Kako je jugoslavenska štampa izvještavala o izraelsko-palestinskom konfliktu

Iako danas vlada popularno mišljenje da je socijalistička Jugoslavija čvrsto držala palestinsku stranu, ipak činjenice nam govore da stvari nisu bile crno-bijele. Ono što se sa ove distance može smatrati važnim jeste da se Jugoslavija čvrsto držala principa međunarodnog prava. Da li je to zato što su se principi međunarodnog prava u ovom slučaju poklapali sa jugoslovenskim interesima je već drugo pitanje. Uglavnom, nesporno je da je Jugoslavija od starta bila za prijedlog Ujedinjenih nacija kojim su se trebale stvoriti dvije države: Izrael i Palestina. U skladu sa tim, Jugoslavija je bila među prvim državama koja je priznala Izrael.

Diplomatski odnosi su uspostavljeni 1948. godine, a prekinuti 1967. godine. Za to vrijeme, i pored brojnih izazova, održavani su diplomatski odnosi, a jugoslovenska delegacija je najmanje jednom posjetila Izrael o čemu izvještava  list Borba 21. maja 1956. godine: “Kako javlja radio Jerusalim, sinoć je u Izrael stigla jugoslovenska parlamentarna  delegacija koju predvodi predsjednik Narodnog sobranja NR Makedonije Lazar Koliševski. Delegacija će kao gost vlade boraviti u Izraelu dve nedelje.”

Kada u Šestodnevnom ratu 1967. godine dolazi do okupacije Zapadne obale, Gaze i Golanske visoravni od strane Izraela, Jugoslavija će povući svog ambasadora i prekinuti diplomatske odnose. Do obnove odnosa dolazi tek sa raspadom Jugoslavije 1991. godine. Iako se Jugoslavija pozvala na kršenje međunarodnog prava i konvencija, nikako ne treba zanemarivati činjenicu da je Jugoslavija, zajedno sa Egiptom, kao i ostalim arapskim državama, bila članica Pokreta nesvrstanih, kao i debele ekonomske interese koje je Jugoslavija imala u ovim državama.

Ono što je sa ove distance zanimljivo jeste izvještavanje jugoslovenske štampe o ovom višedecenijskom konfliktu koji nažalost ovih dana proživljava najkrvaviju dramu.

Jugoslavija je bila zemlja, u najboljem slučaju, djelimičnih sloboda. Ako uzmemo u obzir tu činjenicu, sasvim je jasno da je i novinarstvo moralo biti ideološki obojeno. Ali kada je u pitanju izvještavanje o ovom konfliktu, a u raznim digitalnim bibliotekama možete naći stotine članaka i izvještaja, možete se uvjeriti da se radilo o profesionalcima koji su se maksimalno trudili da svoj posao obavljaju u skladu sa kodeksom profesije i osnovnim moralnim principima.

Tako je prosječan građanin Jugoslavije imao priliku da pročita o sukobima, protjerivanju, žrtvama, ali i da sazna pozadinu sukoba, kao i informacije od više izvora, i naravno uvijek informaciju obje sukobljene strane.

Evidentno je da su novinari bili veoma dobro informisani o temi kojom su se bavili, da se radilo o osobama širokog obrazovanja, sposobnim da prave ozbiljne analitičke tekstove.

Realno i objektivno izvještavanje

Ono što takođe odmah upada u oči jeste i izostanak bilo kakvog senzacionalizma u izvještavanju. Nema “bombastičnih” naslova i izvještaji su oslobođeni svakog oblika žute štampe, koja je nažalost karakteristika ogromnog broja medija danas. Izvještava se na osnovu dostupnih činjenica sa terena, prenose se izjave izraelskih i palestinskih čelnika, kao i stavovi arapskih lidera. Takođe, pomno se izvještava i o tome šta o ovom konfliktu misle dvije najznačajnije države tog doba: Sovjetski Savez i Sjedinjene Američke Države.

Naravno, kao i svakom važnijem pitanju, nezaobilazni su bili i stavovi Tita i partije.

