U crkvi nema mjesta za kritičke glasove

Problem Vukašina Milićevića i njegovih protjeranih kolega je u tome što su malo preozbiljno shvatili svoj posao. Pomislili su da se u Hristovoj crkvi zaista radi o Hristu, crkvi, zajednici vjernih…

Prethodnih godina još nekoliko malo slobodoumnijih teologa je otjerano sa Bogoslovskog fakulteta, piše autor (Nemanja Jovanović / Tanjug)

U jeku pandemije kovida, crkvena jerarhija je uporno odbijala da se pridržava zaštitnih mera, propovedajući da je pričešćivanje svih vernika istom kašičicom potpuno bezopasno, te da se na taj način niko u dugoj istoriji crkve nije zarazio nikakvom boleštinom. Nije ih pokolebalo čak ni to što su episkopi i sveštenici padali kao muve, upravo zbog kršenja propisanih preventivnih mera. Očigledno su bili uvereni da je tvrdoglavost vrlina, čak i kad se okonča smrtnim ishodom.

U to vreme nekoliko mlađih pravoslavnih teologa pokušalo je da se usprotivi sumanutoj zvaničnoj doktrini, iznoseći teološke, ali i zdravorazumske argumente protiv pričešćivanja jednom kašičicom. Jedan od njih bio je i Vukašin Milićević, sveštenik i docent Bogoslovskog fakulteta. On je objavio autorski tekst „Kašičica“ u nedeljniku Vreme, dao je intervju za nedeljnik NIN i gostovao je u „Utisku nedelje“, pokušavajući da unese malo razuma i znanja u sveopšte mahnitanje.

Milićević je pisao da pričešćivanje istom kašičicom “nije ni izvorni, niti jedini način pričešćivanja, a ni nešto što se ne bi moglo promeniti”. Napomenuo je da taj način pričešćivanja nije star 2.000 godina, kao što tvrde vladike i patrijarh, već da je nastao u Srednjem veku, te da je verovanje kako je nemoguće zaraziti se koronom putem pričešća „teološki potpuno neutemeljeno“.

Uklanjanje anomalije

Razumne reči teologa Milićevića nisu ostale bez odjeka na patrijaršijskom tronu. Tadašnji patrijarh Irinej nije časio ni časa, već je odmah mladom teologu zabranio javne nastupe, oduzeo mu svešteničku službu i stavio ga pod nadležnost Crkvenog suda. Još je optužio Milićevića da stavlja “svoja umovanja i mudrovanja iznad sabornog uma Crkve”, kao i za “otvorene, za crkvenu javnost sablažnjive, kritike zvaničnih stavova Crkve, pa i Crkve kao takve”.

Pošto profesorsko mesto na fakultetu nije u patrijarhovoj nadležnosti, bar ne zvanično, Milićević je ostavljen na mestu predavača. Ta anomalija u jednoumnom crkvenom biću ovih dana je ispravljena, dr Vukašin Milićević više neće biti u prilici da predaje studentima i da širi svoje jeretičke stavove, zasnovane na zdravom razumu i poznavanju teološke materije.

Iako ispunjava uslove za zvanje vanrednog profesora, Milićeviću je prijateljski savetovano da se ne prijavljuje za naredni stepen, već da konkuriše za zvanje docenta koje već ima. Komisija za izbor je napisala pozitivan referat, ali na sednici Veća fakulteta taj referat nije usvojen, niko nije glasao za njega, čak ni oni koji su ga sačinili i potpisali. Time je Milićević praktično ostavljen bez posla. Uložiće žalbu, ali nema mnogo nade da će to dovesti do drugačijeg ishoda.

Progon profesora

Milićevićev slučaj nije usamljen. Prethodnih godina još nekoliko malo slobodoumnijih teologa je oterano sa Bogoslovskog fakulteta: dr Maksim Vasiljević, dr Marko Vilotić, dr Rodoljub Kubat, dr Dragomir Sando i dr Andrej Jeftić. Većini je zajedničko da su 2017. godine potpisali “Stav” u kojem su se pobunili protiv peticije koja je zahtevala izbacivanje Darwinove teorije evolucije iz nastavnih programa. Među potpisnicima su bili Vasiljević, Vilotić, Jeftić i Milićević.

