Bh. diplomatija ili kako brukati državu koju predstavljaš

“Sve dok svako od našeg roda ne bude zaštićen i branjen veličinom i snagom ‘velike Srbije’, jedne i zajedničke države, niko od nas neće imati potpune sreće ni spokoja!“

Sve je u toj rečenici: mi (Srbi), (na)rod, (za)štićen, branjen, veličina, snaga, “velika (dobro, možda je, zbog emocije i nacionalnog zanosa, mogao biti upotrijebljen superlativ “najveća”, ali ni “velika” nije za odbaciti) Srbija”, jedna, zajednička, država, sreća, spokoj… Ko je autor ove epohalne, neprevaziđene, do sada nenadpisane poruke?

Više je provjerenih izvora i tvrdnji da je “majka svih rodoljubivih rečenica” istinita, da datira iz 1995. godine, da njen autor i danas (od 2000. godine) radi (šta radi, ima vrlo visoku funkciju) u Ministarstvu vanjskih poslova Bosne i Hercegovine. Dobro obaviješteni “tasteri” kažu da je tajanstvena osoba početkom ovog milenija od državnog Predsjedništva dobila potvrdu da bude ambasador u jednoj velikoj dalekoazijskoj (i većinski muslimamanskoj, što nije bez značaja) zemlji, ali agreman nije dobila jer joj je domaćin uskratio gostoprimstvo i s gnušanjem odbacio agreman zbog “uznemirujuće predratne, ratne i poratne prošlosti” – i to u Bosni i Hercegovini.

‘Crnolistaš’ Tegeltija konzul u Rijeci – šta je tu čudno?

I onda se mi kao začudimo kako danas, dvadeset i nešto godina kasnije, što je Predsjedništvo Bosne i Hercegovine (nije potvrđeno, ali ni demantirano) imenovalo za generalnog konzula u Rijeci Milana Tegeltiju, koji je pod američkim sankcijama zbog korupcije te je zbog toga podnio ostavku na dužnost predsjednika državnog Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća. Takav smo mi narod, svako malo zbog nekoga ili nečega silno se začudimo. Kako se, primjerice, neko može izjasniti da nije kriv kada je nedvosmisleno i činjenično dokazano da je krao, vršio koruptivne radnje, šampion je u nepotizmu, otimačini, marifetlucima, prevarama, ranjavao, ubijao, silovao, planirao / organizirao / izvršio / sakrivao / negirao ratne zločine, zločine protiv čovječnosti, genocid?

Ostavimo sad čuđenje, nego da vidimo kako je mogući generalni konzul Bosne i Hercegovine u Rijeci, još uvijek aktuelni savjetnik Milorada Dodika, predsjednika bh. entiteta Republika Srpska, dobio potvrdu državnog Predsjedništva iako je, kako pišu hrvatski mediji – ne bez naslađivanja i pritajene zlobe –  “umočen” u tešku korupciju. Odgovor je jednostavan – trgovinom. Mada će taj potez neki “pravdati” starom i kod nas odomaćenom floskulom – “političkim dogovorom”. Kako god, još jedna bruka i sramota izašla je iz sistema koji kao da se takmiči ko će veću i neobičniju bedastoću napraviti.

Nakon što je član Predsjedništva BiH, Denis Bećirović u oktobru prošle godine predložio Kadriju Hodžića, bivšeg premijera Tuzlanskog kantona, za ambasadora Bosne i Hercegovine u Turskoj, nedavno je iz Ankare stigla odbijenica, jer je ovaj kadar (Bećirovićeve?) Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine nepodobna osoba, budući da je, među ostalim, bio potpisnik pisama iz 2016. i 2019. godine u kojima je „grupa intelektualaca“ žestoko kritizirala tursku vlast, na čelu s predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoganom.

E sad, budući da novi kandidat za bh. ambasadora u Ankari (o imenima nećemo, jer je, za sada, sve nezvanično) ne odgovara “srpskom narodu iz Republike Srpske”, oličenom u članici Predsjedništva Željki Cvijanović, hajde da onda napravimo “dogovor”: Tegeltija u Rijeku, Bećirevićev kandidat u Ankaru (ima tu malo i „štofa“ oko novog bh. ambasadora u Libiji) i – svi zadovoljni.

