‘Dan poslije’ u Gazi i ostatku Palestine

Nakon kratke sedmodnevne pauze krajem novembra, Izrael je nastavio svoju kampanju kažnjavanja neselektivnim bombardovanjem Gaze. Ovaj put, većina napada pogađa jug Pojasa, gdje je trenutno zarobljeno blizu 1,8 miliona Palestinaca, od kojih su mnogi bili prisiljeni doći sa sjevera nakon izraelskih naredbi o evakuaciji.

Kao da dolazi iz dubina orvelijanske distopije, izraelska ratna vlada, predvođena premijerom Benjaminom Netanyahuom, kreirala je mapu koja dijeli Gazu na 620 zasebnih parcela, koje će navodno koristiti palestinski civili kako bi izbjegli da budu uhvaćeni u „aktivne ratne zone“.

Netanyahu je također odredio, uz potpuno nepoštivanje međunarodnog prava, komad zemlje manji od londonskog aerodroma Heathrow kao „humanitarno područje“ i predložio da cijela populacija Gaze od 2,3 miliona ode tamo.

Šta nam ovo govori o Netanyahuovim planovima za dan poslije rata?

Egipatske vlasti su javno izrazile svoju bojazan da cilj Netanyahuovog rata nije „iskorijeniti Hamas“ nego učiniti Gazu nepogodnom za život kako bi Palestinci koji tamo žive bili prisiljeni napustiti svoje domove i zauvijek otići – druga Nakba u nastajanju.

Međutim, ja smatram da je Netanyahuov plan za postratnu Gazu drugačiji, ali jednako jeziv – on se sprema ponoviti historijski zločin koji je njegova država počinila protiv palestinskog naroda, ali taj zločin nije nužno Nakba.

Nakon prekidanja veze između Gaze i Zapadne obale, Izrael je tokom godina postepeno podijelio Zapadnu obalu u male, nepovezane parcele. To je umnogome olakšalo Izraelu da nastavi krasti palestinsku teritoriju nekažnjeno. (Zapravo je, nakon 7. oktobra, dok je pažnja globalne zajednice čvrsto fiksirana na Gazu, Izrael ubrzao širenje svog projekta ilegalnih naselja na Zapadnoj obali, i počeo je otvoreno naoružavati fanatične doseljenike).

Ako bude kako Netanyahu želi, ono što se dogodilo Zapadnoj obali dogodit će se i Gazi. Na početku će Pojas biti podijeljen na tri ili više manjih entiteta s „tampon zonama“ koje kontroliše Izrael između. Onda će doći doseljenici i početi zahtijevati sve više teritorije, ostavivši Palestince podijeljene i zaglavljene u malim, zatvorenim enklavama bez nade za budućnost.

Naravno, dok se sprema da isparča Gazu na isti način na koji je isparčao Zapadnu obalu u proteklih nekoliko decenija, Netanyahu izgleda ignoriše ključni faktor: palestinsku volju za opstankom i pružanjem otpora. Ovaj put će voditi egzistencijalnu bitiku, na ruševinama svojih razorenih domova i grobovima svojih ubijenih rođaka, sada kada više nemaju šta izgubiti. Neće prihvatiti svoju sudbinu šutke.

Neviđena humanitarna katastrofa je u nastanku. Izraelsko kolektivno kažnjavanje opkoljene populacije Gaze već je ubilo više od 18.200 ljudi, uključujući najmanje 7700 djece. Očiti izraelski planovi da rasparča Gazu donijet će samo još patnje i nasilja.

Šta bi međunarodna zajednica trebala uraditi da zaustavi ovu katastrofu?

Možemo se samo nadati da svijet neće ostati pasivni posmatrač ovog nezapamćenog, nezakonitog i nečuvenog napada na ugnjetavanu populaciju još dugo i da će u nekom trenutku biti potaknut na djelovanje kako bi se zaustavio ovaj užasni napad.

Sjedinjenim Američkim Državama i njihovim zapadnim partnerima, koji dozvoljavaju i pomažu Netanyahuov genocid u Gazi dok neiskreno pozivaju na dvodržavno rješenje, ne može se vjerovati da će riješiti ovu krizu i osigurati dostojanstvo i sigurnost palestinskog naroda. Uprkos podršci većine za humanitarni prekid vatre u Vijeću sigurnosti UN-a, nakon što se Antonio Guterres prvi put pozvao na Član 99, SAD je uložio veto. Nekoliko dana kasnije, SAD je bio još izolovaniji, glasajući, zajedno sa još devet drugih država, protiv slične rezolucije Generalne skupštine UN-a.

