Kome možemo vjerovati u 2022?

Pitanje koje je definisalo 2021. je možda ono koje je Poncije Pilat, upravitelj Judeje, postavio Isusu u Evanđelju po Ivanu: šta je istina? Uistinu, sva najdiskutovanija pitanja ove teške godine od vakcina do lažnih vijesti su u konačnici bila o „istini“. Daleko izvan postmodernosti, izgleda da smo izgubili zajednički set vrijednosti koje su sačinjavale glavni okvir naših društava u prošlosti. To nije nužno pogrešno. Filozofi Fridrih Niče i Martin Hajdeger su istakli kako su tradicionalni sistemi vrijednosti potkopani isuviše rigidnim strukturama za historiju. Ove strukture, bilo da su naučne ili ekonomske, uvijek su oblikovane epohama i društvima koji određuju njihove ishode. Dok dakle ulazimo u novu godinu, pitanje o istini postaje: kome možemo vjerovati u 2022?

Moramo ostaviti po strani svaki privid nepromjenjivosti i potražiti odgovor unutar historije. Ali u tom nastojanju, ne možemo ostaviti živote u ruke samo stručnjaka, iako jezici tehno-nauke zahtijevaju podrobno znanje hiperspecijaliziranog kurikuluma.

Kao građani, svi imamo pravo da diskutujemo o društvenim posljedicama naučničkih nalaza i zaključaka, iako možda nismo u stanju reproducirati njihove eksperimente ili slijediti njihova matematička objašnjenja. To važi i za vakcine protiv COVID-19: svaki iskren i koherentan argument u ovom pitanju bi trebao biti ozbiljno razmotren. Stručnjaci ne mogu i ne bi trebali odbaciti bojazni, pitanja i argumente građana u pitanjima koja direktno utječu na njihove živote, sa stavom „stanite po strani i pustite nas da radimo svoj posao“.  Baš kao što otkrića i preporuke samo ekonomista nisu bili dovoljni da riješe ekonomsku krizu 2008/2009, otkrića i preporuke samo naučnika ne mogu okončati ovu razornu pandemiju. Takva ekonomska ili kriza javnog zdravstva zahtijeva odgovore od niza socijalnih čimbenika koji zajedno mogu pružiti rješenja koja su sva prikladna za tu svrhu u specifičnim predjelima. Mi ove čimbenike zovemo „javnim institucijama“.

Funkcionisanje demokratije

Općenito, načini funkcionisanja demokratija su bolniji od onih autoritarnih režima. Model „Razum tehnokratije“ je historijski zapadni model koji je ostvario brojne uspjehe, ali je i otvorio put za brojna zvjerstva i nepravde. Uprkos onome što su mnogi naučnici često u iskušenju da vjeruju, nauka ne može zamijeniti demokratiju ili religiju. Stoga je jedino održivo rješenje tražiti neuhvatljivu istinu unutar socijalne zajednice.

Ako je „istina“, kako je objasnio filozof Richard Rorty, „ono s čim vam vaši savremenici dozvole da se izvučete“ onda istina u ljudskom svijetu nije vječna već prije proizvod trenutnih društvenih ugovora. Ovo je evidentno u priči pionira RNK tehnologije koja je omogućila proizvodnju nekoliko vodećih vakcina protiv COVID-19. Biohemičarka Katalin Kariko i imunolog  Drew Weissman mučili su se godinama da dobiju sredstva za svoja istraživanja mRNK, i značaj njihovog rada je priznala naučna zajednica tek nakon što su mRNK vakcine protiv COVID-19 promijenile tok pandemije. Kako možemo izbjeći da previdimo takva ključna naučna otkrića ili jednako važne socijalne prekretnice i političke prilike u budućnosti?

Neće biti lako: konzumerizacija komunikacionih tehnologija, odnosi na društvenim mrežama i socijalni atomizam su nas učinili podijeljenim i fokusiranim samo na nas, čineći solidarnost konceptom iz prošlosti. Naš trenutni manjak zajedničkog identiteta je tako očajan i destruktivan da je u svojoj knjizi An American Utopia (2016), renomirani kulturni teoretičar Fredric Jameson predložio kreiranje paralelne strukture: vojske sastavljene od svih građana. Izazov je izgraditi stvarnu zajedničku mrežu da bi se počelo graditi alternativno, zaista demokratsko društvo. Oni koji su, poput osnivača Wikileaksa Juliana Assangea, pokušali obezbijediti prve alate da se izgradi takva alternativa, međutim, ubrzo su ometeni i utišani, povlačeći pitanja o izvodivosti takvog projekta.

