Je li Srbija definitivno ‘digla ruke’ od Evrope?

Ukoliko Kosovo bude primljeno u Vijeće Evrope, što je sve izvjesnije, Srbija će napustiti najstariju evropsku organizaciju koju je utemeljio još ser Winston Churchill.

Da ova Vučićeva poruka kao jedna od mogućnosti nije obično blefiranje potvrdila je i Ana Brnabić, njegova najbliža saradnica, trenutno na funkciji predsjednice parlamenta. Još je, međutim, neizvjesno ko i kakve karte drži u rukama jer je blefiranje ipak pokeraški termin i gotovo redovno se među kockarima koristi kada je na talonu velika količina žetona odnosno novca.

Ukoliko je Srbija stvarno “digla ruke” od Evrope i krenula u još čvršći zagrljaj Putinove Rusije, što bi nagovijestilo napuštanje godinama proklamovanog evropskog puta, posljedice bi mogle biti pogubne ne samo za Srbiju nego i za cijeli Zapadni Balkan.

Da se politička situacija “usložnjava”, kako se to nekad govorilo, potvrdila je i informacija da je Kosovo dobilo status pridruženog člana Parlamentarne skupštine NATO-a, što je posljednji korak prema punopravnom članstvu u ovom vojnom savezu.

Prema riječima Dritona Hisenija sve će biti formalizovano glasanjem na proljetnom zasjedanju Parlamentarne skupštine 27. maja u Sofiji.

Kockanje na evropskom putu

Službeni Beograd, s obzirom da vodi politiku vojne neutralnosti, mnogo više je potresla prva informacija, ona koja najavljuje nimalo neočekivan prijem Kosova u najstariju evropsku organizaciju osnovanu poslije Drugog svjetskog rata radi zaštite i razvoja demokratije i ljudskih prava.

Politički komitet Parlamentarne skupštine Vijeća Evrope u međuvremenu je prihvatio mišljenje izvjestiteljice Dore Bakoyannis kako nema prepreka za prijem Kosova i preporučio da se na isti način izjasne i Članovi Parlamentarne skupštine, najvjerovatnije 18. aprila, a na kraju i formalno Vijeće ministara Vijeća Evrope.

Prijem Kosova podržao je 31 član PSSE-a, četvero ih je bilo protiv, dok je uz jedan uzdržan. Pozivu Kosova u članstvo usprotivilo se dvoje poslanika iz Srbije, po jedan iz Crne Gore i Bosne i Hercegovine, dok je predstavnik Grčke Alexis Tsipras bio uzdržan.

I prije izjašnjavanja u Političkom komitetu ishod procedure prijema po zahtjevu Kosova iz 2022. godine, mnogi i u Evropi i u Srbiji su vidjeli kao svršenu stvar, zbog proste činjenice što je za odluku potrebna većina od dvije trećine zemalja članica koja postoji. Takva odluka realno bi mogla označiti početak skidanja maski sa mnogih lica i dalekosežne posljedice, prije svega za Srbiju, ali i za druge zemlje koje danas označavamo sintagmom Zapadni Balkan.

Zbog toga je od izuzetnog značaja i upotreba kartaškog termina “blefiranje” u političkim procesima koja može, ali i ne mora označiti kraj obmane kako je neko na evropskom putu, a zapravo vuče poteze koji se mogu nazivati na različite načine, ali ponajmanje evropskim.

Tako se i mogućnost koju je najavio predsjednik Srbije da ta zemlja napusti Vijeće Evrope ukoliko Kosovo postane njegova punopravna članica, ako se to stvarno i dogodi, može čitati i kao početak jedne nove politike Beograda i prepoznavati kao de facto odustajanje od evropskog puta iako Vijeće Evrope nema direktne veze sa Evropskom unijom i njenim organima i tijelima.

Sam Vučić je potvrdio da će Kosovo vjerovatno biti primljeno u Vijeće Evrope, naglašavajući kako su mu ruke skrštene u ovom trenutku, s obzirom na to da su odluku drugi već donijeli. Kao odgovor, Vučić je istakao da je jedna od opcija za Srbiju da napusti Vijeće Evrope i nagovijestio kako će to utjecati i na stabilnost regiona, “posebno u svjetlu nedavnih incidenata na Kosovu, poput oružanog sukoba u Banjskoj prošle godine”.

On je istovremeno odbacio tvrdnje o pripremama Srbije za rat, ističući da zemlja nije usmjerena prema takvim akcijama, uprkos tvrdnjama kosovskog premijera Albina Kurtija o militarizaciji srpske granice.

Fon Kramon: Blefiranje; Brnabić: Srbija ne blefira

Izvjestiteljica Evropskog parlamenta za Kosovo Viola von Cramon ocijenila je da su izjave kako će Srbija izaći iz Savjeta Evrope, ako se dozvoli članstvo Kosovu, blefiranje.

Ova izuzetno neomiljena njemačka političarka u Srbiji ovo je na svom Iks nalogu napisala reagujući na izjavu Aleksandra Vučića kako bi se moglo desiti da Srbija napusti Vijeće Evrope ako Kosovo postane članica te oganizacije.

