Zna li Biden šta mu se u Bosni radi

Kada je Samantha Power, slavna američka reporterka iz ratnog grotla u Bosni Hercegovini, nepune dvije decenije kasnije postala ambasador Sjedinjenih Država u Ujedinjenim nacijama u New Yorku, u augustu 2013. na jednoj je press-konferenciji, rekla da niti jedan američki predsjednik – “nema taj luksuz da se bavi samo ljudskim pravima”, malo je ko od novinara, dopisnika sa East Rivera bio iznenađen tom izjavom. Jer, jedno su ideali, a drugo realpolitika.

Ko može govoriti u predsjednikovo ime

Već na samom startu svoje diplomatske karijere, Power je uživala neupitno povjerenje predsjednika Baracka Obame. Bila je među onim diplomatama koji imaju slobodu da sami procjenjuju šta reći i kako djelovati. Kada je kasnije postala i jedna od vodećih savjetnika u predsjedničkoj kampanji Joe Bidena, iznova je bila – taj misleći dio vanjsko-političke vizije budućeg američkog predsjednika, gotovo njegov trbuhozborac. Ali, nisu svi Samantha, da pomjeraju konvencionalne granice. Ima i uljeza u tom okruženju.

Biden, koji je u svojoj polustoljetnoj političkoj karijeri proveo čak 36 godina u Kongresu, (1973 -2009) i osam godina (2009-2017) kao dopredsjednik u Obaminoj Bijeloj kući, ne može baš da ne zna – ko su sadašnji emisari njegove administracije na Balkanu i mogu li oni adekvatno govoriti u njegovo ime? A ne mogu. Zna sigurno i da su neki preuzeti iz Trumpove administracije, od koje se Biden, javno – još žestoko distancira. Radi se o karijernim diplomatama, što znači da je bar poneko od njih opterećen uspjehom po svaku cijenu. A gdje su (pre)ambiciozni ljudi tu su i problemi.

Biden, koji je prošlog mjeseca, kao najstariji američki predsjednik ikad, u Bijeloj kući napunio 79 godina, ne mora znati sve o svakom suradniku. Posebno ne o onima koji su dobili njegovo indirektno povjerenje. Ako ih je, recimo, izabrao američki državni sekretar Antony Blinken, koga je on također preuzeo iz Obamine administracije kao Clintonovog vanjskopolitičkog veterana. Kontinuitet je važan element američke vanjske politike, uz činjenicu da je svaka dobra politika, u biti, kadrovska politika.

Naravno, Biden zna, da je Samantha Power, recimo, za svoju knjigu Problem iz pakla: Amerika i doba genocida 2003. dobila Pulitzerovu nagradu. Ali, ne mora znati da je Matthew Palmer, specijalni izaslanik za izborne reforme u Bosni i Hercegovini, ne tako slavan kao trenutna direktorica US-Aida. Palmer je autor triler novele Vuk iz Sarajeva u kojoj ima svašta.

Predsjednik Biden čak ne mora znati da Palmer, pa ni Gabriel Escobar, glavni američki diplomata zadužen za Zapadni Balkan – nisu u rangu Richarda Holbrooka, možda i posljednjeg američkog diplomatskog buldoždera, koji je za samo 21 dan u novembru 1995., kad su drugi već dizali ruke – realizirao Dejtonski mirovni ugovor. Iako, ova dvojica pripadaju istoj diplomatskoj školi. Ali, vremena su se promjenila.

No, ono što predsjednik Biden, na kraju ove 2021. zna i uvažava jeste da  Amerika još nije spremna mijenjati glavne postavke “Daytona”. Biden odavno razumije i da su pozivi na “Dayton 2” prilično paušalan razgovor s historijom, jer su puni novih sigurnosnih izazova.

Dayton po svaku cijenu

Odavno već, o BiH se u Washingtonu ne razmišlja javno, niti – ponajviše iz moralne perspektive kao u doba intervencionističke Clintonove ere. Tada su novinari poput Samanthe pisali epohalne moralne triptihe o masovnom kršenju ljudskih prava u Bosni i u Ruandi; i tražili američki vojni angažman protiv agresora. A ovaj predsjednik, tada senator Biden, najžustrije od svih američkih političara kritikovao – kršćansku Evropu i Ameriku što tolerira tek započeti genocid nad muslimanima u Bosni.

