Solidarnost zajedničke traume: Gaza u okvirima bliskog iskustva

„Živim pored aerodroma O'Hare. Svaki put kada avion nadlijeće noću, ruke mi se tresu. Tražim gdje bih se mogao sakriti. A onda i sirene – policijska i ona od hitne pomoći. Znam da nisu tu, ali imam osjećaj da su vojnici ispred. Posmatrali smo ih dok su se šetali gore-dolje po cesti pored kuće mog djeda i nismo smjeli ništa reći. Maltretirali su sve, tukli ljude, uključujući i mog djeda. Trebali smo ostati unutra. Moj rođak je ubijen“, ispričao mi je pacijent u novembru prošle godine na psihoterapijskoj seansi u Chicagu, u kojem živi najveća palestinska populacija u Sjedinjenim Američkim Državama. „Nisam se ovako osjećao, nisam imao ovakve noćne more od djetinjstva.“

Otkad je počelo izraelsko bombardovanje i invazija na Gazu u oktobru prošle godine, pojavio se dugo tinjajući globalni pokret, posebno s globalnog juga, u znak solidarnosti sa palestinskim narodom. Najmanje deseci miliona ljudi marširali su gradovima svijeta u znak protesta zbog genocida koji čini Izrael. U SAD-u su vladajuća klasa i njima bliski mediji tipično predstavljali takve izraze solidarnosti, ako su im uopšte pridavali značaj, kao pitanje neodređene ideološke sklonosti ili apstraktnog antiameričkog ili antiizraelskog sentimenta, često pribjegavajući obmanjujućim optužbama za antisemitizam da bi to objasnili. Na taj način oni zanemaruju njegove historijske korijene i trajnu istinu kojoj ovaj pokret svjedoči: postoji duboka psihička i organska veza koja povezuje brojne ljude iz različitih konteksta sa strašnim ugnjetavanjem Palestinaca i sa ravnodušnošću koja ga omogućava, a koju pokazuju brojni sjevernoamerički i evropski posmatrači.

„Pokušavam to ne gledati, ne gledati snimke i slike male djece koja pokušavaju probuditi mrtvu braću i sestre, ali nemoguće je to izbjeći – a ja to ni ne želim. To je istina. To je njihova istina, ali isto tako i moja i moje porodice. Ali, jednostavno ne mogu da se nosim s time“, ispričao mi je drugi pacijent. Treći je to ovako objasnio: „Odlazite misleći da će biti bolje, Ali, ono ne prestaje. Samo se mijenja. Sada gledate i plaćate za to umjesto da ste zaglavljeni tamo. Ne znam šta je gore.“

Međugeneracijske patnje

Kada se posmatra kroz psihijatrijsku i psihoanalitičku kliničku procjenu, za mnoge, iza solidarnosti s Palestincima danas stoje iskustva međugeneracijske patnje proistekle iz nasljeđa stalnog američkog i evropskog imperijalizma u inozemstvu i rasizma unutar. S društvenim mrežama koji omogućavaju neviđeni nivo svjetske blizine genocida koji je u toku nakon što je više od četiri stoljeća kolonijalnog nasilja proizvelo slojeve traume prenošene s koljena na koljeno na svakom kontinentu širom svijeta, prizori i krici razaranja u Gazi ne bude samo suosjećanje. Oni i na dubokom ličnom nivou izazivaju poistovjećivanje. Mnogi Pakistanci, Iračani, Afganistanci, Jemenci, Vijetnamci, Kambodžani, Mijanmarci, Irci, Haićani, Ruanđani, Somalijci, crni i izvorni stanovnici Amerike, Filipinci, Portorikanci, Južnoafrikanci, Kolumbijci i drugi narodi sada, kao i moj pacijent, doživljavaju avione koji nadlijeću ili policajce na ulicama kao da su dio jedne velike ubilačke mašine koju oni isuviše dobro poznaju.

S moje tačke gledišta kao psihoterapeuta i političkog antropologa, sve izraženija pobuna protiv genocida u Gazi koji podržava SAD odražava novu revolucionarnu subjektivnost rođenu iz masovne traume koja se sada okuplja oko jedne faze okrutnosti. Ovdje nije riječ o individualnoj empatiji, zamišljenoj identifikaciji s drugim kao da si ti on – sentimentalnoj vrlini koju često slavi bijeli liberalizam da bi opravdao osjećaj vlastite pravednosti dok, kako mu pogoduje, briše i historiju i drugost drugog i izbjegava svaku odgovornost za djelovanje. Ovdje je zapravo riječ o kolektivizaciji drugosti u odbacivanju euroameričkog „međunarodnog poretka zasnovanog na pravilima“, a koji je uvijek ovisio o kreiranju i potčinjavanju navodno prijetećih rasnih, etničkih i seksualnih drugih da bi se opravdao.

