Bursać: Žrtva iz Srebrenice u ‘fontani smrti’ doktora iz Brčkog

Doktor, neko ko bi bez svake sumnje trebao biti humanista, igra se ljudskim kostima, siječe tijelo ubijeno u genocidu, sakati ga bez trunke savjesti i želje da prijavi ubistvo.

Brčanski doktor ne vidi ništa loše što koristi ljudsko tijelo za svoje eksperimente, piše autor (Anadolija)

Posmrtni ostaci jedne žrtve proteklog rata ekshumirani su u dvorištu porodične kuće Nebojše Mraovića u Brčko distriktu, protiv kojeg je otvorena istraga, saopšteno je iz Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine. Od ove vijesti se ledi krv u žilama.

I dok neka majka, nena, sin, otac, kćerka… čekaju na DNA analize ne bi li saznali da li im je najmiliji član obitelji u betonu našao smiraj, dotle ubice, pomagači, nalogodavci i svi ostali u piramidi smrti šute zavjereničkom tišinom.

Mi (zasad) ne znamo ništa o N.N. licu, koje je smiraj trebalo naći na mezarju, ali znamo dosta o strašnom putu njegovih zemnih ostataka. Ponekad se čini da je taj put strašniji od same smrti – za žrtvu nedostojan, za porodice horor koji se preživljava iz sata u sat, iz minuta u minut. I zato budimo ljudi, pa sagledajmo put žrtve nakon ubistva.

Kad je put nakon smrti strašniji od same smrti

Kako je navedeno iz Instituta, a prenosi Detektor, nekompletni posmrtni ostaci ekshumirani su u dvorištu porodične kuće Mraovića, a pretpostavlja se da se radi o žrtvi bošnjačke nacionalnosti, najvjerovatnije sa područja Srebrenice.

“Prema tim informacijama, posmrtni ostaci žrtve su doneseni u Brčko, neposredno nakon rata, a 2012. godine su zakopani i skriveni ispod fontane u privatnom dvorištu, najvjerovatnije od strane vlasnika parcele. Zbog ovog slučaja otvorena je i istraga od strane nadležnog tužilaštva“, navode iz Instituta.

Može li ljudski um zamisliti taj horor, taj rascjep u ljudskoj duši koji se puni mrakom? Može li ljudski duh predočiti sebi, može li vizuelizovati put ljudskih kostiju, koje iz genocidom poharane Srebrenice putuju po zemlji, u morbidnoj igri skrivanja dolaze u Brčko, ljudski ostaci služe kao “igračka“ doktoru i tamo od 2012. godine bivaju zakopani, e da bi vlasnik zemljišta nad kostima podigao fontanu?

Možete li zamisliti tu neljudskost? Možete li pojmiti da su se oko fontane igrala nečija djeca, da su ljudi pili vodu iz te fontane, da su majke navodnjavale bašče i zalijevale cvijeće, da su se očevi umivali nad njom… znajući da je pod njom nečiji sin, suprug, otac, dajdža, amidža? Ili je, možda, patološko sladostrašće toliko uzelo maha, pa je svaka jedinka uživala u kapljicama vode ispod koje je mrtvo tijelo ljudsko?

Ne, ne biva to, kaže zdrav razum, ali kako je onda moguće da niko nije dobio napad savjesti pa u ovih deset i više godina nije kazao kako je vječni počinak nevino ljudsko biće dobilo u betonu, a ne na mezarju? I da li je savjest, na koncu, uopšte bila razlog što smo saznali gdje je (još jedna) žrtva genocida ili su u pitanju mnogo niži, patos-razlozi?

Pitanja je mnogo, a malo odgovora, jer saznati odgovore znači biti u glavama svih onih koji su prikrivali dokaze, koji su znali za ubijenog čovjeka i njegove zemne ostatke… a to bi značilo da možemo razmišljati mozgom ubice i saučesnika. A ne znamo i ne možemo.

Nego, može li gore? Može li strašnije, može li užasnije? Opet pitanje, ali ovaj put sa tragičnim odgovorom – može. Emza Fazlić, glasnogovornica Instituta, pojasnila je da se radi o ljekaru Nebojši Mraoviću, koji je, zapravo, ortoped.

Strašniji od doktora Josefa Mengelea

“Prema informacijama kojima mi raspolažemo, zapravo su ti posmrtni ostaci doneseni na područje Srebrenice 1997. godine i navodno je gospodin Mraović proučavao te posmrtne ostatke, a 2012. ih je zakopao u svoje dvorište, nakon čega je preko njih izgrađena fontana“, pojasnila je Fazlić te potvrdila da je protiv Mraovića otvorena istraga zbog skrivanja ovih posmrtnih ostataka.

Radi se o poznatom i uvaženom ljekaru, ortopedu iz Brčkog, koji je ljudske kosti iz okoline Srebrenice prenio 1997. godine, navodno u svrhu proučavanja. Zamislite vi to… Doktor, liječnik, čovjek koji je bez svake sumnje trebao i po zanatu morao biti humanista, igra se sa ljudskim kostima, proučava tijelo ubijenog čovjeka, siječe ga, sakati ga bez trunke savjesti i želje da prijavi ubistvo. I kad se “izigrao“ u morbidnoj igri seciranja ubijenog u genocidu, onda je, jednako hladno, to ljudsko tijelo koje je zaslužilo smiraj zakopao u vlastitom dvorištu i preko njega izlio fontanu.