Tridesetak godina kasnije, Francis Fukujama, autor bestselera Kraj historije i posljednji čovjek, koja je 1992, kada je objavljena, zagovarala na Zapadu široko prihvaćeni diskurs da će svijetom poslije Hladnog rata gotovo u potpunosti zavladati liberalna demokratija, ne predvidjevši ipak ovakav rast Kine, niti – da će Rusija, umjesto strateškog partnera, postati strateška prijetnja – onomad je rekao, kako će globalna američka reputacija biti nešto drugačija nego prije. Ona više neće ovisiti od broja, pa čak ni uspjeha eventualnih vojnih intervencija. Američki status ovisit će od toga – koliko će Sjedinjene Američke Države biti uspješne u rješavanju domaćih ekonomskih i socijalno-rasnih problema. Bidenu je zaista puna kapa na domaćem terenu. Dobro je jednom rekao bivši visoki predstavnik Valentin Inzko – da je Bosna odavno, negdje na 25. ili 26. mjestu na ljestvici američkih prioriteta.

Zato je Biden sigurno zadovoljan kad mu prvi suradnici kažu – kako pokušavaju napraviti funkcionalnu Bosnu i Hercegovinu. I ne ide dalje kad mu prešute kako to namjeravaju postići, preko reforme Izbornog zakona BiH. Nema tu nikakve zavjere! U Washingtonu se svima tradicionalno žuri da se ekspresno riješi sve ono što može –  kad lokalci pristaju na to. Da bi se što prije i robustno moglo okrenuti stvarnim problemima, poput prijetećeg rusko-ukrajinskog rata. Jer, ako taj sukob plane početkom slijedeće godine lako se može pretvoriti u rat koga je teško kontrolisati.

No, zbog naizgled minorne brzopletosti u Bosni se opet riskiraju velike greške. Tradicionalna trgovačko diplomatska šarada i nervozna žurba u BiH je međuvremenu, prilično obezvrijednila američke sankcije, koje su Dodiku ispostavljene 2017, koje će u nastavku, vjerovatno biti fakturisane i drugima, do kraja ove 2021. ili početkom naredne godine – u BiH i okruženju.

Nemogući diplomatski ‘blitzkrieg’

Nije više najpraktičnije to što Amerikanci tretiraju Dejtonski sporazum kao sveto pismo, pa su spremni samo na kozmetčke brze promjene koje je državni sekretar Blinken u pismu 1. aprila opisao kao “ograničene i ciljane reforme”- “Dayton” je dakako jedan od najvećih uspjeha novije američke vanjske politike, ali to ostaje u koliziji s činjenicom – da je Bosna i Hercegovina najkorumpiranija zemlja u Evropi. Od nje su gore plasirane tek Belorusija i Azerbejdžan. Ili, da se 26 godina nakon potpisivanja sporazuma u Ohaju, iz BiH iseljava deset puta više ljudi nego iz Sjeverne Makedonije, kako je na to, u Sarajevu, optužujućim tonom upozorio gospodin Escobar.

Neka su pitanja jednostavno nezaobilazna kad je riječ o američkom pristupu bh. izbornim reformama: Ako su Amerikanci toliko protiv korupcije kao što tvrde – zašto onda oko “reformi” u prvi plan stavljaju razgovore sa etnonacionalnim elitama, unatoč tome, što je prema mnogim pokazateljima to najkorumpiraniji sloj Bosne i Hercegovine.

Postavlja se i pitanje, zašto se ponovo reaktivira koncept bošnjačko-hrvatskog savezništva, po matrici Washingtonskog sporazuma (iz 1994)? Po tom je sporazumu, najkohezivnija etnička koalicija između ova dva naroda, no sve to ostavlja i sumnju, da je to na štetu ostalih. Na koncu tu je i upit, je li Amerika, kao što je to bio i sam Dejtonski sporazum, protiv građanske Bosne i Hercegovine? Pa ga je valjalo popravljati s pet apelacija (ne isključujući nove) zbog etničke diskriminacije na Sudu za ljudska prava u Strazburu?

Nije neutemeljena sumnja da je američki predsjednik samo površno informiran o svemu – u gore pomenutoj rečenici o funkcionalnijoj Bosni i Hercegovini. Zamislite kako bi Biden reagovao kada bi neko u Americi, forsirao – da samo bijeli glasači smiju glasati za bijele Amerikance?! I da Ameriku treba podjeliti po rasnoj osnovi – na eksluzivne glasačke distrikte “varijabailne izborne jedinice” kao što Palmer predlaže u BiH. Tada za Bidena ne bi mogli glasati Afro-Amerikanci koji su mu donjeli pobjedu 2020. Da su za njega glasali samo samo bijelci, čak šta više i svi američki Irci, (Biden porijeklom Irac), pa i svi Bosanci i mnogi drugi Balkanci u Americi, Joe Biden ne bi nikad uspio iseliti Trumpa iz Bijele kuće.