Identifikacija koja se ostvaruje u ovoj kolektivnosti nije sa Palestincima niti palestinskim kulturama kao takvima, nego prije sa pozicijom paradigmatičkog drugog koju je palestinski narod već dugo prisiljen zauzimati zbog euroameričke hegemonije i izraelske države koju je stvorila i čiju vojsku podržava. Uzmite u obzir, naprimjer, kako etiketu „teroristi“ često neselektivno „lijepe“ Palestincima, od male djece do pjesnika, tako da američki komentatori i izraelski zvaničnici bez srama mogu odbaciti cijelu populaciju Gaze kao onu koja zaslužuje smrt. Migrantima koji su okarakterisani kao silovatelji i krijumčari droge ili crncima koji su nazvani huliganima kako bi se opravdalo ksenofobično nasilje i rasističko policijsko postupanje, naprimjer, takve prakse su veoma poznate.

Udružene zajednice

Upravo su se u ovom kontekstu, queer, trans, starosjedilačke i crne zajednice u SAD-u udružile sa različitim arapskim, muslimanskim, azijskim i jevrejskim zajednicama širom svijeta, pa i unutar Izraela, da protestuju protiv izraelskog nasilja i bestidne podrške američkog predsjednika Joea Bidena istoj. Ove pojedince i grupe ne spaja zajednička religija, etnička pripadnost, niti kulturološki pogled na svijet nego utjelovljeno znanje o tome kakav je osjećaj kada vaše bližnje – trenutne i prošle – isključuju, demoniziraju i krše im prava samo zato što su obilježeni kao prijetnja euro-američkoj moći i s njom povezanim bjelačkim supremacističkim normama. Ovo duboko znanje koje potječe više od istinitosti osjećaja nego od bilo kakve eksplicitne ideologije ili identiteta sada potiče zajedničko etičko odbijanje da se prihvati ponavljanje takvog nasilja nad drugima.

Kao što je pisac Viet Thanh Nguyen rekao: „Drugost i njena historija zahtijevaju tugu“. Naš etički izazov pred kolonijalnim nasiljem i njegovim nasljeđima je da proširimo tugu „kako bismo je učinili što prostranijom, umjesto da je svedemo na jednu bol. Prostrana tuga priznaje da trauma drugog nije niti jedna niti jedinstvena – da ima još drugih u svijetu s kojima možemo podijeliti teret. Možda samo širenjem svoje tuge možemo uspjeti ostaviti traumu iza sebe. U dijeljenu našeg tereta …  drugosti, mogli bismo također preobraziti ga u dar.“

U pričama koje mi pričaju pacijenti, studenti, kolege i prijatelji, posebno oni koji dolaze iz marginaliziranih konteksta, vidim kako ova revolucionarna subjektivnost i solidarnost koju potiče dobijaju na snazi. Ovdje nije riječ samo o postupanju u skladu s moralnim principima ili historijskim znanjem o izraelskoj okupaciji i euroameričkom saučesništvu u projektu etničkog čišćenja; ovdje je riječ o vraćanju moći nad sobom,  uvažavanju porodične i historije zajednice kao povezane sa sadašnjošću i ponovnom potvrđivanju proživljene istine svoga bića i istine svojih predaka pred radikalno dehumanizirajućim nasiljem. To je odbijanje da vas pasivno unište tlačiteljski sistemi koji nas okružuju i kojima američka vlada, posebno, nastavlja pokazivati dvostranačku posvećenost.

Etičko buđenje

Sve snažniji međunarodni pokret posvećen oslobađanju Palestine od nasilnog ugnjetavanja nije trendovski, privremeni politički pokret, kako tvrde neki cinični posmatrači.  To je kolektivno etičko buđenje i formiranje afektivne zajednice nastale iz sve izraženije postkolonijalne svijesti – transnacionalno svođenje računa sa još svježim nasljeđem kolonijalnog nasilja i neokolonijalnih finansijskih manipulacija. To je ponovno priznavanje da su borbe za pravdu i slobodu nužno međusobno povezane u prostoru i vremenu, i da prelaze kontinente i generacije. Poklici i ljudi koji marširaju svaki vikend u znak solidarnosti s Gazom nakon pola godine pokolja nad svojim zajednicama ne protestuju samo protiv specifičnih nepravdi koje se čine Palestincima. Oni izazivaju temelje globalnog ekonomskog i povezanog moralnog poretka zasnovanog za iskorištavanju i sistemskom obezvređivanju nekih života kako bi se podržala lažna slika postkolonijalne Evrope i Sjeverne Amerike kao simbola dobroćudnosti i slobode. Zadatak da se oslobodi Palestina je istovremeno i zadatak da oslobodimo sebe, izgradnje svijeta kojeg karakteriše – da se poslužimo riječima porodica izraelskih talaca koji preklinju Benjamina Netanyahua da okonča svoju nasilnu kampanju protiv Gaze – etika „svih za sve“.

Uprkos sloganima, mi nismo svi Palestinci. Mi se zapravo radikalno razlikujemo, imamo jedinstvene životne priče, mjesta u svijetu, a razlikuju nas i načini na koje želimo i živimo. I upravo je zbog razlika koje čine svakog od nas i zbog tog koliko je važno zaštititi ih, borba za oslobođenje Palestine postala definirajuće etičko i političko pitanje naše ere. Njegove posljedice već odjekuju daleko izvan bilo koje jedinstvene teritorije ili naroda, i one će označiti linije globalne etičko-političke borbe za dolazeću generaciju – onu koja se neće s blagonaklonošću sjećati naših sadašnjih političkih vođa.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.