Aparthejdna Južna Afrika je dostigla prelomnu tačku, dostići će je i Izrael

Josef Federman iz Associated Pressa, 27. oktobra je zapisao oštro zapažanje: „Nakon samo tri sedmice najsmrtonosnijeg rata Izraela i Hamasa, jasno je da je ovo krvoproliće preokrenulo dugogodišnje pretpostavke u Izraelu i regiji. Izraelske vojska i obavještajne službe su se razotkrile kao nekompetentne i nespremne … osjećaj sigurnosti kod Izraelaca je poljuljan“.

Iako su se mnoge starije paradigme urušile, kao što su neki posmatrači istakli, Izrael se s osvetom okrenuo ka jednoj poznatoj: sveobuhvatnom brutalnom nasilju.

Statistike o broju ubijenih u Gazi sada su bez presedana. Nemilosrdno bombardovanje izraelske vojske ubilo je više od 11.000 Palestinaca, uključujući i više od 4.500 djece; osim tog, hiljade se vode kao nestali, zakopani ispod ruševina i vjerovatno također mrtvi.

Broj djece ubijene u Gazi premašio je ukupan broj djece ubijene u sukobima u svijetu; broj civila ubijenih u Gazi sada je premašio ukupan broj žrtava u Ukrajini od februara 2022.

Ove cifre rastu svakim danom, dok izraelska vojska nastavlja neselektivno bombardovati civilne zgrade, uključujući bolnice i škole.

Kao crni Južnoafrikanac, dok gledam ove strašne događaje, ne mogu a da se ne osvrnem na nasilnu prošlost svoje domovine.

Sjećam se nemilosrdnog planiranja i nasilja koje je pratilo posljednje decenije pokušaja bijele Južne Afrike da aparthejd uspije. Sjećam se bojazni koja je rasla među bijelim stanovnicima Južne Afrike dok su se uzdali u sofisticirane vojne sposobnosti, vojsku, kapacitete za nuklearno oružje i pouzdane prijatelje na Zapadu, posebno Sjedinjene Američke Države, Veliku Britaniju i Francusku.

Bilo je u vrijeme kada je Hladni rat bio na vrhuncu, a Južna Afrika je tvrdila da je jedina demokratija u južnoj Africi, koja štiti „civilizaciju“ od okolnih prijetnji koje vrebaju.

Njena vojna moć i velika policija bile su praćene nizom politika osmišljenih da održe vlast bijele manjine.

Svaki pokušaj da se nametnu nove takve politike propao je suočen s masovnim otporom. Što su one više propadale, to je brutalnije bilo nasilje koje su provodile vojska i policija uz ohrabrenje bijelih političara i prestrašenog bijelog biračkog tijela.

„Teroriste“, kako su nazivali nacionalne pokrete za oslobođenje, nije mogla poraziti najmoćnija vojska u južnoj Africi. Do sredine 1985, značajan dio bijelog biračkog tijela i neki u vladajućoj stranci shvatili su da problem otpora crnaca neće nestati. To će zahtijevati nešto drastičnije.

Tada je predsjednik države, ratoborni P. W. Botha, i sam bivši ministar odbrane, podstaknut jednim dijelom svoje stranke da otvori Parlament te godine pomirljivim govorom i da napravi veliku političku izjavu koja bi ponudila crnoj većini znak nade da će postati dio ekskluzivno bjelačke demokratije koja je bila Južna Afrika. Taj govor su nazvali „govorom prelaska Rubikona“.

Botha se ponašao kako je dogovoreno, ali je u zadnjem trenutku odustao i prkosno otišao u suprotnom smjeru i održao govor u kojem je obećao da će intenzivirati borbu protiv „terorizma“, odbijajući da pregovara sa „teroristima“ u zatvoru, kao što je Nelson Mandela.

Uslijedio je produžetak vanrednog stanja u Južnoj Africi i ubijanje hiljada ljudi koji su se opirali aparthejdnoj vladavini, dok su se Botha i njegova frakcija okrenuli sve većim nasilju i represiji.

Naposljetku su vođe njegove stranke izvele državni udar i postavile F.W. de Klerka na vlast. Novi predsjednik i frakcija koju je predstavljao shvatili su da se bliži kraj, da decenije represije nisu uspjele učiniti da politički i ekonomski sistem funkcioniše kada je isključivao većinu i koristio samo bijeloj manjini.

