Koliko je danas stvarno jaka ‘nikad jača’ Srbija?

Ako su mjerne jedinice u bilo kojoj oblasti društvenog života dovoljno rastegljive, a jesu, i ako je neko dovoljno vješt da statističke podatke koristi radi vlastite promocije, onda se dobija slika o sebi tačno onakva kakvu ste i projektovali.

Znaju to dobro razni spin-doktori, marketinški stručnjaci i analitičari opšte prakse i “specijalci” za razne oblasti čije usluge obilato koriste naručioci posla iz samog vrha države.

Tako, naprimjer, ako neko, zna se ko, svakog dana ponavlja kako je izgrađeno toliko i toliko kilometera autoputeva, otvoreno toliko i toliko fabrika, bolnica ili škola, što bi trebalo da su egzaktni podaci, takva slika namah može postati prilično iskrivljena ako se postave potpitanja tipa a koliko je to sve koštalo jednog sasvim običnog poreskog obveznika koji misli kako zna stvarne granice, naprimjer, svoje domovine.

Najčešće ne zna, a ako ne zna granice zemlje u kojoj živi, kako će znati je li i zašto kineskoj fabrici gume “Ling-long”, naprimjer, mjesto usred banatske ravnice.

Tako se i tvrdnja o “nikad jačoj” mirne duše može posmatrati i kao obična tlapnja. Iako tako ne piše ni u političkim govorima, ni u Ustavu zemlje. Tako se i politički govori na televizijama sa nacionalnom pokrivenošću te tzv. obraćanja narodu 300 puta godišnje svemoćnog vođe, prije mogu doimati kao davnašnje igre bez granica u jadranskim gradovima, nego zasigurna potvrda stvarnog napretka Srbije u ekonomskom i svakom drugom smislu. Jakako, na evropskom putu koji možda i ne vodi u Evropu.

Kuda vodi ovaj (evropski) put

Ko se još sjeća kada je Srbija otvorila ili zatvorila neko od poglavlja ili klastera u pregovorima za pristupanja Evropskoj uniji. Malo je takvih čak i među tzv. evrofanaticama kojih u toj zemlji još ima. Reći kako su evropske pregovore zaustavili ruska invazija na Ukrajinu ili eskalacija etničkih sukoba na Kosovu nije netačno, ali je samo dio odgovora na pitanje zašto evropeizacija Srbije ide puževim koracima.

Srbija je mogla, a neki misle i morala, uvesti sankcije Rusiji kao i sve zemlje Evrope i kao zemlja koja osuđuje svaku povredu suvereniteta i teritorijalnog integriteta. Sama osuda invazije Evropi očigledno nije dovoljna kao što joj niti poređenje Ukrajine i Kosova nije plauzibilno.

Kosovo jest, kako je to nekad govorio Vuk Drašković, poseban slučaj, što potvrđuju i najnoviji događaji, primjerice, kada se prihvati evropski plan o normalizaciji odnosa Beograda i Prištine plus aneks sa dinamikom postizanja sveobuhvatnog političko-pravnog dokumenta, sve se završi eskalacijom sukoba i pitanjem hoće li ponovo doći do rata na Balkanu.

Što barem verbalno nije nikome cilj.

Da li je Srbija “nikad jača” u političkom smislu zbog toga što po svaku cijenu želi održati status quo na Kosovu nije teško odgovoriti. Saveznika i prijatelja je sve manje kao i vremena za “tešku odluku” hoće li ili neće ostati na evropskom putu. Ili će dočekati ponovno uvođenje sankcija.

Činjenica kako ima razumijevanja od poneke evropske “crne ovce” poput prijateljski nastrojenog mađarskog premijera Viktora Orbana, više svjedoči o skretanjima sa proklamovanog evropskog mainstream puta, čemu je sklon i sam Orban, nego o pokazivanju vlastite evropske “snage”.

Uostalom, ni rat u Ukrajini ni kriza na Kosovu, nisu glavne kočnice na evropskom putu Srbije. Vladavina prava, medijske slobode, korupcija, zaštita ljudskih prava, u ogromnom su deficitu i predvode podugačku listu primjedbi evropskih zvaničnika koji svjedoče kako se prije može govoriti o slabostima, a ne nekakvoj “snazi”, pogotovo ne “nikad jačoj” Srbiji od kojih polako okreću leđa i tradicionalni zaštitnici i ulagači veta u Vijeću sigurnosti UN kada se razgovara o Srbiji i Kosovu.

Uz to, ni političke prilike u zemlji ne odražavaju neku preveliku “snagu” koja bi dovela do zaključka o “nikad jačoj”. Dovoljno je pogledati državni parlament koji je tačnije nazvati kakvim god hoćete imenom osim najvišim zakonodavnim tijelom ili pogledati hiljade građana koji barem jednom nedjeljno izlaze na ulice koji u osnovi uvijek traže samo jedno: slobodne i fer izbore pod jednakim uslovima za sve učesnike i dokidanje vlasti jednog čovjeka koji još ne shvata kako je njegov vrhunac moći već prošao.

Ekonomski tigar na staklenim nogama

Staro pravilo da dobre politike nema bez jake ekonomije, poznato je i srbijanskom vlastodršcu, pa je moguće da je tu urađeno nešto više kilometara puteva i fabrika nego u vrijeme velike svjetske finansijske krize koja je “zakačila” prethodne vlasti. Što je i razumljivo i očekivano. Samo što se sada iz nekog razloga krije činjenica da je Srbiju poslije Miloševića kao i Srbiju poslije Tadića, podupirala upravo Evropska unija i da to isto čini i danas.

