Razvoj američke strategije odnosa s Kinom

U svojoj novoj strategiji nacionalne sigurnosti, administracija američkog predsjednika Joea Bidena priznaje da Rusija i Kina, svaka ponaosob predstavljaju različit vid izazova. Dok Rusija „predstavlja neposrednu prijetnju slobodnom i otvorenom međunarodnom sistemu … [sa] svojom brutalnom agresijom“, Kina je jedini konkurent Sjedinjenim Američkim Državama „s namjerom i da preoblikuje međunarodni poredak i, sve više, ekonomsku, diplomatsku, vojnu i tehnološku moć za postizanje tog cilja“. Pentagon stoga Kinu naziva svojim „hodajućim izazovom“.

Sada kada je kineski predsjednik Xi Jinping iskoristio 20. kongres Komunističke partije Kine (KPK) da učvrsti svoju vlast i promoviše svoje ideološke i nacionalističke ciljeve, vrijedi osvrnuti se na evoluciju američke strategije odnosa prema Kini. Pojedini kritičari vide današnju situaciju kao dokaz da su predsjednici Bill Clinton i George W. Bush bili naivni što su slijedili strategiju uključivanja, između ostalog, i davanje Kini članstva u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji. No, iako je bez sumnje prije dvije decenije postojao pretjerani optimizam u vezi Kine, on nije nužno bio naivan.

Nakon Hladnog rata, SAD, Japan i Kina bile su tri velike sile u Istočnoj Aziji, i osnovni realizam je nalagao da SAD treba oživjeti svoj savez s Japanom, prije nego odbaciti ga kao zastarjeli relikt iz perioda nakon Drugog svjetskog rata. Mnogo prije nego što je Kina primljena u Svjetsku trgovinsku organizaciju 2001, Clintonova administracija je potvrdila savez između SAD-a i Japana, koji ostaje temelj Bidenove strategije.

Clinton i Bush su shvatili da bi obuzdavanje Kine u hladnoratovskom stilu bilo nemoguće jer druge zemlje, privučene ogromnim kineskim tržištem, ne bi pristale na to. Stoga je SAD, umjesto tog, nastojao kreirati okruženje u kojem bi Kina kao sila u usponu također preoblikovala svoje ponašanje. Nastavljajući Clintonovu politiku, Bushova administracija je pokušala nagovoriti Kinu da doprinese globalnim javnim dobrima i institucijama ponašajući se, kako je to tadašnji zamjenik državnog sekretara Robert B. Zoelick nazvao, kao „odgovoran sudionik“. Politika je bila da se „uključi, ali zaštiti“. Iako proširivanje politike balansiranja moći sa uključivanjem očito nije garantovalo kinesko prijateljstvo, jeste održavalo na životu moguće scenarije osim potpunog neprijateljstva.

Jesu li osnovne pretpostavke strategije uključivanja bile pogrešne?

Je li uključivanje bio neuspjeh? Cai Xia, bivša profesorica na Centralnom partijskom fakultetu Komunističke partije Kine, misli da jeste, zastupajući stav da se „temeljni interesi ove stranke i njen suštinski mentalitet korištenja SAD-a dok ostaju neprijateljski spram ove države, nisu promijenili tokom proteklih 70 godina.  Nasuprot tome, od 1970-ih, dvije političke stranke u SAD-u i američka vlada oduvijek imaju nerealistično dobre želje za kineski komunistički režim, željno se nadajući da će [on] postati liberalnija, pa čak i demokratska i ‘odgovorna’ sila u svijetu“.

Cai može procijeniti politiku koja je počela posjetom američkog predsjednika Richarda Nixona Kini 1972. Ali, neki od onih koji su opisali uključivanje kao naivno ignorišu činjenicu da je politika „ograde“ ili osiguranja došla prva, i da je savez između SAD-a i Japana i danas snažan.

Bilo je, naravno, nekih elemenata naivnosti, kao kada je Clinton slavno predvidio da će napori Kine da kontroliše internet propasti. Mislio je da će taj zadatak biti nemoguć, ali mi znamo da kineski „veliki sigurnosni zid“ dobro funkcioniše. U retrospektivi postaje jasno da su Bushova i Obamina administracija trebale uraditi više da kazne Kinu za njen neuspjeh da se uskladi sa duhom i pravilima Svjetske trgovinske organizacije.

U svakom slučaju, Xijeva era je razbila ranija očekivanja da će brzi ekonomski rast proizvesti veću liberalizaciju, ako ne demokratizaciju. Neko vrijeme je Kina dozvoljavala veću slobodu putovanja, više stranih kontakata, veći raspon mišljenja u publikacijama i razvoj NVO sektora, uključujući i neke organizacije za ljudska prava. Ali sve je to sada smanjeno.

Jesu li osnovne pretpostavke strategije uključivanja bile pogrešne? Prije stupanja na poziciju, dva vodeća zvaničnika odgovorna za novu strategiju Bidenove administracije napisali su da „je temeljna greška uključivanja bila pretpostaviti da bi takva strategija mogla dovesti do temeljnih promjena kineskog političkog sistema, ekonomije i vanjske politike“. Realističniji cilj, zaključili su, je tražiti „stalno stanje razumne koegzistencije s uslovima koji pogoduju američkim interesima i vrijednostima.“.

Mogućnost temeljnih promjena u Kini

Sve u svemu, Bidenov tim je upravu kada kaže da nije u stanju izazvati temeljne promjene u Kini. U prvoj deceniji ovog stoljeća, Kina se još kretala ka većoj otvorenosti, umjerenosti i pluralizaciji. „Kada je g. Xi preuzeo vlast 2012, Kina se brzo mijenjala“, piše Economist. „Srednja klasa je rasla, privatne kompanije su cvjetale i građani su se povezivali na društvenim mrežama. Drugačiji lider je to mogao vidjeti kao prilike. Gospodin Xi je vidio samo prijetnje.“

Sve i ako je Xi bio predvidljivi proizvod lenjinističkog stranačkog sistema, ostaje pitanje vremenskog okvira. Teorija modernizacije – i stvarno iskustvo Južne Koreje i Tajvana – ukazuju na činjenicu da će se, kada prihod po glavi stanovnika bude blizu 10.000 dolara, pojaviti srednja klasa i autokratiju će biti teže održati, u poređenju sa društvom siromašnih seljaka koje je bilo prije. Ali koliko traje taj proces? Marks je smatrao da je potrebno više vremena, a Lenjin je bio nestrpljiviji i vjerovao je da se historijski razvoj može ubrzati avangardom koja vrši kontrolu nad društvom. Iako Xi govori o marksizmu-lenjinizmu, jasno je da Lenjin prednjači nad Marksom u današnjoj Kini.

Je li greška strategije uključivanja bila u očekivanju značajne promjene za dvije decenije, a ne za pola stoljeća ili više? Vrijedi se prisjetiti da kada su u pitanju generacije vođstva KPK-a, Xi je tek peta. A, kako stručnjak za pitanja Kine Orville Schell smatra, „pokroviteljski je pretpostaviti da će kineski građani biti zadovoljni da steknu samo bogatstvo i moć bez onih aspekata života koja druga društva općenito smatraju temeljnim za bivanje čovjekom.“.

Kreatori politika su, nažalost, uvijek pod pritiskom i moraju formulisati strateške ciljeve za ovdje i sada. Biden je to uradio kako treba. Pitanje za godine pred nama jeste može li on implementirati te politike na načine koji ne zatvaraju mogućnost povoljnijih budućih scenarija, čak i ako priznaje da su daleki.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.