Izraelski ‘plan B’ za Pojas Gaze

Prošlo je više od dva mjeseca od kako su izraelske vlasti pokrenule rat protiv Pojasa Gaze, u odgovoru na napad Hamasa na južne dijelove Izraela, u kojem je ubijeno blizu 1.200 ljudi, većinom izraelskih civila. Neprestano izraelsko bombardiranje i kopneni napadi sravnili su cijela naselja i ubili blizu 20.000 Palestinaca, od čega su više od trećine djeca. Deklarativni cilj izraelskog napada bio je “iskorijeniti“ Hamas iz enklave, ali održivost postizanja takvog cilja sve više dovode u pitanje strani zvaničnici i analitičari. Razaranje velikih razmjera u Gazi te interna komunikacija ukazuju na još jedan cilj koji izraelske vlasti možda imaju na umu.

Dokument izraelskog Ministarstva za obavještajna pitanja procurio je u izraelske medije krajem oktobra i govorio je o prisilnom i trajnom premještanju 2,3 miliona Palestinaca iz Gaze na egipatski Sinajski poluotok. Ovaj dokument navodno je izrađen za organizaciju pod nazivom Odjeljenje za naseljavanje – Pojas Gaze, koja želi ponovo kolonizirati enklavu 18 godina nakon što su se izraelski vojnici i doseljenici povukli iz nje.

Život pod desecima hiljada tona bombi

Ali, ne živimo u 1948. godini. Danas je mnogo teže izbrisati cijele gradove i sela, kako je urađeno prije 75 godina, kada su izraelske milicije protjerale veliki procenat palestinske populacije iz njene domovine i kada je, između ostalog, domet medija bio daleko manji nego danas. Izraelske vlasti su se, stoga, okrenule onome što možemo nazvati “plan B“, odnosno učiniti Pojas Gaze nepogodnim za život tako što će na njega baciti desetke hiljada tona bombi. Nova strategija provodi se ciljanjem civilne infrastrukture koja podržava život u Pojasu, uključujući škole, univerzitete, bolnice, pekare, trgovine, obradivno zemljište i plastenike, vodovodne stanice, kanalizaciju, elektrane, solarne panele i generatore.

Ovo se dešava uporedo s punom opsadom Gaze, kojoj su uskraćeni hrana, voda, struja i lijekovi. Izraelska vojska dozvoljava ulazak nekolicini kamiona dnevno, ako i toliko, što, prema riječima humanitarnih organizacija, uopće ne zadovoljava potrebe palestinske populacije, od koje je 1,8 miliona interno raseljeno. To je rezultiralo onim što se naziva “humanitarnom katastrofom“, “katastrofom“, “grobljem“ i “paklom“. Palestinci Gaze gurnuti su na rub opstanka, dok neki smatraju da su raširene epidemije željeni cilj. Kao što je bivši šef izraelskog Vijeća za nacionalnu sigurnost Giora Eiland tvrdio: “Teške epidemije na jugu Pojasa Gaze učinit će pobjedu bližom.”

Nakon što se Pojas Gaze učini nepogodnim za život i stanovništvo ne bude imalo izbora nego da dobrovoljno ode, naredni korak je osigurati da su susjedne zemlje, prije svega Egipat, spremne “primiti ih“. To je jasno reklo nekoliko istaknutih ličnosti u Izraelu, među kojima je i bivši zamjenik direktora nacionalne obavještajne agencije Mossada Ram Ben Barak. U tvitu na hebrejskom, Ben Barak je izrazio potrebu da se “izgradi koalicija država i međunarodnih sredstava koja će omogućiti stanovnicima Gaze koji žele otići da budu prihvaćeni [u tim državama] kroz sticanje državljanstva“.

Izraelska vojska koristi palestinske civile kao ‘živi štit’

Tadašnji američki predsjednik Woodrow Wilson je 12. novembra 1914. godine zagovorniku rasne jednakosti Williamu Monroeu Trotteru napisao da “segregacija nije ponižavajuća, nego dobrobit, i kao takvu je vi, gospodo, trebate posmatrati“. Više od 100 godina kasnije, izraelski plan, koji ima manje veze sa segregacijom, a više s etničkim čišćenjem, predstavljen je na sličan način. Protjerivanje je, prema riječima Bena Baraka, “prilika [za stanovnike Gaze] da pobjegnu od Hamasove vladavine strahom, koji ih koristi kao ‘živi štit'“.

