Vučićev ’državni gambit’ i nova kampanja u Srbiji

Zašto je dokumentarni film “Ja Aleksandar, državni gambit”, prikazan prvog dana početka zvanične kampanje za vanredne parlamentarne izbore u Srbiji, plus pokrajinski, beogradski i lokalni u 65 opština, podigao veliku prašinu među pristalicama vlasti”?

Produkcijski i autorski pred publiku je stigao sa istog mjesta odakle i brojni drugi likovi sa galerije koju je jedan od najboljih srpskih novinara Slaviša Lekić, koji nas je napustio prije tri godine, poodavno nazvao “Junaci doba zlog” uključujući i predsjednika republike čiji lik i djelo su već “obrađivani” u uratku “Vladalac”, a prikazani u dva nastavka na kablovskoj televiziji N1.

Je li to još jedna potvrda kako je pojačan strah od eventualnog gubitka vlasti poslije majskih masovnih ubistava u Beogradu i okolini ili tek uobičajena praksa da se svi izbori pretvore u referendumsko izjašnjavanje za i protiv Vučića, bez obzira što na njima sam predsjednik Srbije direktno ne učestvuje?

I jedno i drugo.

Vladareva neoprana biografija

Naravno, nije slučajno što je priču o predsjedniku Srbije pokojni Lekić nazvao imenom najpoznatijeg djela Niccoloa di Bernarda dei Machiavellija, po kome se čitav jedan pravac u filozofiji i politici i zove makijavelizam. Najpoznatiji po idiomu kako svaki cilj opravdava sredstvo, a u novije vrijeme i po tome što ga intenzivno upražnjavaju autokrati najrazličitijih formata među kojima upravo predsjednik Srbije zauzima vrlo istaknuto mjesto.

Već samim nazivom filma u kojem je prva riječ “Ja”, autorice Jovana Polić i Sonja Lončar će upozoriti, iako se to ne eksplicira, na Vučićev makijavelistički pristup i politici i životu u kojem nema previše mjesta za moralne i druge obzire. Film je zbog toga očekivano dočekan “na nož” iz vrha vlasti, ali sa neubjedljivim argumentima, jer je o svim svojim lukavstvima, lažima, obmanama, prijetnjama ili laskanjima najbolje posvjedočio sam Vučić.

Redaju se demantiji Vučića od strane samog Vučića kako navodno nikad nije rekao da će za jednog ubijenog Srbina biti ubijeno 100 muslimana, kako nikad nije spomenuo veliku Srbiju i njene radikalske granice Virovitica-Karlovac-Karlobag-Ogulin ili u nešto novije vrijeme kako se navodno nikad neće kandidovati za predsjednika Srbije. Što bi se narodnim jezikom kazalo rekao i ostao živ. Ne samo živ, nego i neko ko je prošle godine u trci za predsjednika republike dobio više od dva miliona glasova.

Zanemarivanje morala, nedostatak empatije za drugog i drugačijeg i fokus na samopoštovanje i ličnu dobit, što su sve karakteristike jednog makijavelista, kao da većinu građana nisu zanimale. Uspio ih je uz pomoć ogromne propagandne mašinerije ubijediti da je on i samo on žrtva, a ne progonitelj.

Ali, vratimo se filmu. Kada se pogledaju svi ti sakupljeni autentični video zapisi, sve skupa podijeljeno je u pet cjelina i traje oko dva sata, doima se da ovdje nije riječ o nekakvom ataku ad personem na lik i djelo, nego je podastrta jedna sasavim neoprana biografija srbijanskog predsjednika u kojoj, istina, nema kilometara i kilometara izgrađenih autoputeva, bezbrojnih novoizgrađenih bolnica i škola, o fabrikama, gradovima na vodi, metroima, stadionima ili “Expu 2027” u Surčinu, da se i ne govori. Uostalom, o tome svakominutno vaze sve televizije sa nacionalnom pokrivenošću i brojni tabloidi, te plaćenička armija državnih analitičara i komentatora.

“Ja, Klaudije”, pardon “Ja, Aleksandar” (Klaudije je ipak ime nekad popularne TV serije o dinastičkim borbama za titulu cara rimske imperije), jest upravo sve ono “što neko pokušava da sakrije”, što je jedna od ponajboljih definicija ne samo istraživačkog nego i svakog novinarstva.

Metafora o partiji šaha

Glavni protagonist filma, Aleksandar Vučić izjavio je kako prikazivanje filma “Ja, Aleksandar: Državni gambit” na televiziji N1 “niti je demokratski, niti je fer” i zaključio kako su “oni pokazali kako će izgledati ova predizborna kampanja, dakako na “svojoj” omiljenoj Televiziji Pink.

Rekao je i i kako su u filmu iznesene “laži”, a da on nije mogao na njih odgovoriti na toj televiziji, čime je još jednom potvrdio kako se najbolje snalazi kada obuče baš ono odijelo sa oreolom žrtve koje mu omogućuje da partiju privede kraju baš kao u šahu.