Kako zaustaviti Komšića

Postoji, međutim, još jedna dimenzija koja govori u prilog, kako Palmerov angažman na izbornom zakonu u BiH – nije sasvim etički utemeljen. A bilo je i medijskih manipulacija, kako bi se proizveli željeni rezultati. Naime, Palmerov odlazak u Glasgow tokom UN samita o klimi (koji se razvukao od 31. oktobra do 12. novembra), na kojem je prisustvovao i predsjednik Biden, bio je uspješan diplomatski manevar. Nekako je uspio da mediji zabilježe da je bar bio u društvu šefa Bijele kuće, premda je prava adresa za Palmera u Washingtonu, gdje je njegov šef, državni sekretar Blinken, pa je ta vijest dobila propagandnu snagu u Sarajevu – s medijskim naslovima da je predsjednik Biden obavješten od Palmera kako idu izborne reforme, baš u trenutku kad je  njegov profesionalni kredibilitet doveden u pitanje u bh. javnosti. Skoro da nije važno, da o tom “sastanku”, razumljivo – ni slovca nisu objavili Reuters, AP ili CNN.

Kako je ispalo, Palmerov dolazak u Glasgow, mogao je biti motiviran i spriječavanjem predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Željka Komšića, koji je također boravio nekoliko dana na Samitu u Škotskoj, da se makar i na kratko – u prolazu – sretne s predsjednikom Bidenom. Na tome su bh. diplomate radile, ali ih je američka ekipa osujetila u toj namjeri. Za pretpostaviti je da predsjednik Biden pojma nema o tome i o diplomatskim okršajima iza paravana.

Komšić, koji u mnogome predstavlja ono suprotno, što su Palmer i Eichhorst proteklih mjeseci prezentirali u Sarajevu – i još na tome istrajavaju (?!), imao je pravo bar na kratki susrest s ovim američkim predsjednikom. To je bila – neponovljiva – historijska šansa, da čak, i bez mnogo riječi, kod Bidena probudi jednu vrstu političke nostalgije na sam pomen riječi – Bosna. Ali, Biden ga nije sreo ni slučajno u Glasgowu, jer američke su diplomate, baš kao da je ovaj bh. političar Fidel Castro – vješto čuvale sve predsjedničke koridore i od drugih svjetskih državnika s tom vrstom ambicija.

Tako je propala još jedna legitimna bh. diplomatska akcija da predsjedavajući Predsjedništva kod američkog predsjednika probudi politički, ali i moralni impuls – podsjećajući ga da se Amerikanci ne smiju zalagati za etničko glasanje u Bosni i Hercegovini, jer – to nije Amerika koju Joe Biden simbolizira.

Mnogo je političke nekonzistentnosti u toj priči, prvenstveno na američkoj strani. To je Palmeru doduše kupilo, a Komšiću možda skratilo neko dodatno političko vrijeme. Ali, to je neočekivano probudilo i jedan dio građanske Bosne i Hercegovine kojoj je sve teže servirati tajnu diplomatiju i eksplicitne rezultate – postignute iza zatvorenih vrata. Beskorisne su američke javne pohvale Komšiću, dok, kao u Glasgowu, tajno rade protiv njega.

Krajnje je dubiozan i stav da izborne promjene trebaju postići sada – što prije, do kraja 2021, kako to nagovještava Dragan Čović – poslije lobiranja po u Briselu i dodatnih konsultacija u Zagrebu, u danima dok Zoran Milanović “mjeri” svaku kost iz Srebrenice i uspoređuje genocide. Upitno je, jer nema nikakve sumnje da gospodin Čović kroz ove reforme želi sebi osigurati mjesto u Predsjedništvu, ali i inicirati, kako je snimljen na jednom videu – uspostavljanje trećeg entiteta s hrvatskom većinom u Bosni i Hercegovini. Kao što je neshvatljiva i navodna Palmerova opaska – kako je sada važno postići izborni sporazum, a da ćemo o posljedicama razmišljati kasnije. Kao što svo ovo vrijeme, od “Daytona” 1995. do danas, mnogi lamentiraju i sada se posipaju pepelom po glavi – zbog diskriminacije na koju smo “pristali” ranije.

Ako su, kako je to primjetila Samantha Power, taj luksuz, da se prioritetno ne bave ljudskim pravima, sebi mogli priuštiti George W. Bush, ili Donald Trump, predsjednik Biden to sebi ne može dozvoliti. Ako prihvati tako nešto, ili ne bude znao da se to događa – to će imati nesagledive posljedice ne samo po Bosnu i Hercegovinu i Balkan, već i mnogo šire.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.