Unapređenje slabe iranske ekonomije bit će Raisijev prioritet

Od osnivanja Islamske Republike Iran, umjetnost upravljanja ekonomijom nikada nije bila najjača strana lidera ove države. Iranski političari, a posebno oni iz konzervativnih krugova, uvijek su vjerovali da iranska stabilnost i opstanak primarno ovise o političkim i ideološkim faktorima. Stoga su bili nevoljki da usmjere svoje napore i političku retoriku na ekonomski oporavak i razvoj koji prevazilazi minimalno potreban nivo.

Osnivač Islamske republike, ajatolah Ruhollah Khomeini, čak je i izjavio da se Islamska revolucija iz 1978-79 ticala velikih ideja a „ne cijene lubenica“.

Osamnaestog juna je konzervativni šef pravosuđa Ebrahim Raisi izabran za osmog iranskog predsjednika. Dok je Raisi na mnoge načine stereotipni konzervativni političar koji stavlja ideologiju ispred bilo kakve ekonomske računice, svi znaci upućuju na to da neće biti u stanju tretirati ekonomiju kao sporednu tokom svog mandata.

Sve se svodi na cijenu lubenica

Danas je opstanak iranskog političkog sistema više ovisan o ekonomiji nego ikada ranije (barem nakon kraja postratne rekonstrukcije kasnih 1990-ih).

Iranski režim od 1980-ih kupuje odanost iranskih masa kroz kompleksan sistema direktnih i indirektnih subvencija. Pa ipak, vremenom su ove subvencije postale težak teret na državnom budžetu. U protekloj decniji, režim je u nekoliko navrata pokušao reducirati ovaj teret, ali uvijek bezuspješno. Do 2020, količina samo energetskih subvencija je procijenjena na 75 do 80 milijardi dolara, što je jedna od najvećih u zaljevskoj regiji.

Dok iranska ekonomija trpi pod američkim sankcijama i pandemijom korona virusa koja je pogoršala višedecenijske infrastrukturne probleme uzrokovane lošim lokalnim upravljanjem, sada se pojavila hitna potreba da se restrukturia sistem subvencija kako bi se pogurao ekonomski razvoj osigurajući da režim zadrži kapacitet da kupuje lojalnost ljudi. Stoga Raisi nema puno opcija, izuzev da ekonomsku rekonstrukciju učini primarnim ciljem svoje administracije.

Do sada su ekonomske politike u Iranu uvijek bile usmjerene na izgradnju i održavanje tzv. „ekonomije otpora“ – djelomično samodovoljnog ekonomskog sistema sa snažnim prisustvom države, čiji je primarni cilj da osigura opstanak režima u neprijateljskoj okolini.

I ovaj sistem je u više navrata postizao svoj cilj. Uprkos ozbiljnim sankcijama uvedenim između 2018. i 2020, i negativnom utjecaju pandemije korona virusa, iranska ekonomija se još drži.

Ali Iran je platio visoku cijenu za uspjeh svoje „ekonomije otpora“. Iako je ovaj model uspješno spriječio ekonomski kolaps, on je također ugrozio izglede za održivi ekonomski razvoj kojeg prati značajno poboljšanje socijalnih indikatora.

Prema MMF-u, u 2018. i 2019, ekonomija ove države se smanjila za 6 i 6,8 posto. U 2020. je pokazala minimalne trendove pozitivnog rasta (+1,5 posto prema MMF-u i +0,7 posto prema nezavisnim savjetodavnim kompanijama), što je uglavnom povezano sa porastom cijena nafte i količinom izvoza iranske nafte. Do 2021, prema procjenama godišnja stopa inflacije je trebala dostići 36 posto (sa izgledima za dodatno povećanje u periodu 2021-2022), a stopa nezaposlenosti je ostala na 10-12 posto sa najmanje 33 posto populacije koja živi ispod granice siromaštva.

Zbog ekonomske situacije, koja se u ovoj državi brzo pogoršava – što izaziva nemir među narodom i proširuje jaz nepovjerenja između naroda i režima – Raisi će vjerovatno biti prisiljen da načini velike promjene modelu „ekonomije otpora“.

Konačno, Raisi će biti motivisan da se pozabavi iranskim ekonomskim problemima direktno kao predsjednik zbog političkih razloga. Konzervativci u Iranu odavno kritikuju neuspjeh svojih rivala umjerenjaka da unaprijede ekonomiju i poprave standarde života ljudi tokom svog perioda na vlasti. Stoga će se kao predsjednika Raisi suočiti sa velikim pritiskom da donese ne samo ekonomski rast već i bolje standarde života. Ako on to ne uspije, iranski narod bi mogao izgubiti preostalo povjerenje koje ima ne samo u konzervativni establišment, već i u cijeli politički sistem. Nadalje, osiguravanje ekonomskog uspjeha važno je i za Raisijevu političku budućnost jer je on trenutno prvi u redu da postane sljedeći iranski vrhovni vođa. Ako donese uspješne ekonomske rezultate kao predsjednik, može to predstaviti kao dokaz da će biti uspješan vrhovni vođa.

