Rusko-ukrajinski rat pruža priliku da se reformiše UN

Rusko-ukrajinski rat natjerao je svijet da prizna ključne propuste u načinu na koji funkcionišu naše međunarodne institucije. Konkretno, malo je vjerovatno da će ruskog predsjednika Vladimira Putina pozvati na odgovornost za ratne zločine.

Pa ipak, rat koji je u toku pruža davno zakašnjeli podsticaj da se reformišu institucije kao što je UN, kako se ne bismo našli u sličnoj situaciji u budućnosti. Razlog za takav optimizam može se naći u različitim historijskim trenucima kada su ključni događaji u toj mjeri šokirali nacije, da su uvedene snažne reforme.

Prije bavljenja lekcijama iz historije, vrijedi prisjetiti se ograničenja međunarodnog zakona.

Prije svega, tu je Međunarodni krivični sud (ICC), koji je procesuirao pojedince kao što je bivši liberijski predsjednik Charles Taylor, za ratne zločine. Ovaj sud sada istražuje ruskog predsjednika zbog mogućih ratnih zločina u Ukrajini. Ali prisutne su sumnje glede tog da li ICC može krivično goniti Putina, budući da ni Ukrajina ni Rusija nisu države potpisnice Rimskog statuta – dokumenta koji proširuje nadležnost suda na svoje potpisnice. Štaviše, među stručnjacima postoji konsenzus da sve i ako se pronađe pravni put za procesuiranje ruskog lidera na ICC-u, bilo bi gotovo nemoguće izvesti ga pred sud dok je još na vlasti.

Pravila postupanja

Tu su i Ženevska i Haška konvencija koje utvrđuju pravila postupanja prema civilima i zatvorenicima tokom rata, kao i član 39 Povelje UN-a, koji osuđuje agresorske ratove. Pa ipak, da bi se mogli pozvati na Ženevsku ili Hašku konvenciju, Vijeće sigurnosti UN-a mora donijeti rezoluciju da se uspostavi tribunal. To se neće desiti jer je Rusija u Vijeću sigurnosti, i ima ovlasti da uloži veto na bilo kakvu rezoluciju.

UN je uz jednoglasnu podršku Vijeća sigurnosti, osnovao specijalni tribunal 2002. za procesuiranje bivšeg predsjednika Srbije Slobodana Miloševića za ratne zločine počinjene 1990-ih u bivšoj Jugoslaviji. Ovo je bilo moguće zato što je osramoćeni vođa svrgnut s vlasti.

Stoga, osim ako ne dođe do promjene režima, male su šanse da će se Putin naći pred međunarodnim sudom.

Uprkos ovom naizgled mračnom scenariju, praćenje historijskog razvoja UN-a pokazuje i zašto smo u ćorsokaku kada je u pitanju odgovornost, kao i odakle dolazi nada za reformu.

Tokom Drugog svjetskog rata 1942, dok je Evropa bila pod okupacijom nacističke Njemačke, Velika Britanija i SAD sastale su se da osnuju Atlantsku povelju. Ovaj dokument, koji se pokazao kao korak ka kreiranju UN-a, proklamovao je da države ne trebaju povećavati svoju teritoriju na račun drugih, i da umjesto tog trebaju promovisati ekonomski razvoj, saradnju i razoružavanje. Sovjetski savez i Kina su naknadno uključeni u sastanke o izgledu UN-a na konferencijama u Moskvi i Teheranu, a potom na konferencijama u Dumbarton Oaksu i Yalti.

Na ovim sastancima su sklapani dogovori, često zbog Staljinovih strahova da će sovjetski interesi biti zanemareni. Takvi kompromisi su uključivali dozvoljavanje sovjetskim saveznicima da imaju mjesta u Generalnoj skupštini, koja je glavno savjetodavno tijelo UN-a. Ovi sporazumi su također garantovali pobjednicima u ratu – Francuskoj, Velikoj Britaniji, Kini, Sovjetskom savezu i SAD-u – pravo veta u Vijeću sigurnosti u vezi bilo kakve obavezujuće rezolucije koja bi mogla odobriti upotrebu sankcija ili vojne sile.

Razmjere nacističkih zločina

U ovim ranim godinama UN-a, Nirnberški proces od 1945. do 1946. skrenuo je pažnju svijeta na razmjere nacističkih zločina.

Godine 1947, kada je svijet saznao o užasima Holokasuta i bio prisiljen da razmišlja o načinima kako izbjeći genocid u budućnosti, započet je rad na nacrtu Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima (UDHR). Ovaj dokument, koji su predvodili Eleanor Roosevelt, zajedno sa libanskim diplomatom Charlesom Malikom, kineskim političarom Peng Chung Changom, i predstavnicima iz šest drugih država, postao je okosnica međunarodnih ljudskih prava.

Iako UDHR nije zakon, poslužio je kao inspiracija za kreiranje dvije međunarodne konvencije o ljudskim pravima, konkretno Međunarodnu konvecniju o građanskim i političkim pravima (ICCPR) i Međunarodni ugovor o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (ICESCR). Ovi dokumenti postoje kao međunarodni sporazumi, koji uspostavljaju komitete da prate implementaciju ljudskih prava, nude sugestije državama i objavljuju izvještaje.

Uprkos takvim globalnim inicijativama, pravo veta članica Vijeća sigurnosti omogućilo je državama da razmišljaju prvenstveno u pogledima vlastitog nacionalnog interesa umjesto međunarodne saradnje.

To je tako, dok fotografije masovnih grobnica u Ukrajini i dokazi o ruskoj vojsci koja bombarduje civilne mete šokiraju svijet.

Zbog ovih razloga, sada, ruska invazija može potaknuti reformu načina na koji se koristi pravo veta u Vijeću sigurnosti.

Efikasniji UN

Ta bi promjena učinila UN efikasnijim u pogledu iniciranja akcija, dok bi prisilila države da dvaput razmisle o intervencijama u inozemstvu.

Ovo nije poziv da se ukine pravo veta. Umjesto tog, mogu se odrediti propisi da ga se potencijalno nadjača, koji bi mogli uključivati 2/3 glasova članica Generalne skupštine, i/ili četiri od pet članica Vijeća sigurnosti koje bi se složile. Teško bi bilo uvesti reformu, budući da je 2/3 članica Generalne skupštine UN-a i svi članovi Vijeća sigurnosti moraju odobriti.

Stoga, promjena zahtijeva pregovore s Rusijom. Kratkoročno, ovo može značiti raspravljanje o prirodi odnosa Ukrajine s NATO-om. Rusko polaganje prava na istočnu Ukrajinu i Krim također treba biti uzeto u razmatranje.

Ponovo se okrećemo ka historiji kako bismo se prisjetili da je sovjetsko prisvajanje velikih teritorija u Poljskoj nakon Drugog svjetskog rata ostalo neosporavano kako bi Staljin pristao na pridruživanje UN-u.

U međuvremenu, kada su ratni zločini u pitanju, ništa ne može zaustaviti organizacije kao što je ICC da istražuju šta se dešava.

Koliko god potresno bilo gledati ove zločine koji se svakodnevno dešavaju u Ukrajini, također je nužno razmišljati dugoročno, što znači reformu Vijeća sigurnosti. To je teško, ali vidjeli smo u prošlosti kako su šokirane nacije uspjele ispregovarati dobrobit međunarodne zajednice. Oslabljivanje prava veta, u ovom pogledu, pružilo bi uslove za naše globalne institucije da omogućavaju saradnju, a ne da je nastavljaju ometati.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.