Turska opozicija nakon izbora između rascjepkanosti i promjena

Posljednji izbori u Turskoj razlikovali su se odnosu na ostale po svom kontekstu i značaju, kao i po posljedicama izbornih rezultata na kratkoročnom i dugoročnom planu, što se reflektiralo na više područja i na različite aktere, prije svega na opoziciju koja je izgubila, kako na nivou stranaka, tako i na nivou koalicije.

Nedavni predsjednički i parlamentarni izbori u Turskoj stalno su opisivani kao odlučujući i sudbonosni. Jedan od razloga za takav opis je i taj da su mogli odrediti sudbinu nekih učesnika, bilo da je riječ o savezima, strankama i pojedincima.

U najvažnije razloge možda spada to da su polagane velike nade u rezultate izbora. Opozicija je prvi put osjetila da ima stvarnu priliku da pobjedi, tako što će osvojiti većinu mjesta u Parlamentu ili pobijediti na predsjedničkim izborima ili čak oboje. Stoga su svi, pa tako i opozicione stranke, stavili sve svoje adute na sto, koristeći sva raspoloživa sredstva kako bi povećali svoje šanse na izborima.

Pobjednici i gubitnici

Svi izbori imaju posljedice i utjecaj na one koji u njima sudjeluju: pobjednike i gubitnike. Međutim, čini se da su nedavni izbori u tom pogledu ostavili značajniji trag, naročito na opoziciju, a posebno na opozicioni Nacionalni savez koji je podbacio i na predsjedničkim i na parlamentarnim izborima. Pogotovo što je opozicija uložila mnogo toga u ove izbore, u koje se mnogo uzdala, poput toga da je promijenila diskurs, programe, savezništva, pa čak i nametnula konsenzusnog kandidata za predsjednika.

Novoosnovane stranke bile su izložne većem riziku od ostalih, jer su se usudile napustiti okrilje velikih i snažnih stranaka, a potom sklopile saveze sa svojim tradicionalnim protivnicima ili su ostale izvan sistema savezništva. Prema tome, gubitak na izborima u njihovom slučaju mogao je značiti potpuni i konačni izlazak iz političke jednadžbe.

Međutim, pobjeda koju su ostvarile Stranka za budućnost i Stranka demokratija i napredak (DEVA), koje su se odvojile od Stranke pravde i razvoja (AKP) te osvojile pristojan broj mjesta u parlamentu na listama CHP, donekle ih je, barem privremeno, spasila ove opasnosti, dok se čeka ocjena njihovog rada konkretno u parlamentu.

S druge strane, pritisci na Muharrema Incea, predsjedničkog kandidata i šefa Domovinske stranke, koja se odvojila od CHP-a, mogli bi biti prilika da se on zadrži na političkoj sceni, uprkos lošem rezultatu koji je postigao.

Prema tome, posljedice se značajno osjete i u starijim velikim strankama, naime u Dobroj stranci i CHP-u, uključujući i mogućnost da njihovi čelnici izgube stranačko vodstvo.

Budućnost opozicije

Što se tiče Dobre stranke, druge po veličini stranke šesterostranačkog saveza, postojala su velika očekivanja u pogledu njenih šansi na parlamentarnim izborima. Stranka je bila uvjerena da će napraviti osjetnu razliku u odnosu na prethodne izbore. No, nekoliko faktora, među kojima je, prije svega, kriza zbog povlačenja ove stranke iz šestostranačkog saveza i njen ponovni povratak, dovelo je do toga da Dobra stranka ostvari znatno slabiji rezultat od očekivanog.

Unutar stranke su se pojačale kritike, a došlo je i do jednog broja ostavki na njenim rukovodećim funkcijama. Predsjednica stranke Meral Aksnar mogla bi se suočiti s konkurencijom i relativnim izazovom na sljedećem kongresu stranke, ali je mala vjerovatnoća da će izgubiti poziciju predsjednice stranke.

Što se tiče CHP-a, stvari se zahuktavaju i ubrzavaju, zbog karakternih i unutarnjih faktora u osnovi. Predsjednik CHP-a, Kilicdaroglu, više puta se susretao s ozbiljnom konkurencijom. Pobijedio je s gotovo dvije trećine glasova Generalne skupštine na Kongresu stranke više puta protiv bivšeg stranačkog vođe Muharrama Incea.

Kilicdaroglu se nametnuo kao konsenzualni kandidat opozicionog Nacionalnog saveza, iako su pojedine strane u njegovoj stranci bile suzdržane po tom pitanju, ali i unutar koalicije, posebno Dobra stranka. Osim toga, stavljanje kandidata iz manjih stranaka na svoje liste bio je jedan od razloga zašto je Nacionalni savez zadržao većinu mjesta u parlamentu. To znači da će u njega, više nego u druge, biti uperen prst optužbe i snosit će odgovornost za poraz. Upravo to se i desilo.

Ovog puta, primjedbe i zahtjevi za promjenama stizali su s više strana, u vidu demonstracija stranačkih pristalica ispred sjedišta stranke, putem društvenih mreža, ali i kroz izjave niza čelnika. Gradonačelnik Istanbula Ekram Imamoglu počeo je zagovarati “promjene u stranci” u skladu s izbornim rezultatima i u skladu sa zahtjevima javnosti. U više nedvosmislenih izjava objasnio je da je “spreman nositi odgovornost koja mu je povjerena” na putu promjene.

Ovakve izjave, koje upućuju na to da želi preuzeti vodstvo stranke, naišle su na odjek među istaknutim čelnicima u stranci, uključujući predsjednika sadašnjeg kluba zastupnika ove stranke u Parlamentu i jednu vrlo blisku osobu Kilicdarogluu.

