Globalne snove Europe ubija njena tehnokratija

Od decembra 2019. godine, Europska unija definira samu sebe i šire područje kontinenta kao „geopolitičku“. Dijelovi Europske komisije dobili su nova imena, navodno kako bi pogurali kontinent – uključujući i države koje nisu članice EU – da postane globalna geopolitička sila, bilo da je riječ o energiji, istraživanju, obrazovanju, trgovini ili finansijama.

Jedan od najvećih pristalica vizije „geopolitičke Europe“ od samih početaka je francuski predsjednik Emmanuel Macron. Centralni dio te vizije je Macronova ideja Europske političke zajednice (EPC) koju čini 27 članica EU i 17 njihovih susjeda – od kojih neki žele biti dio Unije poput Ukrajine ili Turske, a neki su poput Velike Britanije koja je napustila EU.

Međutim, zbilja onoga što na površini izgleda kao politika proširenja je prilično razočaravajuća. Drugi sastanak EPC-a, održan početkom juna 2023. u Moldaviji, bio je prilika da se ponovo izrazi podrška Ukrajini i predsjedniku Volodimiru Zelenskom, te da se Sjevernoj Makedoniji, koja je kandidat za članstvo već 18 godina, obeća kako će biti dio EU – do 2030. godine. Ovo je presporo i nesmotreno, kada se u obzir uzme sve veći utjecaj Rusije u Sjevernoj Makedoniji.

U krajnjem slučaju, EPC zvuči i izgleda kao prenapuhano ime serije međunarodnih događaja, kulturnih festivala, konferencija i skupova lidera iz 44 države. To nije nikakvo tijelo, već platforma za sastanke ove „zajednice“. Očekivati bilo šta više od ove inicijative je naivno jednako kao i očekivati da šeme investicija i fondova EU, same po sebi, ciljano pojačaju europsku „globalnu konkurentnost“.

Odbori guše hrabre ideje

Da to razumijete, ne trebate gledati dalje od Europske istraživačke zone (ERA), inicijative koja nastoji integrirati naučne resurse EU-a. Njen strateški dokument pruža mapu puta za postizanje geopolitičke relevantnosti kroz „tehnološku konkurentnost“.

Dokument ističe kako su inovacije, ekonomski rast zasnovan na tehnološkoj konkurentnosti i globalna geopolitička relevantnost neodvojivi. Ambicije su jasne: postati nezavisni konkurent Kini i SAD-u, kao i drugim globalnim silama u nastanku u područjima tehnoloških inovacija, digitalizacije i zelene energije.

No, rezultati su, barem do sada, ponovo poražavajući: Tehnokratija, birokratija i pretpostavljeni stručni (akademski) nadzor odugovlače svaki pokušaj da se postane geopolitička sila na koju se treba računati. Europska unija ostaje daleko iza SAD-a i Kine kada je riječ o osjetnoj transformaciji u konkurentnog geopolitičkog igrača izgradnjom ekonomije zasnovane na inovacijama.

Hrabre ideje i planovi istraživanja se odugovlače i guše na kontrolnim odborima koji traže prijedloge u stilu NVO pisanja i prate modele dodjeljivanja grantova iz zlatnog doba neoliberalizma 1990-ih. Ambiciozni prijedlozi u sklopu vodećih EU inicijativa inovacija se gledaju kao nerealni. Ovo stvara okruženje za istraživanje kojem nedostaje princip hitnosti vidljiv kod globalnih konkurenata EU-a.

Ukoliko se ovo ne promijeni, ideja geopolitičke Europe koju vode istraživanja i razvoj bit će mrtvorođena.

Trenutno su prijedlozi projekata vode tehnokratskim procesom koji u prosjeku traje godinu dana. Na kraju tog tegobnog procesa potraživanja novca ustanovi se kako je riječ o daleko manjim svotama od konkurencije: Europska komisija je investirala 100 milijardo dolara u istraživanja i inovacije u periodu 2021-27, što je daleko manje od SAD-a, Kine, pa čak i multinacionalnih kompanija poput Amazona.

Platforme za sastanke

Sva priča o geopolitičkoj Europi ostat će bezuba ukoliko politička zajednica koja je razvija iz NVO platforme za susrete i razgovore ne preraste u političku silu i pravno tijelo koje zaista može pretvoriti uniju i komisiju u globalnu silu.

Ukoliko ostane klub u koji se neka država može upisati ili ispisati iz njega – nit je politička, niti geopolitička. Geopolitika je definirana teritorijom, ona traži građanstvo koje se može identificirati socijalnim i političkim sistemom – svoja zamišljena politička zajednica.

Također, takmičenje kroz inovacije mora biti vođeno najvećom brzinom i u njemu se ideja koja može promijeniti stvarnost ne smije ubijati stavovima tehnokrata i profesora u tornjevima slonovače koji su izolirani od sve brže globalne transformacije. Bez toga, ambicija da se bude konkurentan Silikonskoj dolini ili Kini je šala.

Drugačije rečeno, „geopolitička komisija“ je samo san koji se urušava pod težinom stiska EU tehnokrata koji guši socijalnu, ekonomsku i teritorijalnu realnost kontinenta.

Ako Europa želi biti konkurentna – u geopolitici i tehnologiji – tehnokrate se moraju povući.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.