Ko i zašto Srbiju vozi u kontrasmjeru od Evrope

U Srbiji odavno svikloj na sve i svašta bez prevelike medijske pažnje provukle su se vijesti iz takozvane crne hronike o novoj društvenoj “igri“ pijanih i obijesnih mladića koji se takmiče ko će duže voziti autoputem u kontrasmjeru. Što je još gore, zablježeni su i slučajevi vožnje u kontrasmjeru odraslih sa malom djecom u automobilu. Opasnija je ta “igra“ od nekadašnje “kukavice“ iz vremana Jamesa Deana i Buntovnika bez razloga, ili “Ruskog ruleta”, jer ovaj put mogu nastradati i potpuno nevini koji sa “igrom“ nemaju baš ništa nego sasvim suprotno, voze kako nalaže upravo pooštreni zakon o bezbjednosti saobraćaja.

Iako ova “igra“, sasvim uslovno čak i kada se napiše sa navodnicama, nema veze sa širom društvenom stvarnošću, skoro da je nemoguće izbjeći paralelu kako je Srbija devedesetih zaigrala “Ruski rulet” kada je većina evropskih i jugoslovenskih država črvrsto odlučila voziti zajedničkom cestom prema Briselu. Prošla je kako je prošla, zajedno sa cijelim Zapadnim Balkanom, koji se do juče nazivao Jugoistočnom Evropom, a mnogi se u Srbiji i van nje i danas pitaju ko u toj zemlji vozi u kontrasmjeru i uporno igra “Ruski rulet” poput spomenutih “vozača“ na autoputu ili kao nosioci vlasti sa početka devedesetih, na čelu sa onim koji je okončao životni put u Sheveningenu, pritvorskoj jedinici Haškog tribunala.

Najjači ‘vozači’ – Milošević, Koštunica, Vučić

Pijane vozače, koji su se, sa niških ili beogradskih bulevara, sada na opisani način preselili na autoputeve, definitivno će stići kazna, iako njihova trka za dokazivanjem i adrenalinom na najpogrešniji mogući način samo čudom do sada nije odnijela ljudske živote. Veći je problem sa onima koji vode ili voze današnju Srbiju, a prečesto izgledaju poput onih koji autoputem, dakle velikim brzinama, voze ili vode u kontrasmjeru direktno u katastrofu.

Već je sa padom Berlinskog zida, iako mnogi ozbiljni istražitelji novije prošlosti Balkana sa dobrim argumentima smatraju kako je to počelo i mnogo ranije, postalo jasno da glavni srpski automobil, što je ovdje eufemizam za srpsku vladu, vozi u kontrasmjeru (od Evrope i savremenog svijeta i civilizacije). Uglavnom zbog toga što “vozači” nikad nisu decidirano odgovorili na pitanja kao što su ona tipa: zna li Srbija koji je njen državni i nacionalni cilj, kuda Srbija ide i koju će cijenu platiti za put koji je izabrala, koje i kakvo mjesto su zapadne sile namijenile Srbiji, šta misli Rusija o putu kojim se Srbija zaputila ili kako će izgledati srpska ekonomija na ovom putu?

Ma koliko to nevjerovatno zvuči, upravo je ova pitanja postavio jedan od “vozača”, čovjek koji je naslijedio Slobodana Miloševića, praoca ratova i današnjih kriza, Vojislav Koštunica, koje je eksplicitno postavio ne za vrijeme kada je bio predsjednik Srbije i kada je ubijen njen prvi demokratski premijer Zoran Đinđić, već prije desetak godina, u posljednjem poglavlju svoje knjige Politička neutralnost ili Evropska unija. Ni Koštunica, kao što je poznato svima koji to žele znati, nije vodio Srbiju u smjeru Evropske unije, prije bi se moglo reći da je utemeljitelj vožnje po principu korak naprijed, dva unazad, koji su prihvatili i naredni “vozači”, neki od njih koji su u vrijeme Miloševića mogli u automobil tek sipati gorivo ili eventualno mjenjati izlizane gume. Dok za volan nije sjeo Aleksandar Vučić, najpoznatiji nosač “fotografskih stativa” na brdima oko Sarajeva pod opsadom.