Ekonomska razmatranja će oblikovati Raisijevu politiku

U ovom kontekstu, nema sumnje da će ekonomska razmatranja odrediti korake koje će poduzeti Raisijeva administracija u domaćoj i međunarodnoj areni.

U međunarodnom kontekstu, novi predsjednik će vjerovatno nastaviti promicati ponovno aktiviranje JCPOA, jer će to rezultirati podizanjem sankcija i dati će dašak olakšanja iranskoj ekonomiji. Vjerovatno će raditi na tome da osnaži iranske veze sa državama kao što su Kina i Rusija, koje mogu pomoći da oslabljena iranska ekonomija ponovo stane na noge kroz investicije. Raisi će također izbjegavati dodatnu konfrontaciju sa GCC-jem, jer on vjeruje da bi bogate zaljevske države mogle biti ključ za ponovni iranski ulazak u svijet međunarodne trgovine i finansijskih sistema.

U domovini će prvih nekoliko godina Raisijevog mandata obilježiti inercija.

Novi predsjednik ima malo iskustva u ekonomskom manedžmentu i sudeći po njegovim izjavama, planira slijediti primjer svojih prethodnika i nastaviti se oslanjati na model „ekonomije otpora“.

Ova strategija „više istoga“ će funkcionisati još najmanje nekoliko godina. Djelomično ukidanje sankcija, koje se očekuje prije kraja godine, automatski će unaprijediti glavne ekonomske pokazatelje. Štaviše, postepeni oporavak globalne ekonomije od pandemije COVID-19 također će imati pozitivne posljedice na ekonomsku situaciju u Iranu. Sve ovo će dati Raisiju pogrešno pozicionirano pouzdanje da ekonomija otpora još funkcioniše.

Međutim, ovi pozitivni trendovi će bez sumnje biti privremeni i uskoro će se Raisi suočiti sa potrebom da revidira ekonomski kurs svoje države.

Nakon potipisivanja JCPOA i ukidanja većine sankcija u 2015, Iran je iskusio sličan ekonomski skok. Međutim, režim nije implementirao mnogo potrebne reforme da se država opet vrati na put održivog razvoja. Kao rezultat, za godinu dana od ukidanja sankcija, makroekonomski indikatori ove države počeli su značajno opadati.

U narednih nekoliko godina, ova će se historija vjerovatno ponoviti. Štaviše, u trenutnoj fazi, male su šanse da će povratak iranskom nuklearnom sporezumu ukinuti sve sankcije. Stoga će iranske poteškoće sa pristupom novim tehnologijama i međunarodnom finansijskom sistemu ostati nakon ponovnog stupanja sporazuma na snagu. A čak i kada najoštrije sankcije budu ukinute, Iran će i dalje biti smatran državom koja je „toksična“ za biznis.

Štaviše, ukidanje sankcija neće riješiti mnoge od dubljih ekonomskih problema u Iranu kao što su pretjerano miješanje države u ekonomiju, neefikasnost finansijskog sistema, nerazvijenost tržišnih institucija i privatnog sektora, postojanje velikog crnog i sivog tržišta, nepotizam, klijentelizam i korupcija.

Upadanje u zamku

Isto tako, ako nastavi sa postojećim ekonomskim politikama nakon ukidanja sankcija, Raisi bi mogao upasti u istu zamku kao i njegov prethodnik Hassan Rouhani prije nekoliko godina. U periodu 2015-2016, ublažavanje eksternog pritiska na iransku ekonomiju dovelo je do ekonomskog rasta. Pa ipak, ovaj rast se nije preobrazio u poboljšanje društvenih uslova. Labavljenje sankcija samo je obogatilo vrh društva, dodatno produbljujući društvenu stratifikaciju u Iranu i okrenuvši velike segmente populacije protiv umjerene Rouhanijeve administracije.

U ovim uslovima, za nekoliko godina (vjerovatno do 2023), konzervativna Raisijeva vlada će naprosto biti prisiljena da razvije novu ekonomsku politiku. Da bi uopće postigla uspjeh, ova nova politika će trebati biti zasnovana na liberalnijim principima i promovirati društveno usmjeren ekonomski rast. Također će trebati podsticati rast zaposlenosti i prihoda, dok omogućava smanjenje subvencija.

Raisi, međutim, ne može realizovati tako veliku promjenu politike sam. Model ekonomije otpora odavno je ključni dio iranske ideološke strukture i može biti napušten samo uz odobrenje i podršku trenutnog vrhovnog vođe, Alija Khameneija.

Dakle, unapređenje ekonomije će neizbježno biti primarni cilj Raisijevog mandata. Ali hoće li biti uspješan ili ne zavisit će od Khameneijeve spremnosti da dozvoli državi da konačno promijeni smjer.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.