Motreći na medije: pet odlika američke bliskoistočne politike

Izraelski aktuelni genocidni rat u Gazi, koji traje već sto dana, gura Bliski istok u nove orbite smrti, razaranja i sve prisutnijeg straha od većeg haosa koji bi mogao uslijediti. Proteklih deset dana nam je donijelo novi ponavljajući spektakl iz modernog naslijeđa arapsko-izraelskih sukoba: posjetu američkog državnog sekretara ovoj regiji kako bi „smirio situaciju“.

Rečeno nam je da posjeta regiji Antonyja Blinkena ima četiri cilja: utišati najave nadolazećeg regionalnog sukoba, povećati humanitarnu pomoć Gazi jer Palestinci kopne pod izraelskom opsadom izgladnjivanjem, smanjiti broj Palestinaca koji bivaju ubijeni i ranjeni u izraelskim svakodnevnim bombardovanjima i istražiti kako politički sporazumi nakon prekida borbi mogu pokrenuti pregovore za stabilnu, mirnu regiju.

Ovo zvuči plemenito i razborito – čovjeku na Mjesecu možda. Malo ko na Zemlji ko prati Bliski istok i poznaje njegovu modernu historiju vjeruje ciljevima koje su Sjedinjene Američke Države navele. Problem s Blinkenovim nastojanjima i načinom na koji vodeći američki mediji izvještavaju o njima je taj da su gotovo svaka izjava ili cilj koje on izgovori u suprotnosti sa utjecajem stvarnih američkih politika na Bliskom istoku, a svaka opasnost koju nastoji umanjiti obično je uzrokovana ili pojačana američkim militarizmom u regiji.

Ljudima na Bliskom istoku, Blinken, vatrogasac, više liči na piromanovog pomoćnika. Jer njegove ili napore bilo kojeg američkog državnog sekretara iz novijeg perioda, ometa pet odlika vašingtonske politike u vezi s Izraelom i Palestinom i regijom: zablude, poricanje, neiskrenost, iskrivljavanje i diverzija. Svih pet je bilo očito tokom Blinkenove posjete.

Američka projekcija

Zabluda dobro opisuje to kako SAD projicira sliku sebe kao nesebične strane sile koja dolazi donijeti mir i bratstvo regiji Bliskog istoka, sve dok podstiče i produžava nasilje i sukob.

SAD je umnogome doprinio rasprostranjenom ratovanju u ovoj regiji, kao i sve većem siromaštvu i fragilnosti država izvođenjem vojnih operacija i održavanjem vojnog prisustva tamo; korištenjem sankcija i prijetnji protiv tamošnjih sila koje mu prkose; podržavanjem izraelskog doseljeničkog kolonijalizma koji je sada podivljao u genocidnoj groznici u Gazi i na Zapadnoj obali; i jačajući arapske autokrate koji su imunizirali arapski narod protiv demokratije i ljudskih prava.

Zvanične zablude vodeći američki mediji vjerno prenose javnosti. U novinskom izvještaju od 4. januara, naprimjer, citiran je glasnogovornik State Departmenta Matthew Miller, koji je rekao: „Očito je da se regija suočava s teškim pitanjima, te da joj predstoje teški izbori koje će morati napraviti. Ali, sekretar smatra kako je odgovornost Sjedinjenih Američkih Država predvoditi diplomatske napore da se direktno uhvate u koštac s tim izazovima, i spreman je da to uradi u narednim danima.“

Bolje novinarstvo je moglo objasniti da je SAD odigrao ključnu ulogu u kreiranju „teških izazova“.

Poricanje dobro opisuje američku retoriku o okolnostima koje podstiču širi sukob u regiji. Ova nasilna konfrontacija nastaje tri decenije u velikoj mjeri zbog arapsko-iranskih reakcija na dvije hronične američke politike: podršku za izraelsko potčinjavanje Palestinaca i gušenje arapskih pokreta koji se odupiru američko-izraelskoj dominaciji.

Ove snage otpora sada se bore protiv izraelskih i američkih četa u Gazi, na Zapadnoj obali, u Libanu, Jemenu, Iraku i Siriji, ali epicentar širenja regionalnog sukoba ostaje cionističko-palestinski sukob. Ako SAD zaista želi spriječiti širi sukob, može to učiniti odmah tako što će podržati prekid vatre u Gazi.