Sankcije Rusiji ne bi nikome naškodile

Vučić, koji ni poslije 11 godina nije odustao od (verbalnog) mantranja o Evropskoj uniji kao jedinom smjeru Srbije, dakle, nije odabrao političku neutralnost, nego Brisel kao kraj puta, odnosno novi početak Srbije, ali je posljednjih godina decidirano učvršćivao narativ o vojnoj neutralnosti, kao da je to moguće i kao da je to najbolje rješenje i za Srbiju, i za Evropu. Od tada vrijeme prolazi, a Beograd je sve dalje od evropskih načina čitanja sve učestalijih kriza i u Srbiji, ali i u Evropi i cijelom svijetu. Predsjednika Srbije možete nazivati kako hoćete, u zavisnosti od vlastitih političkih uvjerenja, ali mu ne možete osporiti kako je vremenom odgovorio na Koštuničina pitanja. Državni i nacionalni cilj jest odbrana Srbije i svih teritorija (na kojima Srbi žive u drugim državama), bez obzira na cijenu, vodeći pažljivo računa da se ne povrijede interesi najvećeg prijatelja (neki će reći i jedinog osim mađarskog premijera Viktora Orbana), ruskog predsjednika Vladimira Putina naravno, sve dok se evropski put Srbije kreće po instrukcijama Moskve.

Iako je apsurdno verbalno se zalagati za nastavak evropskog puta, a u praksi ne slijediti preuzete obaveze koje važe za kandidate za ulazak u Uniju, pa i za Srbiju, Vučić uporno istrajava u nepoštivanju ključnih mjera i odluka Brisela kada je, naprimjer, uvođenje sankcija Rusiji, od kojih skoro nikakve štete ne bi imali ni Beograd, ni Moskva. O insistiranju predsjednika Srbije na apsolutnom suverenitetu dijelom već prenesenim na evropski savez samim procesom pristupanja, kao drugim tačkama razmimoilaženja, da i ne govorimo. Bila bi, međutim, velika greška natovariti sve na Vučićeva leđa, iako je nedvojbeno da je njegova odgovornost ubjedljivo najveća, pogotovo nakon što je, u želji za apsolutnom vlašću, pogazio sve državne institucije i od njih uradio najobičnije instrumente učvršćenje i očuvanja vlastitog ega.

Greške je pravila i sama Unija, prije svega beskrajnim odugovlačenjem procesa proširenja zbog vlastite transformacije, tromosti i nemanja efikasnih mehanizama za rješavanje sporova, za šta je najbolji primjer dijalog Srbije i Kosova, koji se vodi desetak godina, baš koliko je i Vučić na vlasti. Sve dok se na sjeveru Kosova nisu pojavili naoružani ljudi u prigožinovskim uniformama bez oznaka, što je dovelo do krvoprolića. Od tada nisu rijetki pojedinci koji otvoreno postavljaju pitanje jesu li Brisel i Washington griješili vjerujući u Vučićevo obećanje kako je došlo vrijeme da se sporovi Kosova i Srbije riješe potpisivanjem pravno obavezujućeg sporazuna za obje strane.

Izdajnici koje plaća omraženi Zapad

Opozicija u Srbiji, kako ona prava, takozvana proevropska, tako i ona lažna, uglavnom prikrivena nacionalpatriotskom retorikom i neskrivenom željom da postanu veći “vučići” od samog Vučića, učestvuje u ovoj suludoj “vožnji” u kontrasmjeru, što činjenjem, što nečinjenjem, jalovim jednonedeljnim protestima “Srbija protiv nasilja” još od maja i saopštenjima za medije. Koje mediji pod Vučićevom kontrolom i ne objavljuju. A i zašto bi. Svi su oni manje ili više stigmatizirani kao izdajnici koje plaća za većinu omraženi Zapad, kako tvrde zvaničnici i oni koji ih podržavaju, a dosad nisu pronašli efikasan lijek protiv takve vrste stigmatizacije i praktično eliminacije iz ravnopravne političke utakmice.

U Srbiji postoje brojni pojedinci koji sasvim precizno, uglavnom na internetskim društvenim mrežama, uočavaju kako cijela zemlja polako klizi u kontrasmjeru, predlažući opoziciji da se režimskoj mimikriji suprotstave jasnim odgovorima na pitanja tipa: jeste li za to da se prizna nezavisnost Kosova, je li se u Srebrenici dogodio genocid ili da li je neophodno uvesti sankcije Rusiji? Najveći dio opozicije nije spreman za takvo što, jer bi u suprotnom izgubio i ono malo podrške koja u ovom trenutku nije dovoljna za smjenu vlasti, što bi bio preduslov za usmjeravanje srpskog automobila brže prema Briselu. U “Ruskom ruletu”, poput vožnje u kontrasmjeru, jedini način preživljavanja je puka sreća. Koja će u Srbiji, izgleda, biti potrebna i vlastima, i opoziciji, i svim građanima.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.