Sudsko nasljeđe genocida u Ruandi: 30 godina dvostrukih standarda

Avion koji je prevozio predsjednika Ruande Juvenala Habyarimanu oboren je, tog 6. aprila 1994. godine, dok se približavao kigalijskom aerodromu. Iako nije bilo moguće identifikovati ubice Habyarimane, njegova smrt razbila je krhki mir između Ruandskog patriotskog fronta (RPF), koji je branio cilj Tutsija, i Hutu vlade te zemlje.

Tokom 100 dana nakon napada, genocid, zločini protiv čovječnosti i ratni zločini činjeni su na nezamislivom nivou; gotovo milion Tutsija civila kao i umjerenih Hutua je ubijeno.

Nakon ogorčenosti međunarodne zajednice, Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda uspostavilo je Međunarodni krivični sud za Ruandu (ICTR) da „procesuira osobe odgovorne za genocid i druga ozbiljna kršenja međunarodnog humanitarnog prava“. ICTR je podigao optužnice protiv 93 pojedinca – od kojih je troje ostalo na slobodi – i izrekao je presude protiv počinitelja odgovornih za genocid. Bio je to prvi put u historiji da je međunarodni sud izrekao takve presude.

Kao i u slučaju sestrinskog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY), akcenat ICTR-a na supranacionalnoj jurisdikciji imao je za cilj doprinijeti procesu pomirenja s krajnjim ciljem da se pomogne Ruanđanima da ponovo žive jedni pored drugih u miru i da se odvrate od tog da u budućnosti počine slične zločine.

Dodatni međunarodni sudovi osnovani su u drugim dijelovima svijeta nakon genocida u Kambodži, pobune za nezavisnost na Kosovu, građanskog rata u Sierra Leoneu i ubistva bivšeg premijera u Libanu. Ovakvi događaji u konačnici su doveli do uspostavljanja prvog trajnog Međunarodnog krivičnog suda (ICC) sa sveobuhvatnim mandatom u pogledu geografije i vremenskog raspona.

SAD, Kina i Rusija izvan mandata

Ono što je tadašnji generalni sekretar Ujedinjenih naroda Kofi Annan smatrao „pitanjem cijelog čovječanstva“, mora da se činilo pretjeranim onim državama koje su odlučile ne podvrgnuti svoje teritorije mandatu ICC-a – od kojih su tri (Sjedinjene Američke Države, Kina i Rusija) najistaknutije stalne članice Vijeća sigurnosti UN-a, tijela koje je pokrenulo inicijativu za međunarodno procesuiranje.

U međuvremenu su neke evropske države uvele princip univerzalne jurisdikcije u domaće zakonodavstvo, omogućavajući tako svojim tužiteljima da krivično gone počinitelje genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina, čak i ako su ti zločini počinjeni u inozemstvu i čak i ako su počinitelji i žrtve stranci.

Tako je, naprimjer, Belgija 2001. istraživala osnovne zločine počinjene u Gvatemali i Čadu. Ovi postupci nisu naišli na veliko protivljenje međunarodne zajednice jer su se događaji koji su dali povoda za istraživanje u Gvatemali desili nekoliko decenija ranije. Što se tiče slučaja Čada, optuženog bivšeg diktatora Hissenea Habrea zapadni saveznici su do tada bili napustili.

Međutim, situacija se dramatično promijenila kada su belgijske sudske vlasti otvorile istragu protiv izraelskog premijera Ariela Sharona za masakre počinjene tokom izraelske invazije na Liban. Dvije godine kasnije, podnesena je krivična prijava protiv američkog zapovjednika Tommyja Franksa za navodne ratne zločine počinjene u Iraku.

U junu 2003, američki ministar odbrane Donald Rumsfeld zaprijetio je Belgiji da će izgubiti status domaćina sjedišta NATO-a ako ne povuče zakon o univerzalnoj jurisdikciji, što je i učinila.

Španski sud je 2013. godine naredio izdavanje naloga za hapšenje bivšeg kineskog predsjednika Jianga Zemina, navodeći njegovu odgovornost za navodna kršenja ljudskih prava na Tibetu kao razlog. Kina je jasno dala do znanja da će biti bolnih posljedica u oblasti trgovinskih odnosa sa Španijom ako zakonodavac u Madridu ne stavi tačku na entuzijastičnu upotrebu univerzalne jurisdikcije, što je Španija i učinila.

Kada je 2020. ICC najavio da otvara istragu o potencijalnim ratnim zločinima i zločinima protiv čovječnosti tokom zapadne invazije na Afganistan nakon napada 11. septembra, američka vlada je otišla tako daleko da je nametnula političke i ekonomske sankcije tužiteljici ICC-ja Fatou Bensoudi i njenom timu. Više od 20 godina nakon što su se navodni zločini desili, ovaj slučaj je i dalje u inicijalnoj fazi „istrage“.

Rezultat takvih manevara je da se, od tada, počinitelji genocida ne kvalificiraju kao počinitelji kroz svoje postupke nego kroz politički interes za njihovo krivično gonjenje među globalnim silama.

Gube se glavni ciljevi postupaka

Odvraćanje i ponovno uspostavljanje mirnog poretka, glavni ciljevi krivičnih postupaka, se gube. Povjerenje u pravedan i nepristran međunarodni pravni sistem je narušeno.

Prije 30 godina, Vijeće sigurnosti UN-a bilo je riješeno da „poduzme efikasne mjere kako bi privelo pravdi osobe koje su odgovorne za [genocid, ratne zločine i zločine protiv čovječnosti]“. Međunarodna zajednica je vjerovala „da će uspostavljanje međunarodnog suda za procesuiranje osoba odgovornih za genocid […] doprinijeti osiguravanje da se takva kršenja zaustave i isprave“.

Izvjesne sile danas predlažu uspostavljanje specijalnog međunarodnog suda zbog ruske invazije na Ukrajinu. Drugi se protive ovoj inicijativi i umjesto tog promovišu multilateralnu istragu nedavne izraelske invazije na Gazu.

Ali sada, za razliku od prije 30 godina, interes žrtava nije ono što motiviše bilo koju od strana da dovede počinitelje na optuženičku klupu – nego samo njihov vlastiti.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.