Ruska invazija na Ukrajinu prilika za nuklearno razoružavanje svijeta

Ruska invazija na Ukrajinu sigurno nije prvi put da je neka nuklearna sila napala nenuklearnu državu. Ovo dovodi do pitanja koji se odnose na argumente o neproliferaciji.

Ukoliko „nuklearne“ države mogu koristiti svoje naoružanje da prijete nama ostalima, pa čak i kriti se iza tog oružja dok vrše napade konvencionalnim naoružanjem na ne-nuklearne države, onda nestaje glavni stup stanovišta o neširenju nuklearnog oružja.

No, postoji još jedan ključni element režima neproliferacije na koji invazija treba skrenuti pažnju. A to je uvjet u Članu 6 Sporazuma o nuklearnoj neproliferaciji (NPT) po kojem države koje imaju nuklearno oružje „trebaju u dobroj vjeri voditi pregovore o efikasnim mjerama koje se odnose na obustavu utrke na nuklearnom naoružanju čim je to prije moguće i na nuklearno razoružavanje, kao i na općeniti dogovor na potpunom razoružavanju pod strogom i efikasnom međunarodnom kontrolom“.

Do danas su države sa nuklearnim oružjem pokazale daleko manje želje na ispunjavaju ovih uvjeta za potpuno razoružavanje u odnosu na žar koji su pokazale u nametanju obaveza na nenuklearne države. Dobar primjer toga su sankcije Iranu koje su nametnule države kao što su SAD, Velika Britanija i Francuska, premda same krše NPT.

Neizgovorena (i rasistička) pretpostavka koja stoji iz sporazuma je ta da se postojećim nuklearnim silama (i njihovim prijateljima) jedino može povjeriti oružje takve razorne moći. Ostavljanje takvog oružja u rukama upitnih nacija ostatka svijeta, sa njihovim diktatorima i plemenskim ratovima bi doveli do globalne radioaktivne katastrofe. No, navodno racionalnije sjeverne nacije ni u snu ih ne bi koristile. Pa, Vladimir Putin je okončao tu priču.

Ne da je samo zaprijetio nuklearnom napadom na države koje se otvoreno pridruže borbama u Ukrajini, već smo nekoliko puta natjerani da ozbiljno razmotrimo ranije nemoguće scenarije korištenja taktičkog nuklearnog oružja kako bi Rusija razbila ukrajinski otpor.

„Za američke zvaničnike i svjetske lidere, diskusije o tome kako odgovoriti na ograničeni nuklearni napad više nisu teoretske“, navodi se u izvještaju AP-a. No, ovo nije prvi put da je svijet na udaru terora i mogućnosti korištenja nuklearnog oružja od strane suludog lidera takozvanog „razvijenog“ svijeta.

Malo spremnosti za razoružanje

Skoro istog dana kada je Donald Trump preuzeo vlast u SAD-u januara 2017. godine, javio se strah zbog njegove mogućnosti da naredi nuklearni napad. Do kraja mandata, toliko su američki generali bili zabrinuti da su, kako se navodi u knjizi „Peril“ novinara Washington Posa Boba Woodwarda i Roberta Coste, vodeći vojni zvaničnici u tajnosti kontaktirali kolege u Kini kako bi obećali ranije upozorenje ako bi došlo do pokretanja američkog napada, kao i da su naredili oficirima za nuklearnu kontrolu da sa njima se prvo konsultuju ako dobiju komandu od glavnokomandujućeg.

Ništa od ovoga ne stvara povjerenje u sposobnosti nuklearnih sila da imaju odgovornu kontrolu nad svojim oružjem. Iako bi mnogi mogli ukazati na činjenicu da u posljednjih 50 godina nije bilo nuklearnog rata, odnosno otkako je na snazi NPT, činjenica je da je potreban samo jedan suludi um koji ima pristup, kao i spremnost, da koristi nuklearno oružje kako bi napravio globalnu katastrofu. Isti argumenti se odnose na sprečavanje širenja ovog oružja, kao i na već one koji ga imaju, pa čak i konkretnije.

