Problem s izraelskom ‘krizom demokratije’
Tvrdnja da je Netanyahuova vlada na putu da uništi izraelsku demokratiju bila bi istinita samo u svijetu u kojem Palestinci ne postoje.
Od početka godine, čitanje o Izraelu u štampi na hebrejskom bilo je uznemirujuće iskustvo.
Jedan članak opisuje porodilište u kojem je Palestinka iz Nazareta bila primorana da se premjesti u drugu sobu nakon što se Jevrejka požalila da dijeli isti prostor s nekim ko ne pripada njenom narodu.
Drugi članak je otkrio da je izraelski vojni komandant odgovoran za Zapadnu obalu nedavno podijelio svojim oficirima mesijanski pamflet – „Tajne otkupitelja zemlje, od našeg oca Abrahama do mladih doseljenika“ – o tome kako zauzeti palestinsku zemlju.
Treći je izvijestio da je broj Palestinaca ubijenih u napadima izraelske vojske na Zapadnoj obali 2022. godine najveći u posljednjih 18 godina.
Četvrti je objasnio kako je izraelski Vrhovni sud odobrio protjerivanje Palestinaca iz njihovih domova u osam sela i zahtjev izraelske vojske da održava redovne vježbe u tom istom području.
Domaće vijesti poput ovih, koje nenamjerno razotkrivaju mračnu svakodnevnu stvarnost Izraela, rijetko dospiju u međunarodne vijesti. Jedan od vjerovatnih razloga zašto strani mediji ne pokrivaju ove priče je taj što bi, kada bi to radili, takvi izvještaji duboko doveli u pitanje trenutni narativ koji isti ti mediji već dugo objavljuju o Izraelu: da je inače dobro funkcionirajuća i snažna demokratija Izraela ugrožena od strane nove krajnje desničarske vlade premijera Benjamina Netanyahua.
Važna pitanja koja zaslužuju medijsku pažnju
Zaista, međunarodno izvještavanje o Izraelu od izbora u novembru 2022. bilo je manje-više ujednačeno. Članak za člankom upozorava da bi zakonske izmjene koje je predložila vlada efektivno omogućile njoj da poništi presude Vrhovnog suda i osudile zakone koji su ministru nacionalne sigurnosti Itamaru Ben-Gviru dali široku političku kontrolu nad policijom, uključujući i onu raspoređenu na Zapadnoj obali, kao prijetnju vladavini prava u zemlji.
To su, bez sumnje, važna pitanja koja zaslužuju veliku medijsku pažnju. Zakoni i politike koje uvodi ili predlaže nova vlada jasno imaju za cilj podrivanje podjele vlasti između zakonodavne, izvršne i sudske – razdvajanje koje služi da se zaštiti demokratija od tiranije većine.
Od početka Netanyahuove koalicije, izvještavanje stranih medija o Izraelu bilo je fokusirano gotovo isključivo na ova pitanja. Novinske kuće su opširno izvještavale o protestima izraelskih građana koji politiku nove vlade doživljavaju kao „napad na demokratiju“. Objavili su bezbroj mišljenja u kojima se kritikuje vladin prijedlog revizije pravosudnog sistema kao nastojanja da se „potkopaju demokratske provjere i ravnoteže vlasti“ i opširno pokrivaju svaku kritiku planiranih zakonskih promjena koje dolaze od zapadnih lidera. Izrael, više puta su objašnjavali, doživljava neviđenu „krizu demokratije“.
Ovo shvatanje nije nužno pogrešno. Uostalom, svi prijedlozi o kojima se raspravlja su stvarni i zaista izuzetno zabrinjavajući. Ipak, novinski izvještaji u štampi na hebrejskom jeziku, poput onih koji su gore citirani, i iskustva miliona Palestinaca koji žive pod „izraelskom demokratijom“, sugerišu da su veoma obmanjujući.
Narativ o Izraelu
Dominantni narativ o Izraelu koji trenutno kruži globalnim sjeverom je obilježen poznatom izrekom da je Izrael „jedina demokratija na Bliskom istoku“. Kao takvi, izvještaji koji naizgled kritikuju novu Netanyahuovu vladu kao „nedemokratsku“ zapravo služi da opravda i prikrije inherentno nedemokratsku prirodu Izraela i njegovih vodećih institucija, uključujući i njegov Vrhovni sud.
Naravno, u Izraelu postoji demokratija, ali ona je sličnija onoj koja je postojala među bijelcima u Južnoj Africi s aparthejdom nego demokratiji koja trenutno postoji u Velikoj Britaniji ili Francuskoj.
Milioni Palestinaca na Zapadnoj obali žive pod efektivnom izraelskom kontrolom Izraela, ali ne mogu učestvovati u političkom procesu, dok su stotine hiljada Palestinaca koji žive u pripojenom Istočnom Jerusalemu „rezidenti“, a ne građani i shodno tome ne mogu učestvovati na izborima. Čak iako palestinski državljani Izraela mogu učestvovati na izborima, i oni su podvrgnuti nizu diskriminatorskih zakona. Sve to, prema mišljenju mnogih istraživača, pravnih stručnjaka, aktivista i poštovanih međunarodnih organizacija kao što su Amnesty International i Human Rights Watch, znači da Izrael nije potpuno funkcionalna liberalna demokratija već „aparthejd“. Drugim riječima, demokratija koju trenutno „napada“ vlada u Izraelu, demokratija je samo za Jevreje.
Slično tome, izraelski Vrhovni sud, koji se u međunarodnim medijima prikazuje kao model moralne ispravnosti, zaista je principijelan branilac demokratskih prava, ali samo za Jevreje. Kao što je pokazalo nekoliko studija, ovaj sud je odigrao ključnu ulogu u omogućavanju izraelskog kolonijalnog projekta i legitimizaciji zloupotreba države protiv Palestinaca. Njegove su presude dale legitimitet eksproprijaciji palestinske zemlje i pravno pokriće za vansudska pogubljenja, rušenja domova, deportacije i administrativne pritvore protiv Palestinaca. Neki od njegovih sudija su i sami doseljenici i, kao takvi, „zločinci“ prema međunarodnom pravu.
Netanyahuove predložene zakonske izmjene su nove utoliko što će omogućiti njegovoj vladi da cilja na Jevreje koji se ne slažu s njenom političkom ideologijom i da potkopa sposobnost pravosudne vlasti da se bori protiv korupcije (što je još jedan razlog zašto ih Netanyahu, koji se trenutno suočava s tri suđenja za korupciju, želi uvesti). Tvrdnja da je nova vlada na putu da uništi izraelsku demokratiju bila bi istinita samo u svijetu u kojem Palestinci ne postoje.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.