To ne znači da je sada otvoren put za svrgavanje Kilicdaroglua, budući da mu Zakon o strankama daje, kao i svakom predsjedniku stranke, gotovo apsolutne ovlasti koje mu dopuštaju da kontrolira Generalnu skupštinu kojoj je povjeren izbor predsjednika.

Prema tome, vrlo je teško promijeniti šefa stranke, osim ako ne želi da to sam učini ili bude primoran na to, kao što se dogodilo bivšem lideru stranke Denizku Baykalu koji je podnio ostavku nakon što su objavljenje njegove kompromitirajuće snimke.

Ovi opetovani zahtjevi s najviših nivoa unutar stranke povećavaju pritisak na Kilicdaroglua, koji je proklamovao parolu promjene, obnove i demokratije na nivou Turske. To mu otežava da se odupire ovim zahtjevima unutar stranke, pogotovo jer doživio novi poraz od Erdogana, uz to da je riječ o osobi starije životne dobi.

Upravo zbog toga je usvojio diskurs koji naglašava ideju promjene, bez obavezivanja na bilo kakve konkretne akcije. Istakao je da će lično voditi proces promjena u stranci, jer je “kapetan broda” koji ga mora sigurno dovesti u luku. Proteklih dana se više puta sastao s Imamogluom.

Promjene – tri scenarija

Međutim, Kilicdaroglu je promijenio Centralni izvršni odbor stranke, izbacivši iz krugova odlučivanja one koji su bili bliski gradonačelniku Istanbula. Zatim, u novoj postavci rukovodstva nije imenovao osobu odgovornu za organizaciju unutar stranke, već je tu odgovornost povezao direktno sa sobom kako bi zadržao čvrstu kontrolu prije velikog kongresa stranke koji će se održati u jesen.

U ovom slučaju, Kilicdaroglu se, zajedno s najvećim opozicionim strankama, suočava s jednim od tri scenarija:

Prvi je da Kilicdaroglu zadrži svoju trenutnu poziciju i dovede stranku do velikog kongresa, a zatim da se ne kandidira za predsjedničku funkciju na tom kongresu. Tako bi ”na primjeren način” napustio poziciju i sačuvao dostojanstvo, te izbjegao sliku ostavke ili smjene zbog poraza. Na taj način bi otvorio vrata promjenama i u velikoj mjeri doprinio određivanju budućeg predsjednika, što se može ostvariti uz prethodni dogovor i aranžmane koji bi mu donijeli dodatne koristi.

Ovaj scenarij najviše odgovara onome što se može zaključiti iz njegovih izjava, zbog čega bi to mogao biti i najizgledniji scenarij imajući u vidu trenutne informacije i posljednji razvoj dešavanja.

Što se tiče drugog mogućeg scenarija, to je da predsjednik stranke bude prisiljen podnijeti ostavku pod pritiskom. U tom slučaju, kongres stranke bi se održao u atmosferi neslaganja i kontroverzi, s nekoliko kandidata za predsjednika. Što se tiče ovog scenarija, male su šanse da se to dogodi, bar kako trenutno stvari stoje.

U konačnici, postoji i treća mogućnost, odnosno da Kilicdaroglu i njegovi suparnici uđu u oštru bitku bez rezultata, a da se kongres stranke organizira u atmosferi neslaganja i sukoba. Za to vrijeme će članovi Glavne skupštine odrediti sljedećeg predsjednika, koji će, prema ovom scenariju, vjerojatno ponovno biti Kilicdaroglu.

Što se tiče opozicionog Nacionalnog saveza, neslaganja među njegovim članovima bila su odlagana duže vrijeme, sve dok ih poraz na izborima nije ponovno izbacio u prvi plan te je počelo prebacivanje krivice među strankama. Dotle da su neki čelnici Dobre stranke počeli govoriti kako je savez okončan nakon što su izbori završeni. Koalicija se samo jednom sastala nakon objave rezultata, a stranke koje čine ovu koaliciju nisu objavile nikakvo saopćenje. Svaka stranka je bila zaokupljena svojim programom i stranačkim prioritetima.

Pored navedenog, tu su i unutrašnji problemi s kojima se suočavaju najveće stranke u savezu. Također, tri konzervativne stranke, koje su ušle u parlament preko liste CHP-a, a to su Stranaka budućnosti, Stranka demokratije i napretka (DEVA) i Stranka Saadet, formirale su parlamentarni blok koji će im omogućiti da međusobno koordinirano djeluju.

Pored toga, ove stranke će biti prisutne u parlamentarnim odborima i imat će mogućnost da direktno komuniciraju s javnošću, posebno s konzervativnim  dijelom društva, za razliku od CHP-a, pa čak i Dobre stranke. Sve to znači da je koalicija faktički okončana, čak i ako to nije službeno objavljeno. Međutim, to ne isključuje mogućnost da se ponovo aktivira na narednim lokalnim izborima ili na bilo kojim drugim izborima u budućnosti.

U skladu s tim, nekoliko narednih mjeseci bit će puni promjena i dešavanja unutar različitih političkih stranaka u Turskoj, posebno među opozicionim strankama. Vrijeme će pokazati je li moguć scenarij promjena, konkretno u slučaju stranke CHP.

Što se tiče posljedica koje nose promjene, u smislu koristi i rizika, bit će određeni nizom faktora, od kojih je najvažniji sam scenarij promjene, njeni rezultati i koliko će sve strane biti spremne da to prihvate, kao i politička i stranačka balansiranja u zemlji općenito.

Dakle, turska opozicija se suočava s fazom u kojoj treba donijeti ključne odluke koje bi je mogle dovesti do promjena koje nose rehabilitaciju i aktiviranje, ili do podjela i fragmentacije koje je još više slabe, ili bi je mogle zadržati u stanju stagnacije i nedovoljne efikasnosti u narednim godinama.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.