Mariana Budjeryn, koja piše za Foreign Affairs, tvrdi kako je trenutni sukob u Ukrajini, koja je predala svoj nuklearni arsenal koji je naslijedila od SSSR-a, prekretnica. „Ukoliko Ukrajina odbije rusku invaziju, onda će sve više država smanjivati svoje rezerve nuklearnog oružja što bi moglo otvoriti put ka svijetu u kojem neće biti sile sposobne za pokretanje nuklearnog armagedona.“ Sa druge strane, ako Ukrajina izgubi, to bi bilo novi ekser u kovčegu neproliferacije i razoružanja.

Međutim, sumnjam da će ukrajinska pobjeda povećati spremnost SAD-a i drugih prijavljenih nuklearnih sila da se razoružaju. Uprkos njihovim lijepim riječima za Član 6, kao i posljednjoj zajedničkoj izjavi u januaru, jasno je kako ima malo spremnosti na to.

Septembra 2009. godine, tadašnji ministar vanjskih poslova David Miliband istakao je kako je vizija koju je tadašnji predsjednik SAD-a Barack Obama promovirao u Pragu o svijetu bez nuklearnog oružja „jako dugoročni cilj koji će nadživjeti njegovu djecu, a kamoli njega samoga“. Dodatno, Miliband je istakao kako nuklearne sile „odbijaju jednostrano nuklearno razoružanje… upravo zbog toga što svijet ne smije doći u situaciju da se odgovorne sile riješe svog oružja, a ostane opasnost od nuklearnog oružja drugih sila“. No, postavlja se ispravno pitanje: „Ko su odgovorne sile“?

Deseta konferencija

Deceniju ranije, tokom Konferencije za reviziju NPT-a 2000, izvještaj izvršnog direktora Komiteta advokata o nuklearnoj politici New Yorka John Burroughs pokazuje kako nuklearne sile otvoreno sarađuju na uklanjanju mogućnosti da se ikada moraju povinovati Članu 6. Iako su naveli „jednoglasno djelovanje… na postizanju totalne eliminacije svojih nuklearnih arsenala“, američki pregovarači savjetovali su Rusiji da „održava ‘stalnu’ spremnost ‘velikog, različitog, vidljivog arsenala’, dovoljnog za ‘razorni protiv napad’ u znak odgovora na eventualni prvi američki udar“. Naravno, SAD posljedično može koristiti isti argument za opravdavanje vlastitog arsenala.

Zapravo, nuklearne sile nastavljaju prezentirati smanjenje broja nuklearnih bojevih glava kao korak ka razoružanju. Ali ovo je lukavstvo. Redukcija nuklearnog naoružanja postala je zamjena za razoružanje.

U svome obraćanju na Općoj skupštini UN-a 2009. godine, tadašnji premijer Velike Britanije Gordon Brown predložio je „veliku globalnu trgovinu između država koje imaju i nemaju nuklearno oružje“ a po kojoj bi „sve države koje imaju nuklearno oružje recipročno igrale svoju ulogu u smanjenju tih količina koliko bi se nenuklearne države odrekle prilike da imaju takvo oružje“. Potom je pogrešno istakao kako je „upravo to namjera NPT-a“, sugerirajući kako je Član 6 ispunila Velika Britanija koja ima tri, a ne četiri nuklearne podmornice.

Kakav mu god bio ishod, ukrajinski rat neće, sam po sebi, povećati želju za razoružavanjem. No, to ne znači da ne predstavlja priliku. Za posljednjih pola stoljeća, NPT se uglavnom odnosio na to da druge države ne dođu do nuklearnog oružja. Sukob u Ukrajini stvara priliku za inkluzivniji razgovor o razoružanju koji priznaje da svijet bez nuklearnog oružja nije samo cilj sa neograničenim rokom.

Deseta konferencija za kontrolu NPT-a, planirana za avgust, trebala bi biti prilika za ukazivanje opasnosti koje donosi odbijanje država sa nuklearnim oružjem da se razoružaju.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.