Teolozi su u svom oglašavanju ukazali na nekoliko očiglednih stvari: da ne postoji druga naučna teorija koja bi mogla da zameni teoriju evolucije, da ne postoji nikakva „biblijska teorija stvaranja” koja se može shvatiti kao naučna teorija i koja bi “predstavljala naučnu alternativu teoriji evolucije”, da „shvatanje Svetog pisma kao poslednjeg kriterijuma istine svake pojedinačne nauke potiče iz (teološki neutemeljene) ideologije američkog kreacionizma”, te da se biologija bavi jednom sferom, a teologija sasvim drugom.

Njihovo javno izrečeno mišljenje postalo je glavna tema Arhijerejskog sabora, a patrijarh je sve potpisnike kaznio po hitnom postupku. Razrešio ih je svih crkvenih dužnosti, izgubili su parohije, poslove u crkvenim medijima, a dobili su i zabranu da bilo šta govore u javnosti bez patrijarhovog blagoslova. Patrijarh je od Milićevića tražio i da se javno odrekne potpisa “Stava”, što je teolog odbio. Kažnjavanje neposlušnih nastavilo se i narednih godina, rezultirajući i izbacivanjem sa fakulteta.

Gušenje kritike

Profesori koji nisu bili potpisnici “Stava” ostajali su bez posla iz drugih razloga, ali ne bitno različitih, uvek se radilo o gušenju kritičkih, liberalnih glasova. Tako je Rodoljub Kubat na Naučno-nastavnom veću predložio da se Bogoslovski fakultet i kolegijum izjasne povodom optužbi na račun Veroljuba Vukašinovića i vikarnog episkopa Stefana Šarića.

Profesora ovog fakulteta Veroljuba Vukašinovića nekoliko studentkinja je optužilo za silovanje, a Stefan Šarić se sumnjiči da je organizovao kidnapovanje jednog studenta. To je bio sasvim dovoljan razlog da Kubat popije otkaz. Koga briga da li je bilo silovanja i kidnapovanja, važno je sačuvati moćnike, sva nepočinstva moraju ostati zakrivena gluvom tišinom i ćutanjem u mafijaškom miljeu poznatom pod nazivom omerta.

Vukašinu Milićeviću nije pomoglo ni što se pre nekoliko godina javno pobunio protiv Sinoda koji nije hteo da prihvati izbor dekana i prodekana na Bogoslovskom fakultetu, od kojih je jedan bio potpisnik “Stava”. Prekršena je autonomija univerziteta, episkop Ignatije Midić, koji je bio legitimno izabran za dekana, morao je da odstupi, a na njegovo mesto je došao podobni kadar. Milićević se pisanim putem izjasnio pred Odborom za profesionalnu etiku Univerziteta u Beogradu da smatra kako je izbor nove uprave ne samo nelegalan, nego i moralno upitan.

Sasjeći biljku slobodoumlja

Nije Milićeviću pomoglo ni to što je kritikovao spregu države i crkve, govoreći kako savez sa vlastima crkvu pretvara u sopstvenu negaciju. Tako se crkva pretvara u okrečeni grob “u kojem je sahranjena vera hrišćana koja je umrla jer se zarazila virusom moći”. Govorio je teolog i kako je “teologija oslobođenja je verovatno najubedljivija alternativa koju je XX vek ponudio”, a rekao je i koju reč o suočavanju sa zločinačkom prošlošću. U jednom intervjuu je rekao sledeće: “Niko ne dovodi u pitanje Jasenovac i sve užase koji su se desili Srbima u NDH, ali ako ćutimo o zločinima koje smo počinili kao narod ili, ako je lakše, koje je neko u naše ime počinio, ne kompromitujemo li time i svoje žrtve?”