Stoga mantra za 2022. mora biti: vratimo se u društvo! Moramo vjerovati sebi, našem urođenom kapacitetu da živimo zajedno, „zoon politikonu“ (političkoj životinji) koja smo. Mi trebamo, kao što je predložio filozof Paul K. Feyerabend, „osvojiti obilje“, nesmanjivo bogatstvo života, protiv svih apstraktnih pristupa koji uokviruju tehnokratski svijet tržišne globalizacije. Kako je kazao pisac i filozof  Gilbert K. Chesterton: „Luđak nije neko ko je izgubio razum, već neko ko je izgubio sve osim razuma“.

Validna poruka

Nema šta novo da se izumi: moramo početi s onim što već imamo, i s onim što već jesmo. Urbani sociolog Ray Oldenburg je 1999. napisao nezaboravnu knjigu The Great Good Place o „kafeima, kafićima, knjižarama, barovima, frizerskim salonima i drugim okupljalištima u srcu zajednice“. Poruka ove knjige je jednostavna: „treća mjesta – gdje se ljudi mogu okupljati, ostaviti po strani brige posla i kuće, i družiti se samo zbog zadovoljstava dobrog društva i živog razgovora – su srce društvene vitalnosti jedne zajednice i temelji demokratije“. Ova poruka je i dalje validna – to su mjesta na kojima se gradi zajednica (da, u očitoj simetriji sa „oblikovanjem duše“ o kojem priča John Keats u svom poznatom pismu). Na kompleksnijem nivou, možete dodati crkvu, džamiju, sinagogu u tradicionalnim društvima na tu listu, zašto da ne? Također i političke stranke, sindikate…sve ide. Čak i prije pandemije, ta su mjesta gubila utjecaj. Ali sada, kada se mučimo da se vratimo u neki vid normalnosti, remetilački inovatori kao što je Mark Zuckerberg predlažu nove platforme („Multiverzum“) koje bi nas bez sumnje dodatno podijelile. Stoga su Oldenburgova fizička „treća mjesta“ važnija nego ikad prije.

Bez obzira na različita značenja i forme koje može imati u različitim kulturama, „razgovor“ je u centru koncepta zajednice. Internet je čista magija – ima sposobnost da širi mnoge aspekte ovog razgovora širom svijeta. Ali ne može dočarati lica, mirise, geste, dodir, uopćenu percepciju mjesta koja dodaje značenje razgovoru. „Brzina društvenih mreža“, kao što je američka filozofkinja Judith Butler jednom istaknula „omogućava oblike otrova koji zapravo ne podržava misaonu debatu“. Dakle u ovoj novoj godini, da bismo se vratili društvu, trebamo imati pristojan, ljudski razgovor, to jeste, trebali bismo ponijeti razgovor nazad na ona mjesta koja smo izgubili.

Ovaj razgovor je više stav nego praksa. Novi talas inflacije i posljedična ekonomska borba su opet u neposrednoj blizini za većinu nas. Kako nam, dakle, „razgovor“ može pomoći?

Sigurno nam neće pružiti rješenje, ali može pripremiti teren za pojavljivanje kolektivnog odgovora, odgovora zasnovanog na zajedničkom osjećaju pravde i pravednije podjele žrtava.

Osjećaj zajednice

Ova pandemija nas je nužno pozvala da razmotrimo naš osjećaj zajednice – pokazala nam je da je, pred krizom ovolikih razmjera, naš jedini izlaz kroz solidarnost. Zaista, sada znamo da će se pojavljivati novi sojevi i da pandemija neće biti uistinu okončana dok i oni na globalnom jugu ne budu imali adekvatan pristup vakcinama.

Možemo li, dakle, vjerovati našim javnim institucijama u 2022?

Ako možemo, to nije samo zbog garancija koje i dalje pružaju već i zato što održavaju tu zajedničku mrežu koju nazivamo društvom. Je li ovo utopijska tačka gledišta?

Da i ne, jer protiv moćne mainstream ideje da „nema alternative“, naša historija sugeriše da ne postoji jedna realnost, već prije kompleksna izmiješanost interpretacija koje kristaliziraju moguće vizije svijeta. U 2022. ne moramo vjerovati narativu ideološkog realizma koji služi priči o jednostranom svijetu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.