E, ovdje riječi zastaju. Ovdje pada Hipokratova zakletva, ovdje pada svaki oblik ljudskog ponašanja. A nije ovo ni za zvjerinje, jer zvijeri ovo ne rade. Niti ubijaju iz zabave, niti se igraju ubijenim iz zabave, niti kriju tijela iz još veće zabave. Ovo može samo jedno biće u Univerzumu – nečovjek, sama suprotnost ljudskoj egzistenciji čije postojanje je bazirano na ništenju drugih i drugačijih. I još doktor, ljekar? A nije prvi ljekar zla. Sjetite se svih onih zlotvora i zločinaca od doktora Jozefa Mengelea do Radovana Karadžića.

U međuvremenu, desilo se nešto još strašnije. Doktor Nebojša Mraović iz Brčkog priznao je za Radio Slobodna Evropa da je u dvorištu sakrio ostatke žrtve rata. Tek tako, kao da to nije ništa, kao da je riječ o ekeprimentalnom zamorcu, a ne tijelu čovjeka. I onda je usljedila, po mom sudu, najgnusnija izjava nakon rata.

Doktor ne vidi ništa loše u svojim postupcima

“Ja sam ih koristio u bolnici, koristio za planiranje operacija, oni su valjali stotinama ljudi”, kazao je Mraović u kratkom razgovoru za RSE, misleći na ljudske ostatke. Na pitanje ima li advokata, Mraović je odgovorio: “Od čega da se branim, od tih glasina?”

Dakle, brčanski doktor Mengele ne vidi ništa loše što koristi ljudsko tijelo za svoje eksperimente i još se pita šta će mu advokat? Pazite, ovo nije samo rasizam, ovo je čisto esencijalno zlo, u kome se druga ljudska jedinka doživljava kao niže vrijedna biološka vrsta. Ovo je biološka supremacija kakvu su koristili nacisti u konc-logorima. Najbukvalnije.

I onda će jedan drugi nečovjek, Milorad Dodik, sprdajući se sa ubijenim u genocidu i negirajući ga, upitati, tobož zabrinuto, zašto su potočarski tabuti lagani i prazni? Eto, to je isti obrazac ponašanja, razmišljanja i djelovanja. Evo ti odgovora, Milorade: Nema posmrtnih ostataka onih koji su već mrtvi, koji su ubijeni i koji su nakon smrti naišli na drugu smrt a koja im ne da smiraj kostima njihovim.

I onda se ljudski mozak, prirodno zgranut, zapita: a koliko je ovakvih fontana smrti? Koliko je ovakvih “domaćina“ što su nakon sakaćenja nevino ubijenih ljudi zabetonirali njihova tijela? Koliko je asfaltnih puteva, koliko je kuća, zgrada, koliko je temelja prožeto ljudskim kostima? Koliko je betona, šuta, armature, cementa izliveno preko nevino ubijenih ljudi? I još grđe: koliko živih saučesnika šuti o ovom iskonskom zlu sve ove decenije? Nije malo, sigurno.

Srbija – sigurna kuća za zlotvore i zločince

Nego, šta je sa nečovjekom, doktorom Nebojšom Mraovićem? Prema nezvaničnim informacijama, sklonio se u Srbiji, sigurnoj kuću za ratne zločince. Neko će reći – kukavica najobičnija, koja bježi od suočavanja sa kaznom. Sa druge strane, ako se ispostavi tačna optužnica i pravac njegovog bijega, Mraović je, zapravo, sebi produžio život slobodnog čovjeka.

A kakva je Srbije država, očekujte srpskog doktora Mengelea na nekoj televiziji sa državnom frekvencijom u prajm-tajmu. Očekujte da navedeni preko noći postane zvijezda koja će svoja (po)ratna iskustva razmjenjivati sa zločincima Vojislavom Šešeljem, Veselinom Šljivančaninom i ostalim korisnicima sigurne kuće zvane Srbija. Možda doktor Mraović izda neku knjigu, biografiju ili monografiju, možda se još obogati.

Za to vrijeme, tamo u Istočnoj Bosni, jedna majka, nena, jedan otac, sin, kćerka, dajdža i amidža čekaju DNA analizu i pitaju se: Je li moj? Je li naš?

Treba na koncu kazati da se oko 1.200 osoba nestalih u genocidu u Srebrenici i dalje vode kao nestale. I možda samo apel za one koji znaju, a koji se muče da kažu gdje su kosti: neka to učine na bilo koji mogući način. Jer, istina je takva da će kad-tad sve izaći na vidjelo – sa njima ili bez njih, ali će pomoći makar porodicama ubijenih da kako treba pokopaju, oplaču i ožale svoje najmilije.

Razmislite, hiljadu porodica samo iz okoline Srebrenice čeka i pita se: Je li moj, Je li naš?

I nema ovdje zaključka. Samo šutnja i zgranutost.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera