Crna Gora i manjine: Ne mogu ti više ništa osim mržnje dati

Ovih dana i mjeseci, a kako stoje stvari i narednih dana i mjeseci, biće aktuelno formiranje nove Vlade Crne Gore. Naravno, tu je i pitanje učešća manjinskih naroda u novoj Vladi, kako i u kojem obliku. Da li kroz nacionalne manjinske partije, da li kroz druge partije koje bi činile vlast ili možda na neki treći način?

Aktuelni su i narativi o kadrovima nacionalnih partija manjinskih naroda, posebno Bošnjačke stranke, kao pohlepnim i nesposobnim. Taj narativ je plasiran iz skoro svih centara moći crnogorskog društva toliko sinhronizovano da samo neko potpuno glup može povjerovati da se ne radi o dirigovanoj i smišljenoj kampanji sa jasnim ciljem.

Ali za ovaj tekst mi je puno važnije pitanje istinosti narativa od cilja koji je i slijepcu vidljiv.

Dakle, narativ je da su kadrovi manjinskih partija i manjinskih naroda uglavnom nesposobni i pohlepni. Ko god je pratio crnogorsku političku scenu ,evo i ja koji sam pripadnik jednog od manjinskih naroda u Crnoj Gori, mora se složiti da je ovaj narativ bar jednim dijelom istinit.

Značajan broj onih koje su partije manjinskih naroda postavile na odgovorne funkcije na lokalnom i državnom nivou nije odgovorio zadatku. Uz to, mnogi su se “očešali” o državnu kasu za stan, zaposlili rođake, kumove i prijatelje.

I to vam je politička “manjinska” Crna Gora.

‘Većinska’ Crna Gora

Ali ako postoji manjinska logično bi bilo da postoji i većinska.

Obično se mediji u Crnoj Gori ne bave “većinskom” Crnom Gorom, mora zato što i sami pripadaju njoj pa jelte, logično zaključuju da su sjajni i najbolji na svijetu.

Međutim, kada se malo zagrebe po argumentima, odmah se zaključi da to nažalost nije tačno.

Jer vidite, ako je politička “manjinska” Crna Gora ovakva kakva jeste, onda bi bilo logično da je “većinska”  Crna Gora nešto dijametralno suprotno, superiorno i bolje. “Većinska” Crna Gora je potpuno suvereno i bez uplitanja “manjinske” Crne Gore napravila recimo evropsku i mediteransku Budvu. Prvi dio posla odradila je Demokratska partija socijalista, a drugi dio potpune “evropeizacije” i “mediteranizacije” Budve odradio je Demokratski front.

U Budvi danas fali parking mjesta, stalna je buka, gužva u saobraćaju, problem sa vodom i kanalizacijom.

Druga uspješna priča “većinske” Crne Gore na lokalu, opet na jugu jeste Herceg Novi. Opet je bez ikakvog učešća i sufliranja manjinskih naroda u bilo kojem obliku, grad uspješno devastiran i u duhovnom i u urbanističkom pogledu.

A tek rezultati “većinske” Crne Gore na državnom nivou. Tek su to rezultati za divljenje. Višestruko uvećani dugovi, uništene državne kompanije, ekološka devastacija itd.

Kada je sve ovo ovako, a jeste, i kada je  svakom sa dva grama mozga jasno da je učešće manjinskih političkih faktora u našoj nesreći manje-više proporcionalno njihovoj stvarnoj moći, čemu onda  konstantno pominjanje grijehova političara iz manjinskih naroda (koji, opet kažem, su neupitni), a ćutnja pred mnogo većim grijehovima političkih lidera koji dolaze iz redova većine.

Beznadežna situacija

Zašto se ispred jednih vidi slamka, a ispred drugih se ne vidi sijeno?

Razlozi nisu jednostavni ali su svi podjednako razočaravajući.

Prvi je da crnogorsko društvo, htjelo to da prizna ili ne, i dalje ima velike predrasude prema manjinama, za čije ublažavanje trebaju i vrijeme i volja i sredstva. Trenutno nema ničega od ovo troje.

Drugi razlog, mnogo važniji za sadašnji kontekst, jeste taj što se crnogorskom društvu nema više šta ponuditi. Istorija Crne Gore nas uči da je ovdje uvijek postojao društveni ugovor između vlasti i naroda. On se svodio na sitne priviliegije u zamjenu za neograničenu vlast i krađu.

Društveni ugovor se raspao 2020. godine prvi put. DPS je iscrpio ekonomske potencijale države do maksimuma. Šireći moć kroz mrežu klijentelizma i broj interesnih lica na kraju više nije mogao ispoštovati ekonomske zahtjeve naroda.

DPS je nakon 30 godina prije tri godine otišao s vlasti i ubrzo je sklopljen novi društveni ugovor. Povećane su plate i penzije bez ikakvog osnova. Zapošljavanje hiljada novih kadrova u državnu upravu i kompanije, stotine miliona eura trošenja na socijalna davanja doveli su državu do bankrota.

Da je bankrot blizu znaju svi oni koji bi u novu crnogorsku vlast. Znaju i da nas čekaju veliki socijalni nemiri. Shodno svemu ovome velika je opasnost da građani progledaju na oči i konačno ugledaju stvarne krivce za svoju beznadežnu situaciju.

Da ih u tome spriječite potrebno vam je da bijes preusmjerite negdje drugo samo ne naravno prema sebi.

Kako niko ne bi pitao šta se desilo u ovih tri godine, kao ni za onih 30 godina prije, potrebno je proizvoditi mržnju.

To je bar ovdje jeftino i uspješno. I dobro se prima.

‘Došlo se do kraja’

S tim u vezi i buka o grijesima manjinske Crne Gore.

Jer da se ne lažemo ko god bio nova vlast u Crnoj Gori on nema više šta da ponudi.

Čekaju ga neprijatne stvari. Otpuštanja, smanjivanja plata, penzija i socijalnih davanja.

Jedino što ostaje kao artikal koji se može ponuditi gladnim masama je mržnja.

Dakle, došlo se do kraja.

Sada samo da vidimo kako će taj kraj da izgleda.

S obzirom na dokazanu “pamet” građana, bojim se da ništa dobro ne možemo očekivati.

Novu vlast, ma ko u njoj bio, čeka svođenje računa. A svi računi su negativni.

I “većinska” i “manjinska” Crna Gora, svaka u okviru svojih mogućnosti, da se razumijemo, ovu su državu i društvo doveli do moralnog, socijalnog i ekonomskog kraha.

I do sada je mržnja bila moćna alatka za održavanje na vlasti ili osvajanje iste. S tim što se ona tačno i odmjereno dozirala uz neke druge stvari kao što su mito, korupcija i slično.

Sada je sve to iscrpljeno.

Mržnja je posljednja linija odbrane nepošteno stečenog kapitala i pozicija u društvu.

A kada ste na posljednjoj liniji više ste skloni očaju nego razumu.

A u Crnoj Gori ovog posljednjeg više nema ni u naznakama.

A nikada nam više nije bio potreban kao danas.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.