Ironija je, naravno, u tome, da upravo izraelska vojska često koristi palestinske civile kao “živi štit“. Ali, osim toga, zajedno s naglaskom na “dobrovoljnom“ odlasku u ovom “dobronamjernom pristupu“, prisilno preseljavanje je učinjeno prihvatljivijim za međunarodnu zajednicu, uz pomoć tvrdnji da su Palestinci, zapravo, samo Arapi i da se, stoga, mogu lako premjestiti u druge arapske države. Izrael već dugo 156.000 Palestinaca (i njihovih potomaka) koji su uspjeli ostati unutar njegovih granica nakon 1948. godine naziva “Arapima“, uskraćujući im njihov palestinski identitet. Kao što je premijer Benjamin Netanyahu jednom rekao: “Arapski građani [Izraela] imaju 22 nacionalne države. Ne treba im još jedna.”

Ovdje je važno naglasiti da bi nazivanje lokalne populacije od Gibraltarskog prolaza od Hormuškog moreuza “Arapima“ bilo isto kao da ljude iz Južne Afrike, Sjedinjenih Američkih Država, Kanade, Australije, Novog Zelanda, Irske i Velike Britanije, bez obzira na njihovo porijeklo, nazovemo “Englezima“. Oni dijele zajednički jezik, ali imaju veoma jasne posebne historije, tradicije i identitete.

‘Mi smo prvo Palestinci, pa onda Arapi’

Prije više od 1.000 godina je jerusalemski geograf Al-Muqaddasi (946–1000) nedvosmisleno objasnio da sebe doživljava kao Palestinca: “Spomenuo sam im [radnicima u Shirazu] kako se gradi u Palestini i razgovarao sam s njima o tim pitanjima. Glavni kamenorezac me upitao: ‘Jesi li ti Egipćanin?’ Odgovorio sam: ‘Nisam, ja sam Palestinac.'“ Stoljećima kasnije, 3. septembra 1921. godine, uvodni članak objavljen u novinama na arapskom Falastin istakao je: “Mi smo prvo Palestinci, pa onda Arapi.“ Ovo su samo dva od mnogih primjera, gdje je u pisanim izvorima odrednica “Palestinac“ jasno upotrijebljena kao identitetska odrednica.

To da Palestinci nisu samo “Arapi“ postaje još očitije ako pogledamo godine u kojima je Zapadnu obalu okupirao Jordan (1948-67): okupacija kojoj se lokalna populacija u to vrijeme protivila, ponajviše borci Fataha, do te mjere da se kralj Hussein osjećao dužnim uvesti vanredno stanje.

U Gazi, koja je u istom razdoblju bila pod egipatskom kontrolom, Palestinci su bili suočeni s oštrom represijom, uskraćeno im je državljanstvo i imali su veoma malo kontrole nad lokalnom upravom. Većina njih živjela je u veoma lošim uvjetima, uglavnom u izbjegličkim kampovima, nakon što su ih izraelske milicije protjerale iz sela oko Pojasa Gaze, uključujući sela Huj, Najd, Abu Sittu, Majdal, Al-Juru, Yibnu i Bayt Daras. Ova tri posljednja sela su ona iz kojih su tri osnivača Hamasa – Ahmed Yassin, Abd al-Aziz al-Rantisi i Ibrahim al-Yazuri – protjerani sa svojim porodicama dok su bili djeca. Danas se ne bore samo Palestinci protiv svog masovnog protjerivanja iz Gaze i možda sa Zapadne obale, već se i susjedne zemlje na koje Izrael vrši pritisak da ih prime također žestoko opiru.

‘Privremeno’ znači  da nema prava na povratak

Egipatski predsjednik Abdel Fattah el-Sisi jasno je, u više navrata, odbio “raseljavanje Palestinaca sa njihove zemlje“. On, kao i njegovi prethodnici, vidi Palestince kao sigurnosni rizik. Ukoliko bi oni bili protjerani na Sinajski poluotok, on se plaši da bi ovaj poluotok postao baza za operacije palestinskih boraca, što bi moglo uvući Egipat u još jedan rat. Jordan je, također, zabrinut zbog protjerivanja Palestinaca sa Zapadne obale na svoju teritoriju i kralj Abdullah i njegova vlada su protivljenje jasno izrazili. Kao što je rekao jordanski ministar vanjskih poslova Ayman Safadi: “Napravite šta god vi [izraelske vlasti] želite. Učinite to, uništite Gazu. Niko vas ne spračava, a kada završite, mi [nećemo] čistiti vaš nered.“

Sposobnost Izraela da izvede “plan B“ je upitna. Ujedinjeni narodi su 1950. godine predložili premještanje hiljada Palestinaca iz Pojasa Gaze na Sinajski poluotok. Ovaj prijedlog naišao je na oštro protivljenje samih izbjeglica i na kraju je odbačen. Otpor je danas žešći nego ikada. Palestinci znaju šta “privremeni“ znači – da nema “prava na povratak“ za njih – i žele ostati na svojoj zemlji.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.