Kad se sve sabere, nije čudno što je Milićević ostao bez posla na Bogoslovskom fakultetu, čudno je što je i ovoliko potrajao. Crkvena jerarhija na čelu sa patrijarhom, i bivšim i sadašnjim, ne trpi nikakvo slobodoumlje, ličnu inicijativu ili minimum drugačijeg mišljenja, a zdrav razum otvoreno preziru. Njima je stalo samo da održe stanje pokornosti i jednoumlja u ustanovi kojom gospodare, te da uteraju strah u kosti svakome ko se usudi da pomisli kako u crkvi ima slobode ili prava na ličnost.

Nema tu zapravo nikakve crkve, Hristovog tela na zemlji, lađe spasenja – postoji samo fasada iza koje se kriju moć i pohlepa, interesi i stara dobra palanačka svest, usredsređena na lični šićar, uplašena od svega što dolazi iz dubine čovekovog bića, uključujući i veru u Boga. Crkvenim moćnicima je važno da svaki pokušaj kritike i slobode mišljenja saseku u korenu, da se opasna biljka slobodoumlja ne bi širila po njihovoj privatnoj instituciji za sticanje moći, uticaja i novca.

Imitacija života i vašar privida

Problem Vukašina Milićevića i njegovih proteranih kolega je u tome što su malo preozbiljno shvatili svoj posao. Pomislili su da se u Hristovoj crkvi zaista radi o Hristu, crkvi, zajednici vernih, veri, spasenju, oboženju, ljubavi prema bližnjem i sličnim religijskim kategorijama. U stvarnosti, sve je savršeno obrnuto: nema ničeg osim privida. A ko poveruje da je drugačije, da postoji nekakva realnost mimo uobičajenog avetanja, pretvaranja i imitacije života – tog će brzo stići zaslužena kazna.

Nije takva situacija samo u crkvi i njoj bliskim ustanovama, isto zlatno pravilo važi u svim segmentima društva. Ko god je svoj posao ozbiljno shvatio, ko god je poverovao u samu stvar, a ne u snalaženje, muvanje, otimanje, grabljenje – taj je doživeo sličnu sudbinu kao profesori Bogoslovskog fakulteta. Kažnjene su tužiteljke koje su ozbiljno shvatile zakon i pravdu; kažnjeni su policajci koji su otkrili najveću plantažu marihuane u Evropi i njima je i život ugrožen; otpuštani su novinari koji odbijaju da lažu i šire propagandu; jedini premijer koji je pokušao nešto stvarno da promeni – ubijen je.

Zapravo, u svim oblastima gotovo da je zabranjen pristup ljudima koji ozbiljno shvataju svoj posao: talentovanima, obrazovanima i pametnima koji bi nešto da naprave, a ne samo da održavaju sveopšti privid. Tako je u pozorištu, obrazovanju, književnosti, kulturi, medijima, pravosuđu, socijalnim ustanovama, ministarstvima… Izuzeci su retki, provuku se tek kao greška u sistemu.

Drugačije i ne može da bude u sistemu kojim vlada duh palanke, onaj duh koji – po Radomiru Konstantinoviću – veruje da je „vrhovno načelo svuda: u odnosima čoveka i čoveka, ali i u odnosima čoveka i same egzistencije (samog njenog bića), načelo prevare”. „Svet je svet privida”, a duh palanke se objavljuje kao „majstor ove prividnosti života“.

Pomanjkanje vere neminovno dovodi do pretvaranja čoveka u avet, a društva u vašar privida. Ne samo vere u Boga, već u istinu, pravdu, moralna načela, umetnost, duh, imaginaciju, “grad ideja”, u bilo kakav princip ili vrednost koji nas prevazilaze. Jedina šansa srpskog društva je u ljudima poput Vukašina Milićevića, njegovih kolega i svih onih pojedinaca i pojedinki koji veru u principe stavljaju iznad lične udobnosti i koristi. U ljudima koji veruju da je čovek stvoren za nešto više od pokornosti nalozima trbuha, karijere i sticanja, da je stvoren za one “nebeske zvuke” o kojima peva Marina Cvetajeva. Hristovim rečima rečeno – oni su so zemlji.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera