Je li Putinovo kockanje s Ukrajinom racionalno?

Rano ujutro 24. februara, na osnovu naređenja predsjednika Vladimira Putina, Rusija je pokrenula invaziju punog obima na Ukrajinu. Ruske zračne snage su počele gađati vojne mete po cijeloj državi i napredne okupacione snage su prešle granicu na sjeveru i na jugu. To što se činilo nezamislivim za mnoge stručnjake za Rusiju, uključujući i mene, prije svega jednog dana, sada je realnost koju će svijet trebati prihvatiti i nositi se s njom.

Na prvi pogled, Putinov potez doima se iracionalnim. To je zločin protiv Ukrajine – drsko kršenje međunarodnog zakona. Obilježit će mračno poglavlje u ruskoj historiji i suočiti Rusiju s takvom cijenom koja bi se mogla pokazati dovoljno velikom da okrene ruski narod protiv svog predsjednika. Retorika Kremlja o Ukrajini kao “bratskoj naciji“ se uglavnom ismijava na Zapadu, ali Rusi zaista tako vide svog susjeda – ne zbog ideoloških razloga, već zato što većina njih ima rođake ili prijatelje u ovoj državi.

Prodati ovaj rat Rusima bit će težak zadatak za Putina – nimalo kao okupacija Krima, koja je bila gotovo bez krvoprolića, s jasnom većinom lokalnog stanovništva koja je pozdravila promjenu zastave. Danas Ukrajinci izgledaju spremni za pravu borbu, što znači produženi sukob s višestrukim žrtvama na ruskoj strani.

Šta ako Putin nije iracionalan?

Opravdati gubitak prihoda i ušteđevine koje će Rusi iskusiti zbog očekivanih sankacija Zapada bit će isto tako teško. Ovog jutra su ljudi u Moskvi navodno već stajali u redovima na bankomatima na kojima se može podići strana valuta u iščekivanju pada rublje. Nadalje, neizbježna izolacija od Zapada bit će noćna mora ne samo za liberalnu inteligenciju, već i za veliki dio političke i poslovne elite.

Ako se ova predviđanja pokažu tačnima i ovaj rat rezultira Putinovim padom, mnogi u Ukrajini i na Zapadu će kazati da je on bio vrijedan žrtve. Ali, šta ako Putin nije iracionalan? Šta ako su oni koji i dalje misle da je on naivan idealisti? Šta ako se Ukrajina potpuno preda nakon nekoliko dana, ruska ekonomija izdrži sankcije Zapada bez mnogo muke i Rusi nastave sa svakodnevnim životom?

Ako se ispostavi da je tako, naći ćemo se u mračnijem, mnogo jezivijem svijetu u kojem su agresija i okrutnost preduslovi za uspjeh na međunarodnoj sceni. Uskoro ćemo saznati je li Putin bio racionalan ili ne.

Također ćemo uskoro saznati je li ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski učinio pravu stvar kada je odabrao da se bori umjesto da izbjegne tajni dogovor prihvatanjem neutralnog statusa svoje države ili prihvatanjem implementiranja sporazuma iz Minska, kako je Rusija zahtijevala prije invazije. Još ne znamo kako će sve ovo završiti, ali znamo da će rezultati (veoma vjerovatnog) ukrajinskog poraza biti nemjerljivo drastičniji od onih koje su ruski zahtjevi mogli zamisliti prije nekoliko dana.

Kakva je uloga zapadnjačkih saveznika

Zelenski je, bez sumnje, osjetio podršku ukrajinskog društva kada je donio odluku, ali možda je isto tako on osjetio poriv da sebe predstavi kao uistinu čvrstog političara u situaciji u kojoj su i Kremlj i domaća opozicija, njega, bivšeg komičara, zamislili kao političkog amatera beskičmenjaka. Taj poriv ga je možda podstaknuo da preduzme neodrživi rizik.

Također ćemo saznati, iako mnogo kasnije, kada povjerljivi dokumenti budu dostupni u javnoj domeni, koju su ulogu odigrali zapadnjački saveznici u donošenju takve odluke Zelenskog – da li su ga podsticali da se odupre Putinu sa svim raspoloživim sredstvima, ili su ga gurali prema kompromisu, ali nisu uspjeli pobijediti njegovu tvrdoglavu riješenost. Iako samo vrijeme može pokazati šta će ova eskalacija donijeti za Putina i Zelenskog, ima i lekcija koje se odmah mogu naučiti iz današnjih događaja.

Tragični događaji u Ukrajini trebali bi oživjeti diskusiju o mudrosti zapadnjačkih, a posebno američkih politika u vezi Rusije i ostatka bivšeg SSSR-a u proteklih 30 godina. Koliko je mudro bilo proširiti NATO i Evropsku uniju prema granicama Rusije, izolirajući Rusiju od njenih najbližih susjeda i prekinuvši prirodni protok postsovjetskih društava s čvrstim granicama i trgovinskim barijerama? Ova politika je imala za cilj da spriječi stvaranje nove agresivne države čudovišta, SSSR 2.0, iz ruševina Sovjetskog saveza. Ali, zar se upravo to sada ne dešava? Zar ne bi bilo mnogo pametnije prioritet dati integriranju Rusije, ogromne nuklearne sile, u Zapad kada je ova država bila zrela i spremna za to, nego da je se odbaci kao većinom nerelevantnu silu čija je moć u opadanju?

Razni ruski zvaničnici upozorili su Zapad još 1990-ih da će napori da se izolra Rusija i ostavi po strani rezultirati usponom nacionalističkih i autokratskih sila u ovoj državi. Zaista, Putin se prisjetio u jednom od svojih novijih govora kako je jednom prilikom upitao bivšeg predsjednika SAD-a Billa Clintona može li se Rusija pridružiti NATO-u, na što nije dobio odgovor.

Rat kao kazna za Ruse

Kada je 2000. godine prvi put izabran na još demokratskim izborima, Putin je viđen kao liberal i prećutno je podržavao Zapad protiv njegovih konzervativnijih rivala. Čovjek bez stvarnih političkih principa, samo gladan moći, Putin je mogao postati savršeni eurokrata. Zar nije Zapad, sa svojim stalnim strahom od Rusije, napravio svog Frankenštajna?

Čak i sada, kada je došlo do sukoba, Zapad nema viziju za postputinovsku Rusiju koja bi mogla motivirati Ruse da promijene politički režim u svojoj državi. Zaista je za mnoge u ratobornim krugovima agresivna i izolirana Rusija krava muzara koja osigurava njihove plate i unosne ugovore.

Rusko društvo je odgovorno za trenutnu ukrajinsku tragediju i zato što je dozvolilo Putinu da uzurpira moć. Ali, ovaj rat, sa svojim mnogim ozbiljnom posljedicama koje će se ukazati u narednim danima i sedmicama, sam po sebi je kazna za Ruse. Sada bi svi napori trebali biti usmjereni na pronalazak načina za izgradnju ujedinjenje Evrope, s demokratskom postputinovskom Rusijom kao integralnim dijelom.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.