Žao mi je, ali Iran ovdje nije agresor

U subotu, 13. aprila, Iran je lansirao stotine dronova i projektila na Izrael u znak odmazde za smrtonosni izraelski napad na Iranski konzulat u Damasku, u Siriji, koji se dogodio 1. aprila.

Većinu projektila presreo je izraelski protuzračni odbrambeni sistem, uz pomoć SAD-a koji uvijek rado pomaže Izraelu, i šteta je bila minimalna. Nakon što je završio svoju odmazdu, Iran je izjavio da se ta stvar sada može „smatrati zaključenom“ – iako Izrael obično nije taj koji dozvoljava bilo kome drugom da ima posljednju riječ.

U međuvremenu na Zapadu ne jenjava salva kritika protiv Teheranove „agresije“.

Britanski premijer Rishi Sunak osudio je „najsnažnijim izrazima nesmotreni napad iranskog režima na Izrael“ koji je, tvrdi on, još jednom pokazao da je Iran „riješen sijati nered u svom dvorištu“. Češko ministarstvo vanjskih poslova žalilo je što „iransko dugoročno agresivno ponašanje sprečava regiju Bliskog Istoka da živi u miru i sigurnosti“.

Kanadski premijer Justin Trudeau žalio se na iransko „nepoštivanje mira i stabilnosti u regiji“ i ponovio je onaj stari, izlizani slogan o „pravu Izraela da se brani“. Njemački ambasador u Izraelu Steffen Seibert oglasio se na društvenim mrežama da izrazi njemačku solidarnost „sa svim Izraelcima koje Iran terorizira ovim besprimjernim i nemilosrdnim napadom“.

Na kraju, američki predsjednik Joe Biden, koji je bio prisiljen prekinuti vikend odmaranja na plaži zbog najnovijeg razvoja događaja, izjavio je: „Naša posvećenost sigurnosti Izraela protiv prijetnji iz Irana i njegovih posrednika je izuzetno snažna.“

Iranski napad se, imajte na umu, dogodio malo više od šest mjeseci od početka izraelskog uništavanja Pojasa Gaze, koje još traje i u kojem je ubijeno gotovo 34.000 Palestinaca, među kojima je 13.800 djece. No, s obzirom na to da se hiljade osoba vode kao nestale za koje se smatra da su zaglavljene ispod ruševina, i ove užasavajuće cifre su, bez sumnje, znatno manje od stvarnih.

Više od 76.000 osoba je ranjeno, jer se izraelska vojska bavi sravnjivanjem cijelih naselja i dizanjem u zrak škola, bolnica i druge infrastrukture, sve vrijeme osuđujući stanovnike ove teritorije na glad i izgladnjivanje.

Pričajmo o „teroriziranju“.

Zapravo, genocid je ništa drugo do „dugoročno agresivno ponašanje“ – da se poslužimo riječima Češkog ministarstva vanjskih poslova. Kada cijela ova situacija ne bi bila toliko neviđeno odvratna, gotovo bi bilo smiješno tvrditi da je Iran taj koji želi „sijati haos“ i koji ignoriše „mir i stabilnost u regiji“.

Ali, zbog nesrazmjerne izraelske uloge cijenjenog američkog partnera u zločinu, koja mu daje pravo na potpunu subverziju logike, počinitelji genocida postaju žrtve i neobuzdana izraelska agresija postaje „samoodbrana“. Kada je riječ o izraelskom napadu na Iranski konzulat u Damasku 1. aprila, on nije ni važan; to je bila odmazda iz predostrožnosti, zar ne?

U svjetlu pokolja u Gazi, koji ne prestaje, pak, odgovor Zapada na presretnute iranske rakete i dronove je mučno ciničan. Sunakova patetična tvrdnja da „niko ne želi vidjeti još prolivene krvi“ ne uzima u obzir realnost da, dok god je riječ o palestinskoj krvi, sve je uredu.

Nažalost, iranski spektakl bi mogao Bidenovoj administraciji pružiti baš ono što joj je potrebno da skrene fokus s Gaze – i posebno s američkog saučesništva u genocidu. Na kraju krajeva, bio bi to tužan dan za industriju oružja, ako bi Izrael morao prestati slati tolike količine oružja tako aktivnom klijentu.

Prema Štokholmskom međunarodnom institutu za mirovna istraživanja, SAD je odgovoran što je izraelska vojska uvezla cijelih 69 posto oružja između 2019. i 2023, kada je počeo genocid svim sredstvima.

Toliko o „miru i stabilnosti“.

Ali, ne treba potcijeniti imperijalnu korisnost dobre stare iranske prijetnje u opravdavanju one američke politike koju u tom trenutku treba opravdati. Prisjetimo se uključivanja Teherana na originalni popis „osovine zla“, zaslugom bivšeg američkog predsjednika Georgea W. Busha, koji je u svom govoru o stanju nacije iz 2002. osudio Iran zbog „agresivnog“ traganja za oružjem za masovno uništenje i „izvoz[a] terora“.

Naoružan spomenutom „osovinom“, SAD je nastavio upuštati se u ništa manje nego masovno uništenje i teror širom Bliskog Istoka i šire.

Dvadest i dvije godine kasnije, u vrijeme današnjeg uništavanja, iranski bauk je koristan kao i uvijek. Nakon napada ovog vikenda, možda omiljeni refren svih „Ali, osuđujete li Hamas?“ može biti dopunjen sa: „Ali, osuđujete li Iran?“

Što se tiče stvari koje su vrijedne osude, one i dalje uključuju genocid u Gazi – da ne spominjemo besramno licemjerno zapadno insistiranje na „pravu“ Izraela „na samoodbranu“, što je na kraju ravno opravdanju za genocid.

Dok se čelnici utrkuju ko će prije izraziti solidarnost s Izraelom nakon ovog napada „bez presedana“, svi bismo se trebali sjetiti da što posiješ, to ćeš i požnjeti – i da Iran ovdje nije agresor.