Prihvatanjem da se fokusiramo na puko pribavljanje najhitnije humanitarne pomoći Gazi, kao što su hrana, voda i medicinske potrepštine dok dozvoljavamo da Izrael nastavi sa svojim razornim napadom na ovu enklavu, postići će se samo to da će se Netanyahuovim planovima za Palestinu dati još jedan međunarodni pečat odobravanja.

Nadalje, ako Izrael ne zaustavi bombe i tenkove, i ne pristane da uskoro prekine opsadu, nema te količine humanitarne pomoći koja će moći spasiti Palestince u Gazi. Kao što je nedavno upozorio Philippe Lazzarini, šef UN-ove agencije za palestinske izbjeglice, ako se ne zaustavi uskoro, izraelski rat u Gazi, u kombinaciji sa neumoljivom izraelskom opsadom, pokrenut će humanitarni „cunami“ katastrofalnih razmjera, ne samo bombama i mecima nego i nizom zaraznih bolesti koje će ubiti hiljade izgladnjelih i umornih civila.

Umjesto povjeravanja sudbine Palestinaca Izraelu i njegovim zapadnim dobročiniteljima, kao što je to slučaj od Osla, međunarodna zajednica, predvođena globalnom većinom, treba uzeti stvari u svoje ruke i osmisliti pravedno rješenje koje uključuje važne regionalne i globalne aktere.

Jedini način da se iznađe održivo rješenje za ovaj sukob s dubokim korijenima jeste da se prizna da sukob ne uključuje dva ravnopravna sudionika, nego okupatorsku silu (Izrael) i okupiranu populaciju (palestinski narod, i u Gazi i na Zapadnoj obali). Bilo koje rješenje koje osmisli i podrži međunarodna zajednica treba također uzeti u obzir i pritužbe miliona palestinskih izbjeglica čije su porodice ni na nebu ni na zemlji otkako su istjerane iz svoje domovine za vrijeme Nakbe.

Parcijalan i površan pristup kojim se ili ignorišu prava priroda i primarne pritužbe koje obilježavaju ovaj sukob, ili se pokušava adresirati samo jedan pododjeljak sukoba (tako što se, naprimjer, nudi mapa puta samo za Gazu), isto je kao da na veliki šumski požar odgovorimo tako što ćemo ugasiti samo plamen na stablu koje je najbliže nama i završiti operaciju.

Bilo kakva postratna rješenja trebala bi utrti put za stvaranje nezavisne, suverene palestinske države. To znači da bi predloženi sporazum trebao omogućiti Palestincima da žive u miru i sigurnosti, dostojanstveno, da imaju priliku da studiraju i putuju slobodno i da uživaju ista prava kao i ostatak globalne zajednice.

Iskustvo kosovske tranzicije pod vodstvom UN-a nakon rata na Kosovu 1998-1999 moglo bi poslužiti kao isprobani i testirani uzorak. Oslobodilačkoj vojsci Kosova, koja je predvodila kosovski otpor protiv Srbije, iako je bila označena kao terorističk aorganizacija u SAD-u i drugdje do 1998, dozvoljeno je nakon kraja rata da odigra vodeću ulogu u političkom procesu koji je u konačnici doveo do stvaranja nezavisnog Kosova.

Baš kao i Oslobodilačka vojska Kosova, Hamas je oružani pokret otpora čije vojne amibicije postoje samo dok postoji okupacija i nestat će onog dana kada Palestinci ostvare svoje prava i budu mogli živjeti dostojanstveno i slobodno.

Naposljetku, ako postoji ikakva nada da će na pravilima zasnovani svjetski poredak preživjeti nakon genocida u Gazi koji je odobrio Zapad, počinitelji ovog zločina protiv čovječnosti ne smiju proći nekažnjeno. Trošak obnove mora snositi Izrael. Bilo bi nepravedno prema onim državama koje su finansirale obnovu Gaze nakon prethodnih ratova da ponovo moraju činiti isto. Nadalje, ako je međunarodna zajednica ozbiljna u vezi s postizanjem održivog mira u Palestini i konačnim okončanjem decenija krvoprolića, trebala bi spriječiti Izrael da proširi svoj projekat ilegalnih naselja na Gazu i početi poduzimati značajne korake da se osigura stvaranje suverene palestinske države – sada.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.