Otvaranje umova: Jeftini pokušaji diskreditiranja Mustafe Akyola

Knjiga pod naslovom Reopening Muslim Minds: a Return to Reason, Freedom and Tolerance (Ponovno otvaranje muslimanskih umova), turskog intelektualca Mustafe Akyola, od trenutka objavljivanja, ne prestaje biti povod različitih čitanja, (ne)razumijevanja, a nerijetko i očitih nagađanja. Mustafa Akyol nije nikakav Martin Luther niti sebi umišlja mesijansku ulogu. Ipak, on jeste neko kome ne nedostaje intelektualne hrabrosti i valjanih uvida u povijest razvoja muslimanskog mišljenja.

Za razliku od fragmentarnih čitanja (do pola, od pola ili samo uvodnog dijela), susret sa cjelovitim sadržajem Akyolove knjige, pokazuje autorovu traženu ozbiljnost i izvanredan uvid u muslimansku teološku misao. Jeftini pokušaji moralnog i intelektualnog diskreditiranja Mustafe Akyola su nešto već viđeno kada se naiđe na poziv autentičnog propitivanja određenih povijesno oblikovanih interpretacija.

Poziv na kritičko sagledavanje i potrebu ponovnog propitivanja dosegnutih “rješenja” dolazio je od brojnih muslimanskih mislilaca našeg vremena, koji su bili na istom tragu. Da postoji Nemišljeno u muslimanskom mišljenju pokazao je Muhammad Arqoun, Muhammed ‘Abid al-Jabiri piše Kritiku arapskog uma,  Tariq Ramadan poziva na Radikalnu reformu a Ziauddin Sardar upozorava kako već dugo vremena ne postoji ozbiljno promišljanje islama i apeluje na potrebu aktiviranja institucije ijtihada. Duga je lista muslimanskih mislilaca koji promiču takav kritički duh u nastojanju da kod muslimanske vjerske inteligencije probude svijest o potrebi ponovnog čitanja konstitutivnih izvora islama i redefiniranja okoštalih definicija. U tom kontekstu, važno je naznačiti najmanje dvije stvari.

Pozivi na reformu

Prvo, pozivi na reformu i jačanje racionalističkih tendencija unutar islamske teologije nisu pozivi na izmjene osnova vjere – kako to mjestimice navode nekompetentni “kritičari”. Štaviše, Akyol zajedno sa nizom drugih autora poziva na razlikovanje povijesnog i nadpovijesnog, odnosno božanskog i onog što se takvim predstavlja. Drugim riječima, šerijat – koji se uobičajeno razumijeva kao Božiji zakon –  nastao je kao pokušaj razumijevanja Božijih intencija, te u značajnoj mjeri u sebi sabire pravna mišljenja pojedinaca.

Stoga, poziv na propitivanje pravnih rješenja do kojih su došli neki klasični učenjaci ne podrazumijeva rušenje osnova vjere niti predstavlja bilo kakav heretički korak, nego nastojanje da se ono božansko oslobodi stega povijesnog i ljudskog, te kao takvo u ponovnom razumijevanju iznova kontekstualizira i učini orjentacijskim za našu stvarnost. Islam mora biti relevantan za naše bivanje u sadašnjosti. Ipak, povijesno okoštala tumačenja neprestano nas vraćaju u tuđe egzistencijalne situacije i davno okamenjene perspektive.

Konačno, oslobađanje intencija božanskog teksta nužno bi vodilo ka emancipaciji muslimanskog uma i njegovom drugačijem razumijevanju duha islama. Na tom putu, neizostavno je važno jačanje racionalističke tradicije unutar teološkog mišljenja.

