Narod Gaze – stvarne ‘osobe godine’

Dok je Taylor Swift zaista trenutni protagonista površnog svijeta koji se brzo sagorijeva u samozadovoljnoj banalnosti, čovjek bi poželio da se više priznanja pridaje herojima iz stvarnog svijeta, pogotovo ljudima iz Gaze.

Nisu samo ljekari u Gazi heroji, nego i novinari, ali i svako njen stanovnik (Anadolija)

Kraj je godine, a znate šta to znači: mnogo buke o godišnjoj „osobi godine“ magazina Time, tradiciji koja je počela 1928. kao „čovjek godine“, ali koja sada odaje počast „muškarcu, ženi, grupi ili konceptu”.

S obzirom na užasan tok 2023. godine, čini se da bi jedan očigledan izbor za “osobu godine” bili palestinski ljekari i medicinsko osoblje koji trenutno rizikuju svoje živote kako bi spasili druge od izraelskih genocidnih poduhvata u Pojasu Gaze.

Od 7. oktobra, izraelska vojska je poubijala više od 21.000 Palestinaca u Gazi, među njima najmanje 8.663 djece. Prema Healthcare Workers Watchu – Palestine, nezavisnoj inicijativi za praćenje koju je zajednički pokrenuo teksaški ljekar Osaid Alser, Izraelci su ubili najmanje 340 zdravstvenih radnika između 7. oktobra i 19. decembra, uključujući 118 ljekara i 104 medicinske sestre.

Uzmimo, na primjer, slučaj 36-godišnjeg nefrologa dr. Hamama Alloha, oca dvoje male djece, koji je zajedno sa svojim ocem ubijen u novembarskom izraelskom zračnom napadu na njihovu kuću. U oktobarskom intervjuu za Democracy Now!, Alloh je na pitanje zašto je odbio da napusti bolnicu Al-Shifa u gradu Gaza i da se preseli na jug u skladu sa izraelskim naredbama za evakuaciju, odgovorio na sljedeći način: „Mislite da sam išao u medicinsku školu i sticao postdiplomska zvanja ukupno 14 godina samo da bih razmišljao o svom životu, a ne o svojim pacijenatima?”

I baš je ta vrsta nemilosrdnog altruizma palestinskih medicinara stalno prisutna, dok se Izrael obavezuje da iskorijeni sam koncept čovječanstva tepih-bombardovanjem civila i gađanjem bolnica i ambulantnih vozila. Napad na medicinsku infrastrukturu i osoblje aktivno je podržavala kohorta izraelskih doktora koji su uskočili u vojnu kočiju kako bi navijali za bombardovanje palestinskih bolnica.

Pretvoreni u vojne mete

Ne samo da su palestinski medicinari pretvoreni u vojne mete, već su se morali boriti i sa nestašicom goriva, lijekova i osnovnih potrepština – nestašicom koja je već bila dovoljno velika u takozvanom „vremenu mira“. Posmatranje kako članovi porodice i kolege umiru zapravo je postalo dio posla, a izraelska vojska se dodatno angažovala otmicom i mučenjem palestinskih zdravstvenih radnika.

U nedavnom intervjuu za Washington Post, britansko-palestinski hirurg dr. Ghassan Abu Sittah – koji je godinama volontirao sa medicinskim timovima u Gazi tokom brojnih izraelskih napada i koji je ovog puta proveo 43 dana u opkoljenoj enklavi – opisao je da se morao “pomiriti sa idejom” da neće preživjeti. Među njegovim pacijentima bila je i mlada djevojka, jedina preživjela kćerka akušerke u bolnici Al-Shifa koja je zajedno sa svojim potomcima ubijena u izraelskom raketnom napadu. Abu Sittah se prisjetio djevojčice: „Nedostajalo joj je pola lica. Pola nosa, kapci su joj bili strgani s kostiju.”

Uprkos sveobuhvatnom užasu, Abu Sittah je izvijestio da je svjedočio i velikim “djelima ljubavi” i otpora, kao i, u slučaju sa trogodišnjim dječakom koji je izgubio porodicu i kojem je Abu Sittah bio prisiljen amputirati ruku i nogu: “Kada sam otišao da ga pregledam, žena čiji je sin ranjen u krevetu do njega držala ga je u krilu i hranila njega i svog sina.”

Ukratko, nisu samo ljekari u Gazi heroji.

Najsmrtonosniji period za novinare

Govoreći o herojima, palestinski novinari su takođe bili izloženi sve smrtonosnijoj izraelskoj vatri jer su svjedočili o sve smrtonosnijem divljaštvu koje se provodi u Pojasu Gaze. Komitet za zaštitu novinara (CPJ) sa sjedištem u New Yorku napominje da je ovaj rat predstavljao „najsmrtonosniji period za novinare otkako je CPJ počeo prikupljati podatke 1992. godine“; između 7. oktobra i 23. decembra potvrđena je smrt šezdeset i devet novinara i medijskih radnika. Od ovih žrtava, 62 su Palestinci, četiri Izraelci, a tri Libanci.

Palestinska novinarka Ayat Khadura ubijena je 20. novembra u izraelskom zračnom napadu na njen dom u sjevernoj Gazi – samo dvije sedmice nakon što je podijelila “posljednju poruku svijetu” u kojoj je izjavila: “Imali smo velike snove, ali naš san sada je biti ubijen u jednom komadu da znaju ko smo mi.”

U još jednoj smrtonosnoj epizodi koju je dokumentovao CPJ, palestinski novinar Mohamed Abu Hassira je “ubijen u napadu na svoju kuću u Gazi zajedno sa 42 člana porodice” 7. novembra. Ipak, u očima zapadnih korporativnih medija, pokolj novinara i njihove proširene porodice u Gazi je očigledno smatrano nedovoljno vrijednim da se objavi.

Narod Gaze kao ‘osobe godine’ bilo kojeg dana

Arapski snimatelj Al Jazeere Samer Abudaqa ubijen je 15. decembra u izraelskom napadu na jugu Gaze, gdje je iskrvario nakon što su izraelske snage više od pet sati spriječile hitnu pomoć da stigne do njega. Povrijeđen je i Abudaqin kolega, šef biroa Al Jazeere Wael Dahdouh, koji je u prethodnom izraelskom napadu u oktobru izgubio suprugu, sina, kćer, unuka i brojne druge članove porodice.

Uprkos neopisivoj traumi, Dahdouh je nastavio da izvještava.

Bez obzira na obilje herojstva u stvarnom svijetu, magazin Time je odabrao američku milijarderku, kantautoricu i pop-kulturološkog opijata za mase Taylor Swift za svoju “osobu godine” za 2023. Prema pisanju Timea, Swift je zapravo “glavni lik svijeta”. (Prethodni dobitnici počasti bili su Adolf Hitler, Donald Trump, dvojac Joe Biden – Kamala Harris i Elon Musk, „najbogatiji privatni građanin u historiji“ koji je očigledno šarmirao tim Timea tako što je „uživo tvitao s WC šolje.”)

Dok je Swift zaista trenutni protagonista površnog svijeta koji se brzo sagorijeva u samozadovoljnoj banalnosti, čovjek bi poželio da se više priznanja pridaje herojima iz stvarnog svijeta. I kako se 2023. bliži kraju, a da se genocidu ne nazire kraj, dajte mi narod Gaze za „osobu godine“ bilo kojeg dana.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera