Mit o izraelskoj armiji kao najmoralnijoj na svijetu

Kada je Izrael naredio 1,1 milionu Palestinaca – od kojih su mnogi djeca i unuci izbjeglica – da napuste svoje domove na sjeveru Gaze uoči njegove kopnene ofanzive, zapitao sam se koliko je još ubijanja i razaranja potrebno da se zadovolji ovaj smrtonosni nagon.

Izrael očito traži odmazdu nakon užasnog napada Hamasa. U izraelskim umovima, 7. oktobar će uvijek biti zapamćen kao dan kada je Hamas masakrirao više od 1.300 stanovnika. Borci Hamasa ušli su u izraelska naselja i gradove, ubili stotine djece, žena i muškaraca. U napadu na muzički festival u pustinj pobijeno je više od 250 Izraelaca.

Dominantni izraelski narativi

Pravno govoreći, ovi napadi predstavljaju seriju očitih i eklatantnih ratnih zločina i stoga je prirodno da ih lideri širom svijeta osude kao zločinačka djela nasilja.

No, izraelski napadi na civilne zgrade i infrastrukturu, te ubijanje više od 2.300 palestinske djece, žena i muškaraca naišlo je na šutnju zapadnih lidera. Dodatno, izraelska odluka da obustavi dotok struje, ograniči dostupnost vode i sa zemljom poravna ogromne dijelove Pojasa Gaze jedva da je izazvala neke kritike Zapada iako ovi činovi također predstavljaju flagrantne ratne zločine.

Kako bi razumjeli zašto smrt palestinskih civila ne izaziva moralno ogorčenje zapadnjačke elite, kao i ono što vjerovatno očekuje Palestince u Gazi kada izraelske trupe pređu granicu, moramo se osvrnuti na dominantne izraelske narative iz ranijih napada.

Na primjer, tokom izraelske invazije na Gazu 2014. više od 2.200 Palestinaca je ubijeno, od čega 556 djece; u odnosu na 64 Izraelca koji su ubijeni u toj rundi nasilja.

Pa kako, onda, iako je Izrael vršio takvo neproporcionalno i smrtonosno nasilje 2014. Zapad ogromnom većinom vjeruje da je izraelska armija “najmoralnija na svijetu”, a Palestinci se kategorički prikazuju kao “nasilni agresori”? Zašto zapadni lideri nikada javno ne kritiziraju Izrael za ratne zločine?

Odgovor je složen jer je u igri veliki broj faktora. No, jedan od njih je nevjerovatna umješnost Izraela da manipulira zakonima ratovanja što mu je uspješno pomoglo da prikaže izraelsko nasilje kao etičko.

Izraelske pravne manipulacije oslanjaju se na niz dvosmislenosti i iznimaka koje čine međunarodno pravo, te otkrivaju kako zakoni ratovanja idu u korist država u odnosu na nedržavne aktere, kao i u korist jačih nad slabijim, te posljedično možda nisu najbolji način za zaštitu civila Gaze.

“Nemojte se bojati da pucate”

Uzmimo neke konkretne primjere. Izdate naredbe vojnicima koji su ušli u Pojas Gaze 2014. bile su jasne: Palestinci koji nisu poslušali izraelsko upozorenje na evakuaciju iz domova i nisu pobjegli na jug postaju legitimne vojne mete. Jedan vojnik je izraelskoj organizaciji Breaking the Silence (Prekid tišine) rekao:

“Tamo nije zapravo bilo pravila djelovanja… Rekli su nam: ‘Tamo ne bi trebalo biti civila. Ako nekoga vidite, pucajte. Nije bilo dileme da li osoba predstavlja prijetnju ili ne, i to mi ima smisla. Ako nekoga upucate u Gazi, to je uredu, nije problem. Prvo, to je Gaza, a drugo jer je ratna borba. I to nam je jasno rečeno: ‘Nemojte se bojati da pucate’ i jasno su nam izložili kako tamo nema civila koji nisu umiješani.”

Neko bi mogao pomisliti kako bi vojna naredba kojom se dozvoljava neselektivna paljba na civile mogla biti nelegalna po međunarodnom pravu, naročito kada se uzme u obzir princip razlikovanja (temelj zakona ratovanja kojim se pozivaju zaraćene strane da uvijek prave razliku između civila i boraca, te se zabranjuje namjerni napad na civile) – kao i činjenica da više od polovine od 2,3 miliona Palestinaca koji trenutno žive u Pojasu Gaze čine djeca.