Film i počinje slikom šahovske ploče i otvaranjem partije gambitom odnosnom žrtvovanjem pješaka od strane bijelog kako bi što prije ovladao centralnim dijelom. Citira se i sam Vučić koji tvrdi kako se kroz partiju šaha “vidi sve u čovjeku”, i da zato šah i jest život.

Za autorice filma čitava je politička biografija Vučićeva neprekidno ponavljanje gambita u čuvenom šahovskom otvaranju, ali za razliku od gambita, u kojem bijeli igrač žrtvuje pješaka, Vučić žrtvuje sve figure, uključujući i samu državu koju tako gorljivo brani na radost hipnotizirane gomile.

Činjenicu da se Jovana Polić i Sonja Lončar pojavljuju u ovom dokumentarcu pored jedne prazne stolice na kojoj bi, što je praksa u cijelom demokratskom svijetu, morao sjediti predsjednik Srbije i u dijaloškoj formi odgovarati na postavljena novinarska pitanja, Vučić vidi kao metaforu za njegovo “suđenje u odsustvu”.

Umjesto njega, okarakterisanog kao neuspješnog huligana i novinara u pokušaju, na pitanja odgovaraju domaći i strani novinari i analitičari kojima su godinama Srbija i Balkan u fokusu.

Da film nisu ni pogledali ili ga nisu gledali do kraja niti neki od njegovih najupornijih kritičara posvjedočiće njihova tvrdnja kako su autori odustali od njegovih nastavaka koji su, po njima trebali biti prikazani jednom nedjeljno do kraja izborne kampanje.

Očigledno je da su pomiješali naslove pet filmskih činova, rađanje zla, ubijanje medija, oceubistvo, kosovski zavjet i vrijeme vladanja, sa naslovima nekakvih novih epizoda. Važnije od toga je pitanje koje ostaje lebdjeti nad prostorom cijele naše regije: je li Vučićevo umijeće žrtvovanja i to ovim redosljedom – budućnosti, ljudskih prava, građanskih sloboda, Kosova, političkih očeva, vlastite ideologije, demokratije i Srbije  – sasvim logično ishodište  njegove dugogodišnje vladavine koja se i njegovim sponzorima u trenutku može izmaći kontroli (vidjeti pod “slučaj Banjska”)?

Trilogija o vladaocu

Jovana Polić je gostujući u humoristično-satiričnom podkastu ”Dobar, loš, zao” tandema Nenad Kulačin i Marko Vidojković, ustvrdila kako je Vučiću film sporan zbog toga što sve vrijeme govori jezikom činjenica koje je nemoguće opovrgnuti.

“Aleksandar Vučić zna šta je govorio, šta je radio i šta čini njegovu političku biografiju i u tom smislu on se plaši onoga što građani još jednom mogu videti ili se podsetiti”, kaže Polićeva ne skrivajući zadovoljstvo što je “Državni gambit” dosad vidjelo više od pola miliona ljudi što na televiziji što na internetskim mrežama.

Film jest storija o 11-godišnjoj vladavini jednog čovjeka koji nije samo predsjednik republike nego je i vladar svake opštine i mjesne zajednice upregnutih u sistem stvaranja kulta ličnosti neprikosnovenog vođe ili vožda na čistom srpskom jeziku, ali je to s druge strane i “saga o pustoši koju je uzrokovao takav režim”.

Uprkos maloj vjerovatnoći da se takav i slični režimi mogu obarati na izborima, jer bi to bila potvrda kako se ne radi o nedemokratskim društvima, ovaj se film ne smije posmatrati isključivo u svjetlu početka izborne kampanje. Nekadašnji radikali, a danas naprednjaci sa velikim bagažom presvučenih demokrata u svojim kohortama, bili su i ostali prepoznati kao pokret koji nikad ne prekida kampanju bila ona izborna ili neka druga koja ima za cilj permanentno pridobijanje glasača.

“Ja, Aleksandar, državni gambit”, ako ćemo pošteno, osim kritike predsjednika republike koji se odavno poistovjetio i sa narodom i sa državom, svojevrstan je omaž rodonačelniku ovog “žanra” Slaviši Lekiću koji je utemeljio i djelo Polićeve i Lončareve i može se sasvim opravdano smatrati dijelom trilogije, zajedno sa “Vladaocem I” i “Vladaocem II”, bez koje se ni danas, a pogotovo u bližoj i daljoj prošlosti neće moći  razumjeti šta se to događalo u Srbiji na kraju XX i početku XXI stoljeća. Devetog novembra navršilo se tri godine otkako je prerano otišao u onu čuvenu “nebesku redakciju”, sastavljenu od brojnih boraca protiv totalitarizama svake vrste. Pa i ovog srpskog koji i nije toliko originalan.

Zapravo, više je kontradiktoran jer je predsjednikovo ime, koji više nije ni formalni predsjednik stranke, upisano kao nositelj liste za parlamentarne izbore uz slogan “Srbija ne smije stati”. Međutim, da li Srbija ide evroatlantskim ili rusko-kineskim putem, to se sa sigurnošću ne može tvrditi. Jer je život, kako bi to rekao srbijanski predsjednik, tek partija šaha. Koja će se igrati i poslije 17. decembra.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.