Ono što se sa ove distance može odati priznanje ovom izvještavanju jeste da ono, i pored zvaničnih državnih stavova, nikako nije bilo u svrhu proizvodnje mržnje, niti sticanja jeftinih političkih poena.

Van svake sumnje, omogućavalo je prosječnom čitaocu da stekne realnu sliku o zbivanjima u ovom dijelu svijeta. Tome je doprinosilo, rekao bih, i to što  su se novinari trudili da budu apsolutno precizni pa se tako obično koriste termin vlada Izraela i Palestinska oslobodilačka organizacija. Nikako, ali nikako se ne adresira odgovornost na određeni narod ili vjersku skupinu.

Takođe, ono što je važno naglasiti za ovaj period, da nijedan događaj nije prećutan. Bez obzira o kojoj se strani radilo. Takođe, svaki događaj je karakteriziran na način koji je odgovarao istini: ako se radilo o terorističkom napadu jasno bi se tako i nazvao, ako se radilo o nasilnom protjerivanju ljudi jasno se stavljalo do znanja da je to u pitanju. Takođe, sasvim se otvoreno pisalo i o tome da su van svake sumnje počinjeni ratni zločini kao u slučaju napada na palestinske izbjegličke logore u Sabri i Šatili 1982. godine: “Međunarodna zajednica, vlade, šefovi država  i razne humanitarne organizacije  i dalje izražavaju  zaprepašćenje  i osuđuju masakr nedužnog palestinskog stanovništva u zapadnom  Bejrutu. Ovaj stravični akt naišao je i danas na veliki odjek u svjetskoj štampi”. (Slobodna Dalmacija).

Promjene u novinarstvu

I da zaključim, ne, ovdje se nije radilo ni o kakvom balansiranju. Bilo je to izvještavanje koje je koristilo građaninu i društvu. Koje je odgovornost jasno adresiralo na pojedince, vlade i vlast, a nikako na narode, etnije i kompletne vjerske skupine. Bilo je to novinarstvo koje nije držalo stranu, osim stranu istine. Izvještavanje koje se nije trudilo da od ljudi napravi zvijeri pune bezrazložne mržnje. Naravno, sve to ima sigurno veze i sa tadašnjim vlastima koje nisu pokušavale, bar na tragedijama po svijetu, da grade imidž u sopstvenoj kući.

Sa raspadom Jugoslavije tokom devedesetih, ostali smo najvećim dijelom bez realnog izvještavanja o događanjima na Bliskom istoku. Posebno je to bilo vidljivo tokom devedesetih godina kada su upravo  sukobi u Palestini korišćeni za bildanje islamofobije na domaćem terenu, iako je sasvim jasno svakome ko je bilo šta pročitao o izraelsko -palestinskom sukobu da palestinski pokret obuhvata sve Palestince bez obzira na vjeru (početkom devedesetih je Hamas još uvijek bio relativno minorna organizacija).

Kada je riječ o izvještavanju medija o ovom konfliktu danas, kao i stavovima čelnika zemalja nastalih raspadom bivše Jugoslavije, uglavnom se sve svodi na prešućivanje, ličnu ili državnu kalkulaciju na kratke staze prije nego što se želi zauzeti neki realan stav o ovom problemu ili realno i istinito izvijestiti o situaciji.

Naravno, treba uzeti u obzir da se puno toga promijenilo u novinarstvu od tada do danas, kao i ogroman uticaj društvenih mreža koje nažalost često doprinose širenju mržnje i predrasude među ljudima.

Ali upravo zbog toga odgovornost novinara bi danas trebala biti veća jer na kraju sila i mržnja udružene nikada nisu dovele do mira. To se može samo širenjem istine i insistiranju na pravdi i razumu.

Sudeći po onom što danas čitamo i gledamo kada su mediji u regiji u pitanju, fali puno toga čega je ova profesija na ovim prostorima nekada davno imala.

Uostalom, o tome svjedoče i ovi tekstovi.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.