Ekonomski pokazatelji, fakat, pokazuju rast privrede uglavnom zahvaljujući stranim direktnim investicijama, opet uglavnom iz zemalja Evropske unije. Tako i najomiljenija ekonomska kategorija predsjednika Srbije bruto-društveni proizvod ne raste mnogo brže nego u ostalim balkanskim zemljama, ali on to kad mu nije u interesu ne stavlja u korelaciju, iako podatke koristi kao krucijalni dokaz o vlastom liderstvu i liderstvu zemlje koju ne predstavlja kako bi trebalo i kako piše u Ustavu, nego njome upravlja umjesto vlade gradeći kult o sebi kao “nikad jačem” odnosno najjačem državnika kojeg je Srbija imala.

Slično je i sa visinom zarada i penzija (“nikad većim”) ili stopi nezaposlenosti (nikad manjoj) ili nekoj drugoj “statistici” koja obavezno po želji “naručioca posla” sasvim svjesno previđa ili prešućuje činjenicu da se prilikom izračunavanja stope BDP-a kroz godine, cijena novca uvijek mora fiksirati u jednoj od godina kako promjena u vrijednosti BDP-a ne bi bila podložna promjenama u deviznom kursu i inflaciji.

Sve što je potrebno reći, a to uporno izostaje jest da je 2012. kada su Aleksandar Vučić i njegovi došli na vlast, euro bio znatno jači u odnosu na dinar i da je od tada relativno oslabio zahvaljujući fiksiranju kursa dinara koji nema realnu vrijednost u odnosu na euro i druge valute.

Da “zlatnog doba” Srbije osim u spinovima i goloj propagandi koji dolaze iz samog vrha države u realnosti nema, potvrđuje jedno istraživanje Eurostata o siromaštvu koje je povrdilo kako Srbija nije nikakav ekonomski tigar i kako umjesto “zlatnog doba” postoji veoma izraženo siromaštvo.

Od šest najsiromašnijih regija u Evropi čak tri su u Srbiji: Raška oblast na šestom mjestu, Jablanička na trećem i Pčinjska oblast na drugom mjestu. Jedini siromašniji region od Pčinjskog je Pološka oblast u Makedoniji, dok se među šest najsiromašnijih nalaze još i dva albanska regiona.

Koliko je srpski ekonomski tigar u “nikad jačoj” Srbiji snažan može posvjedočiti činjenica da se za 3.000 dinara (oko25 eura) novčane pomoći u vrijeme pandemije prijavilo više od 2,4 miliona od ukupno 2,5 miliona ljudi koji su se vakcinisali, ili da se u roku od 35 sati za novčanu pomoć od dva puta po 30 eura prijavilo čak dva miliona građana.

“Nikad jača” vojska i policija

Osim rasta BDP-a “među najvećim u Evropi” i drugih ekonomskih uspjeha i “uspjeha”, kao i politike “nesvrstavanja” ni na Istok ni na Zapad jer je srpska politika samo “srpska”, vidljivi su napori vlasti da permanentno jačaju oružane snage odnosno vojsku i policiju. To se propagira povratkom ruskih “migova” na učestale aeromitinge i druge sajmove vojne opreme i naoružanja, gdje se mogu vidjeti i najnoviji modeli naoružanja uvezeni uglavnom iz Rusije i Kine, ali i nekih zapadnih zemalja.

Poseban pečat stavljen je i na domaću proizvodnju i razvoj tzv. namjenske industrije za koju su veoma zainteresovane neke arapske i afričke države, ali ni tu ne može bez afera poput one u valjevskom “Krušiku” koja osim medijske eksloatacije, kao i mnoge druge, nikad nije dobila svoje sudske epiloge.

Koliko sve to povećava snagu “nikad jače” Srbije opet je preteško pitanje, kao i ono o stalnom povećavanju zarada profesionalaca u vojnim ili policijskim uniformama koji prvi put od ko zna kada “imaju po dva para cipela”.

Istina je kako su i vojnici i policajci prestigli s platama naprimjer nastavnike i profesore, ali je veliko pitanje koliko povišice od nekoliko desetina eura stvarno mogu podići njihov standard i borbeni moral do te mjere kako bi se zaista moglo govoriti o “nikad jačoj”.

Naravno, sve to iz ugla politike i političara lijepo zvuči, pogotovo kada se uvije u medijsku i drugu oblandu, ali je možda najbolji primjer kako ni tu nije idilično, konkurs za prijem 5.000 policijskih “specijalaca” sa obećanjem da će svi koji budu angažovani imati zarade između 2.000 i 3.000 eura. Nezvanično, taj broj nikad nije popunjen iz prostog razloga što, bar do sada, nekoliko mjeseci od raspisivanja konkursa, nema dovoljno zainteresovanih.

Je li Srbija jača ili “nikad jača” kao što tvrdi Vučić, sasvim različito će odgovoriti i sami građani Srbije. Oni koji podržavaju sve što stiže iz Vučićevog “maršalata” ili što bi rekao neki George Orwel – Ministarstva istine, odgovoriće potvrdno bez ikakih potpitanja. Oni koji su čuli za Orwelovo Ministarstvo istine odgovoriće negativno i reći da ono što pričaju vlasti u Srbiji najčešće lijepo i patriotski zvuči, ali nema nikakave veze sa istinom i realnošću.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.