‘Odoše’ milioni, ali ko će sada sve to provjeriti

Da li baš svi? Šta će na mogući dolazak u Generalni konzulat Bosne i Hercegovine u Rijeci reći i odlučiti predsjednik države i Ministarstvo vanjskih i europskih poslova Hrvatske? Na stranu sada šale kako je službeni Zagreb “zaslužio” da mu pošaljemo osobu “umočenu” u tešku korupciju, jer je i on nama slao mnogo „sumnjivih i nedoličnih diplomata“. Radi se o dignitetu i vjerodostojnosti države Bosne i Hercegovine, bez obzira što je često i u velikom broju vode i o njoj odlučuju besprizorni karijeristi s mnogo ambicija, sitnošićardžijskih interesa, talova, stranačkih, nacionalnih, porodičnih, jaranskih dealova ili kako se to nonšalantno “pojasni” – političkih “dogovarača”.

I onda se opet čudimo kako to da se u ambasade, konzulate, diplomatske misije šalju nekompetentni kadrovi, sa sumnjivim obrazovanjem i vrlo često nepoznavanjem nijednog svjetski relevantnog jezika, kako se “spajaju porodice” – neka “taj” obavlja diplomatsku dužnost “tamo” jer mu u tom gradu / državi živi sin, kćerka, amidža, svastika, tetak… Ili, nije loše da “taj” službuje “tamo” jer u tom gradu ima stan / kuću, gdje će stanovati i istovremeno naplaćivati sam sebi stanarinu od „državnih“ (a naših) para. “Odoše” milioni, ali ko će sada sve to provjeriti. Trebalo bi posjetiti 56 ambasadora, konzula, šefova diplomatskih misija, plus 230 uposlenih. Nismo ih poslali u svijet kako bi ih provjeravali i brojali im svaki euro, dolar, jen, franak… nego da nas dostojno i dostojanstveno predstavljaju. Ala’ nas predstavljaju (ne svi, naravno), svaka im čast!

Evo još par “bisera” bh. diplomata: “Bosna i Hercegovina je federacija dvije zemlje – Republike Srpske i Federacije Bosne i Hercegovine”, jer “nema ni jedan element savremene države”; “Haški tribunal je politički sud, koji je novi svjetski poredak napravio kako bi kaznio Srbe”; “Radovan Karadžić nije zločinac, već heroj”… Autor ovih skečeva je Siniša Mihailović, nekadašnja prva udarna pesnica Radio-televizije Republike Srpske (RTRS), „medija“ jednog lidera, jedna partije i jednog naroda, bivši urednik informativnog programa (a moraš baš biti gori i od najgorih proizvođača laži i govora mržnje da bi dobacio do tog “čina”), koji je 2019. godine otišao za generalnog konzula u – pazi sad! – Istanbul.

Desetljeća besprizorne trgovine i sramnog mešetarenja

Čovjeka koji je naručio i odobrio bezbroj priloga o islamskom terorizmu, zelenoj transferzali, prevrtljivim muslimanima… u većinski muslimansku zemlju poslao je tadašnji član državnog Predsjedništva Milorad Dodik, a serbez aminovali Željko Komšić i Šefik Džaferović – i nema sumnje da su tu uslugu adekvatno “naplatili”. I, što je zanimljivo, agreman je potvrdila zvanična Ankara, iako su lično Mihailović i „slobodarski“ RTRS često pogrdno prozivali i kritizirali politički sistem Turske i Erdogana. Ko zna, možda je Dodik lično nazvao Erdogana i toplo mu preporučio svog medijskog pulena, koji je, nakon završetka konzulskih vremena u Istanbulu, ponovo završio kod “gazde“ (ne samo njegovog, nego i entiteta Republika Srpska).

Priča kako je diplomatija “ogledalo” države vjerovatno drži vodu, ali to nimalo ne opravdava i abolira one koji su zaduženi za ovaj itekako važan vanjskopolitički ugled zemlje, ali i poštovanje država u koje šaljete svoje diplomate i ostalo osoblje.

Do kada će nas brukati i ponižavati oni koji bi nas trebali reprezentirati na najbolji način pitanje je bez konkretnog odgovora, jer to uglavnom zavisi od onih koji biraju i šalju diplomatsko osoblje. A njihov je višedesetljetni habitus (čast izuzecima) “politički dogovor”, koji se bez imalo zazora može čitati kao besprizorna trgovina i sramno mešetarenje.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.