Ironično je da Izrael zapravo koristi zakone ratovanja kako bi se prikazao moralnim. Kao što je uradio i ranije ove sedmice, tokom 2014. je Izrael naredio stotinama hiljada Palestinaca da napuste svoje domove i idu na jug, znajući odlično kako među onima koji žive u tom području ima na hiljade starijih i bolesnih osoba kojima dati rok za odlazak nije dovoljno dug.

No, Izrael također zna kako upozoravanje palestinskih civila i upućivanje da napuste svoje domove daje mogućnost negiranja samog postojanja civila na sjeveru Gaze. To je upravo značenje fraze “nema civila koji nisu umiješani”, jer se njome označavaju svi koji su ostali u tom području – čak iako su civili većina i ne mogu otići, kako je UN okarakterizirao trenutnu situaciju – kao “učesnici u neprijateljstvima” ili kao “dobrovoljni živi štitove”. Takvi termini znače da se ti civili “mogu ubiti”, prema nekim tumačima zakona ratovanja.

A pošto se tvrdnje o moralnosti zasnivaju na poštivanju zakona ratovanja, smrtonosno nasilje koje izraelski vojnici koriste protiv civila koji ostaju u svojim domovima se stoga predstavlja kao moralno opravdano, pa čak i etično.

Uz ovaj pravni diskurs, Izrael također koristi kolonijalni narativ kojim se predstavljaju Palestinci kao “ljudske životinje” koje ne razumiju zakone ratovanja. Kombiniranjem ovih kolonijalnih izraza i “pravnih”, Palestinci se prikazuju kao nemoralni barbari koji “zaslužuju da umru”. Tako ovaj retorički potez predstavlja izraelske vojnike kao suprotnost, odnosno kao “civilizirane” i moralne “borce”.

Opravdanje za nasilje

Nadalje, povezivanje međunarodnog prava i kolonijalnih termina – neki bi možda to mogli nazvati kolonijalnim pravnim diskursom – pomaže opravdati vršenje masovnog nasilja. Prije mjesec dana, u emisiji CBS Newsa ‘60 Minutes’ intervjuirana je Shira Etting, izraelska pilotkinja koja je bila aktivna u protestima protiv pokušaja Vlade izraelskog premijera Benjamina Netanyahua da provede sudske reforme. “Ako želite da piloti mogu letjeli, bacati bombe i ispaljivati rakete na kuće znajući da tamo možda ubijaju djecu, oni moraju imati najveće povjerenje u političare koji donose odluke”, kazala je.

Etting nigdje ne priznaje namjeru da ubija djecu. No, ona priznaje da kada ona i njeni kolege piloti krenu na misiju iznad Gaze da razumiju kako rakete koje ispale mogu – i često se desi – ubiti civile.

Drugačije rečeno, izraelski piloti, poput Etting, znaju da ubijaju djecu kada bacaju ogromne bombe na gradske centre, ali pošto oni ne “namjeravaju” ubiti ih, onda su njihova djela moralna prema međunarodnom pravu, medijima poput CBS News i zapadnjačkim liderima. Tako je uprkos činjenici da bombardiranje koje vrše ove piloti dovodi do smrti daleko više civila, uključujući djecu, nego napad Hamasa. Zapadni mediji ih prikazuju kao heroje koji ne namjeravaju ubijati one koji nisu borci – eufemistički nazvano “kolateralna šteta”.

Treba dodati i to da u ovom kolonijalnom pravnom diskursu nisu samo počinitelji nasilja prikazano kao moralno različiti, ali i žrtve tog nasilja također. Izraelske žrtve imaju imena, životne priče koje su na tragičan način prekinute. Ove žrtve, drugačije rečeno, se predstavljaju kao ljudi vrijedni žaljenja.

Sa druge strane, palestinske žrtve ostaju bezimene i uglavnom se predstavljaju samo kao brojke, a ne kao ljudska bića od krvi i mesa koja također zaslužuju žaljenje. Ovo, također, pomaže u stvaranju mita o moralnosti izraelske vojske.

U konačnici, stoga, ne samo da se oni koji koriste oružje jačih smatraju etičnijim jer ubijaju nevine ljude iz velike udaljenost, nego se zbog kolonijalnih pravnih stavki ljudi koje ubijaju predstavljaju kao “ljudske životinje”, “kolateralna šteta”, ili jednostavno kao statistika.

Dok god se mrtvima na ovaj način oduzima ljudskost i dok se god zbog toga budu predstavljali kao oni za kojima ne treba žaliti, nagon ubijanja će biti nastavljen. Ovo je, bojim se, recept za genocidnu odmazdu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.