“Blef naravno. Srbija naravno neće otići. Izjave ne bi trebalo nikoga da impresioniraju. Članice Vijeća Evrope će same odlučiti koga će prihvatiti. Ne znam šta govori protiv članstva Kosova”, objasnila je svoj stav na mreži X (bivši Twitter).

“Srbija ne blefira”, odgovorila joj je Ana Brnabić. “Ako Savet Evrope prekrši svoj statut i svoje vrednosti, pa primi Prištinu u članstvo, ne treba da bude deo tog licemerja i šarade”.

U polemici sa Von Cramonovom predsjednica parlamenta Srbije je napisala i kako o blefiranju i laganju “treba da znate ponešto jer niste samo blefirali, već ste i lagali o formiranju zajednice srpskih opština, koja je okosnica Briselskog sporazuma”.

Brnabićeva je u pravu kada kaže kako ni poslije 11 godina od potpisivanja prvog Briselskog sporazuma još nema zajednice srpskih opština, ali kao i većina srpskih političara prešućuje član 14 istog sporazuma u kojem piše da nijedna od strana neće sprječavati drugu u procesu apliciranja i učlanjenja u druge međunarodne organizacije u koje svakako treba ubrojati i Vijeće Evrope.

Građani sve zabrinutiji, Vučić mijenja strategiju

Kako će se završiti svojevrsna “polemika o blefiranju” i gdje će se i kako završiti, još se sa sigurnošću ne može tvrditi, ali je evidentno kako će posve sigurno voditi kvarenju odnosa sa svim evropskim institucijama. Zbog najavljene mogućnosti izlaska Srbije iz Vijeća Evrope i naročito posljedicama takvog čina, primjetna je zabrinutost građana.

Sasvim ispravno se primjećuje kako eventualno povlačenje iz Strasbourga, gdje je sjedište Vijeća, ne znači samo ukidanje mogućnosti žalbi na povrede svih vrsta prava tamošnjem Sudu za ljudska prava, nego i definitivnu potvrdu o napuštanju evropskog puta. Mnogo pogubnija od toga može biti činjenica da 62 odsto svih investitora u Srbiju dolazi iz zemalja Evropske unije.

Zabrinutost razvojem sutuacije iskazuju i pojedini mediji koji navode kako će Srbija biti suočena sa ključnim odlukama o svojoj evropskoj orijentaciji i politici. Primjećuje se i kako bi eventualna odluka o istupanju iz članstva Vijeća Evrope mogla imati dugoročne implikacije na unutrašnju i spoljnu politiku zemlje, ali i njen dalji evropski put. Još samo da tu opravdanu zabrinutost prepoznaju oni ili, tačnije, onaj koji vodi zemlju.

Vučić je, naime, ranije najavio promjene svoje vanjske politike koje će, kako je rekao, biti “dubinske i suštinske”. O njihovoj dubini i suštini nije dao više detalja, pa zabrinutim građanima ostaje samo nagađanje o čemu se tu radi.

“U svojoj spoljnoj politici vodimo računa o našim bilateralnim odnosima, vodimo računa da ne izlazimo iz granica recipročnosti. Dakle, ukoliko neko ne poštuje teritorijalni integritet Srbije, zašto bismo mi bili obavezani da poštujemo njihov teritorijalni integritet. Međutim, to se delimično kosi sa prvim stavom naše strategije koji će svakako biti poštovanje povelje i normi Ujedinjenih nacija”.

Ovo je Vučićevo objašnjenje, zasad jedino, o novoj strategiji odnosno dubini i suštini promjena, šta god to sutra bude značilo.

Apostrofiranje Ujedinjenih nacija zbog višegodišnjeg urušavanja ugleda svjetske organizacije i podjela koje su napravile velike sile i u samom Vijeću sigurnosti, treba shvatiti kao retoričko zalaganje za “mir u svijetu” u kojem na sve strane bjesne ratovi i “specijalne vojne intervencije” koje mnogi s pravom vide kao uvod u još veće sukobe globalnih razmjera.

Dokaz o odustajanju

Kako god na kraju odluče i Savjet Evrope i Vučić odnosno Srbija, naravno, niko neće ustvrditi da je Srbija “digla ruke” od Evrope. Istovremeno, niko neće moći kazati ni kako je Beograd postigao još jedan autogol na svom evropskom putu, osim građana i proevropske opozicije.

Poslije odbijanja da se prikloni evropskom uvođenju sankcija Rusiji zbog agresije na Ukrajinu, eventualno napuštanje Vijeća Evrope bio bi najkonkretniji dokaz da je Beograd odustao od evropskog puta, iako će i nadalje tvrditi kako je put u Brisel njegov najvažniji cilj.

Da li i jedini? E, to će se tek saznati.

Možda već onog trenutka kada se raščivija jesu li Briselski sporazum i njegov Ohridski aneks iz prošle godine o normalizaciji odnosa Beograda i Prištine stvarno usvojeni, kako to tvrdi visoki predstavnik Evropske unije Josep Borrell… ili da Borrell “laže”, kako to tvrdi Vučić.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.