Pogoršanje situacije

SAD ne samo da to ne čini, nego zapravo pogoršava situaciju. Nedugo nakon što je okončana Blinkenova posjeta „traženja mira“, SAD i saveznici su izveli zračne napade na Jemen. No, američki mediji su citirali zvanične izjave i američke zvaničnike koji su insistirali „da ne traže eskalaciju“ i „da je njihov cilj i dalje smanjiti tenzije“. Bombardovanje iz zraka teško da predstavlja deeskalaciju, posebno kada bi to prekid vatre u Gazi mogao odmah postići.

Neiskrenost dobro opisuje izjave Washingtona tokom proteklih 50 godina o radu na miru stvaranjem palestinske države uz Izrael, kada je SAD zapravo finansirao izraelsku vojnu dominaciju u regiji, njegov spori i sada aktivni genocid nad Palestincima, i kolonizaciju i krađu palestinske zemlje za nova jevrejska naselja koja rastu od 1967.

Ako djela govore više od riječi, SAD već 50 godina vrišti da mu je cilj spriječiti pojavu palestinske države. No, američki mediji i dalje izvještavaju da postoji „značajno razilaženje“ između SAD-a i Izraela kada je riječ o dvodržavnom rješenju. Ali, tu nema neslaganja, SAD i Izrael su uglavnom postigli konsenzus da Palestinci ne zaslužuju samoopredjeljenje.

Iskrivljavanje dobro opisuje kako SAD govori da njegovo nedavno raspoređivanje vojske u regiji ima za cilj spriječiti širenje rata u Gazi, a Iran i Hezbollah spriječiti da prijete Izraelu – dok američki militarizam od 1950-ih prvenstveno održava zamrznuti hladnoratovski regionalni poredak po svom ukusu.

To je omogućilo Izraelu da radi šta želi; držalo je većinu autokratskih arapskih vlada ovisnim o američkoj sigurnosnoj i ekonomskoj pomoći da bi opstale; i potiskivalo demokratske težnje i pokrete za socioekonomsku pravdu u arapskim državama.

‘Delikatna ravnoteža’

Ovaj kontekst obično nedostaje izvještajima u američkim medijima, u kojima je SAD predstavljen kao faktor koji održava „delikatnu ravnotežu“ na Bliskom istoku i traži „regionalnu sigurnost“.

Diverzija dobro opisuje kako Bidenova administracija odgovara na svjetske i optužbe američkih građana da ignoriše izraelski genocid nad Palestincima u Gazi, kao i američko saučesništvo u ovim najozbiljnijim od svih zločina. Američki zvaničnici i u snu ponavljaju da se Izrael ima pravo braniti, ukazujući na to da Washington ne shvata ozbiljno međunarodno pravo, UN-ove konvencije ili odluke.

Bidenova administracija pokušava skrenuti pažnju javnosti sa izraelskih aktuelnih zločina i aparthejda naglašavajući kako smatra da je previše palestinskih civila poginulo, te radi na tome da se dozvoli ulazak veće količine humanitarne pomoći u Gazu – ali, zapravo protok humanitarne pomoći povećan je samo simbolično, prosječan broj ubijenih ili ranjenih Palestinaca dnevno je porastao, glad hara Pojasom Gaze, a izraelska upotreba američkog oružja za uništavanje škola, bolnica, domova i drugih za život prijeko potrebnih objekata nastavlja se nesmetano.

Međutim, američki mediji redovno izvještavaju da postupci Izraela „iskušavaju“ američku podršku za svoj rat i da „nema puno vremena“. Ipak, nismo vidjeli nikakve dokaze o bilo kakvoj promjeni kursa, SAD čvrsto stoji uz svog genocidnog saveznika.

Ovih pet odlika dugo je kamufliralo stvarnost i zavaravalo svijet kroz saučesništvo vodećih medija i neiskrenih ili zbunjenih zvaničnika. One sada kopne jer su istine o američko-izraelskim politikama izašle na vidjelo u Palestini i na Međunarodnom sudu pravde – ili su žurno zakopane u zemlju, umotane u male deke oko hiljada beba i djece čija tragična smrt potvrđuje užasnu stvarnost da palestinski životi i dalje nisu bitni izraelskoj ili američkoj vladi.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.