim i težim.

To, dakle, da i Vučić i Plenković korištenje namjernih klevetničkih laži smatraju legitimnim i korisnim alatom vladanja dramatičan je argument za stanje koje je ugledna beogradska povjesničarka Dubravka Stojanović, u nedavnom intervjuu za zagrebačku Vidu TV, opisala ovom tmurnom dijagnozom: “Živimo u društvima bez empatije i etike koja više ne razlikuju dobro od zla. To su mrtva društva koja više ne reagiraju, i u njima je sve postalo moguće.”

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.