De Klerk i njegova frakcija shvatili su bijelci neće pobijediti u tom ratu, iako su imali više pušaka, bombi, tenkova i artiljerije i vjerovatno bi mogli vladati dugo samo posredstvom puke sile. Takav sistem nije bio održiv jer što su oni bili represivniji, to su nailazili na veći otpor i to su u većem strahu živjeli Južnoafrikanci.

Što se više nasilje pojavljivalo na TV ekranima širom svijeta, to je teže postalo prijateljima Južne Afrike na Zapadu da je nepokolebljivo podržavaju. To je bila prelomna tačka koja je dovela do političkih pregovora, do razgovora sa „teroristima“ koje su vidjeli kao svoje egzistencijalne neprijatelje. Bila je to ključna tačka koja je utrla put za jednu državu s jednakim državljanstvom za sve, zasnovanom na prebivalištu, a ne porijeklu, rasi, religiji ili etničkoj pripadnosti.

Do 7. oktobra, Izrael je bio uvjeren da će njegove sofisticirane vojne i obavještajne sposobnosti, njegov dizajn urbanog prostora i upotreba zidova i barijera kako bi nadzirali, kontrolisali i pratili svaki aspekt života Palestinaca, uspješno držati „palestinski problem“ pod kontrolom.

Moćni saveznici Izraela na Zapadu čak su pokušali posredovati u sklapanju novih prijateljstava u Africi, Zaljevu i južnoj Aziji kroz vojnu saradnju i prodaju vojnih i obavještajnih tehnologija.

Većina Izraelaca i njihovih političkih vođa bila je uvjerena da ovo upravljanje njihovim „palestinskim problemom“ funkcioniše i svako pominjanje „mirovnih pregovora“ ili čak retoričko priznavanje dvodržavnog rješenje pred vanjskim svijetom postalo je bespotrebno, osuđeno na propast i suvišno.

Život se mogao nastaviti. Zabave su se mogle održavati u pustinji. U abnormalnosti okupacije nastavljalo se ono što je postalo normalno. Do 7. oktobra.

Obični Izraelci možda počinju uviđati da koliko god sofisticirani ili snažni izgledali izraelska vojska, Mossad ili aparthejdni režim, „palestinski problem“ neće nestati dok god su Palestinci živi.

Baš kao što je bio slučaj i sa Južnoafrikancima, strah eksponencijalno raste. A Izrael odgovara na taj strah kolosalnom bombaškom kampanjom uništenja. Ali, kao što su Južnoafrikanci naučili, nasilje ne može iskorijeniti „problem“, niti stvoriti život u miru za kojim čeznu.

U ovom trenutku, javlja se nekoliko pitanja. Dokle seže ideja „cilj može opravdati sredstvo“ da učini ubijanje civila prihvatljivim onima koji podržavaju pravo Izraela da se brani? Koliko će daleko Izraelci ići prije nego što shvate da ne mogu živjeti s krvlju hiljada djece na svojim rukama?

Mogu li Izraelci i prijatelji Izraela opravdati sebi ove postupke kao ekspresije civilizacije koja tvrdi da vrednuje ljudski život na jednak način? Žele li Izraelci da ih pamte kao narod koji je pokušao istrijebiti muškarce, žene i djecu kroz čin kolektivnog kažnjavanja?

Šta god ostalo u ruševinama što nas čeka nakon ovog rata u Gazi, „palestinski problem“ Izraela neće nestati. Obični Izraelci sigurno neće ponovo spavati uvjereni da ih njihova država može sasvim zaštititi.

Bilo bi dobro da uče od bijelih Južnoafrikanaca koji su, nakon 300 godina vladavine manjine, shvatili da je nemoguće nastaviti braniti politički projekat tako nasilno, i zadržati barem privid moralno uzvišenije pozicije.

Postoji prelomna tačka kada čak i za branitelje takvog projekta, u kolektivnoj savjesti odzvanja ono slabašno pitanje: koliko daleko je predaleko?

Nema vraćanja na obećanja sigurnosti zasnovana na prijašnjem stanju. Ne može se napredovati na polju mira ako to znači još krvi djece i civila koji će proganjati uzastopne generacije koje će morati preuzeti odgovornost za postupke koji nam se dešavaju pred očima.

Kao Južnoafrikanac koji je doživio „prelazak Rubikona“, nadam se da će ova katastrofa natjerati Izraelce da vide da će ih samo pravedno i inkluzivno političko rješenje zasnovano na ravnopravnom državljanstvu za sve osloboditi straha.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.