Drugo, Mustafa Akyol naglašava važnost nepovredivosti principa slobode i opasnosti od poistovjećivanja države sa religijom, što je povezano sa pitanjem legitimnosti teološkog govora. Naime, u kojoj mjeri teološki govor ostaje vjeran onoj supstanci na koju se poziva, ukoliko zanemaruje čovjeka u njegovoj konkretnoj egzistencijalnog situaciji. Opasnost se krije u činjenici da teološki govor, budući da za predmet ima ono Najviše tj Apsoluta, nerijetko poseže za Njegovim mjestom, te nastoji za sebe zadržati ili nakratko pribaviti element apsolutnog (važenja). Time se teološki govor pretvara u svoju suprotnost, te umjesto da oslobađa on zarobljava, umjesto da bude govor ‘za’ čovjeka on postaje govor ‘protiv’ čovjeka. Na pogubnost posljedica koje se javljaju usljed izostanka razlikovanja onog što jeste Božiji govor s jedne i ljudski govor kao tumačenje ili razumijevanje tog govora s druge strane, ukazali su brojni autori.

Teološki govor mora biti govor slobode a ne neslobode. Bez sumnje je jasno da nema istinske vjere i odnosa spram Zbilje bez slobode koja je preduvjet svakog autentičnog religijskog iskustva. Stoga, ondje gdje se riječ pojedinca ili institucije kao nosioca teološkog govora kao nešto partikularno želi uzdignuti na razinu univerzalnog svjedočimo iznevjeravanju univerzalnosti Božije Riječi i svođenju njene vječne semantičke neiscrpljivosti na jedno odabrano značenje/tumačenje.

Teološki govor

Također, ukoliko teološki govor zanemaruje čovjeka u njegovoj konkretnoj egzistencijalnoj situaciji a to znači u njegovoj povijesnosti i njegovom društveno-političkom kontekstu, potiskujući pitanja slobode, socijalne pravde, poštivanja ljudskih prava, korupcije, prava na obrazovanje i slobodu govora, nudeći u prvi plan kategorije eshatološke sreće, nade i zadovoljstva, jasno je da iznevjerava sami izvor na koji se poziva. Stoga će od presudnog značaja biti pitanje depolitizacije teološkog govora i njegova kontekstualizacija, odnosno povratak iz metapovijesne u povijesnu dimenziju. Drugim riječima, posrijedi je višak apstraktnog i manjak konkretnog. U tom procjepu, gubi se sudbina i život stvarnog čovjeka.

Kako bi se spasila od otvorene i vrlo izvjesne mogućnosti potpunog zapadanja u ideologiju usljed podjarmljenosti vladama i centrima državne moći, što je osobito primijetno u nekim zemljama Istoka, teologija ili teološki govor se mora otrgnuti od služenja političkim sistemima u korist otvaranja novih perspektiva i puteva ka Bogu, što pretpostavlja poštivanje čovjeka u njegovoj duhovnoj i društvenoj nepovredivosti. Akyol između ostalog donosi neke moduse takvog mogućeg postupanja u povijesti.

Ako bismo se na trenutak mogli poslužiti terminom karakterističnim za kršćansku teološku tradiciju, za muslimansko društvo bilo bi važno njegovati jednu specifičnu teologiju oslobođenja koja bi djelovala pod dva temeljna vida: oslobađanje teološkog govora i religije od centara moći, i sa druge strane oslobađanje muslimanskog uma (primarno uma muslimanskih teologa) za nove puteve razumijevanja i tumačenja Riječi Božije. Oslobađanje religije od državnih (političkih) centara moći važno je i u našem društveno-političkom kontekstu, primarno zbog mogućnosti opstanka legitimiteta onog religijskog ali i njegove autonomije u odnosu spram političkog.

Stoga je neprihvatljivo – pogotovo u našem javnom prostoru – kada jedan poziv na ponovno čitanje i razumijevanje izvora islama (kakav je Akyolov) biva okvalificiran kao mišljenje “koje graniči sa herezom” pri čemu ista kvalifikacija dolazi iz glasila koje figurira kao jedan od prepoznatljivih centara ovdašnje političke moći. Takav pokušaj diskvalifikacije je također neprihvatljiv i zbog činjenice što smo mi u ovdašnjem akademskom prostoru takvu vrstu narativa davno nadišli, ostavljajući mogućnost za drugačija hermenautička iskustva i razumijevanja.

Konačno, posrijedi je tek nekoliko intencija predmetnog teksta koji pogađa neke od najznačajnijih elemenata krize u kome se nalazi muslimanska misao a time i sam muslimanski svijet.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.