Rusko-američka eskalacija: Kako smo došli do toga?

Tokom protekle godine, tenzije između Rusije sa jedne i Ukrajine i zapada sa druge strane su se usijale, izazvavši strahove ood novog oružanog sukoba. Dvije strane su razmijenile optužbe za provociranje vojne eskalacije i već je primjećeno hvalisavo premještanje trupa ka smrznutom teatru rata na istoku Ukrajine.

Uprkos neprijateljskim stavovima obje strane, za sada izgleda kako je igra provociranja okončana patom. Kako bi se razumijelo zašto je došlo do ove eskalacije i kako ona otkriva fundamentalne nedostatke američke strategije u bivšem sovjetskom prostoru, važno je pogledati unazad na sve što se dešavalo tokom protekle godine.

Okršaj je počeo skoro odmah nakon što je američki predsjednik Joe Biden preuzeo ured u januaru ove godine. To se podudarilo sa iznenadnom promjenom ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog koji je od goluba željnog dogovora postao ruski sokol.

U, kako je izgledalo, koordiniranom nastojanju Biden i Zelenski su pokušali sa čvršćom politikom prema Rusiji sa ciljem postizanja boljih rezultata za Kijev koji ratuje protiv snaga koje podržava Rusija na istoku Ukrajine od 2014. godine.

Sa Bidenom u uredu, Zelenski je pokrenuo pravni napad na Putinovog ukrajinskog saveznika Viktora Medvedčuka, lokalnog oligarha koji je na čelu ključnog medijskog holdinga. U februaru je izdao dekret kojim sankcionira Medvedčuka i brani rad njegovih TV kanala koji su pomogli da njegova Opozicijska stranka – Za život na anketama bude bolja od Sluge narodu (stranke Zelenskog) u decembru 2020. godine.

Istovremeno, ukrajinsko vodstvo, uz pomoć utjecajnih centara u SAD-u, pokrenulo je PR kampanju za članstvo Ukrajine u NATO-u. Zelenski je također pokušao vratiti pitanje Krima u fokus objavom dekreta o de-okupaciji poluotoka koji je Rusija anektirala 2014. godine.

Pošto je osjetio da protivnici pokušavaju poremetiti osjetljivu ravnotežu postignutu krajem vrele faze rata 2015. godine, Putin je u martu odgovorio na svoj način teške ruke – razmještanjem ogromne vojne sile kod ukrajinske granice.

Ovo se desilo tek dvije sedmice nakon što je Atlantsko vijeće, organizacija povezana sa NATO-om, objavilo dokument gdje se ističe set preporuka Bidenovoj administraciji koji je napravila grupa vodećih diplomata jako upoznatih sa stanjem u bivšim sovjetskim republikama. Za sada, čini se da Biden detaljno prati njihove sugestije.

Dokument predviđa da SAD od Francuske i Njemačke preuzme napore na postizanju mirovnog dogovora u Ukrajini i primora Rusiju na ustupke. Ako Moskva nastavi pokazivati „nepopustljivost“, sugerira se pružanje mape puta Ukrajini ka članstvu u NATO-u.

Dokumentom se također poziva na remećenje projekta plinovoda Sjeverni tok 2 kojim ruski plin treba doći do Njemačke. Za Putina je ovo ključni projekat koji ima dozvoljava zaobilaženje Ukrajine, uštedu milijardi u tranzitnim nadoknadama i izbjegavanje političkih glavobolja. Zbog toga je Sjeverni tok 2 bio i ostao ključni element aktuelne igre.

Američki napori da se spriječi ovaj projekt u početku je predvodio predsjednik Donald Trump koji je bio slabo zabrinut za sudbinu Ukrajine. On je lobirao za sankcije Sjevernom toku 2 zbog interesa američkih proizvođača ukapljenog plina. Njegova administracija je ovu politiku skrivala žestokom retorikom kojom je predstavljala plinovog kao moćno energentsko oružje kojim će Rusija udaviti ukrajinsku ekonomiju, a Evropu srušiti na koljena.

Kada je Biden preuzeo vlast od Trumpa, Sjeverni tok 2 je bio daleko od gotovog projekta. To je Washingtonu i Kijevu dalo prostora za napredak na tri fronta: primorati Rusiju na ustupke u mirovnim razgovorima sa Ukrajinom; uz malo sreće – poremetiti Sjeverni tok; te najmanje moguće – uvjeriti Francusku i Njemačku u potrebu ukrajinskog članstva u NATO-u.

Na početku je najveća prepreka za te planove bila njemačka kancelarka Angela Merkel koja je čvrsto podržavala izgradnju Sjevernog toka 2. No, ona je uskoro odlazila sa svoje pozicije dok su njemački Zeleni, kategorični protivnici projekta, sve više dobijali podršku na anketama uoči njemačkih parlamentarnih izbora u septembru.

Obzirom na važnost projekta za Putina, nije bilo smisla da on pravi neprijateljske poteze u Ukrajini dok traje izgradnja plinovoda i proces certifikacije, da ne spominjemo invaziju u punom obimu. Skupljanje trupa je bilo s ciljem signaliziranja šta bi se moglo desiti ako SAD i Ukrajina nastave prelaziti njegove crvene linije.

Amerikanci su iskoristili ruske provokacije i pokušali prodati strah od invazije njemačkoj javnosti i političkoj eliti kako bi oni tražili obustavu izgradnje plinovoda. Pretpostavili su da je Putin blefirao i kako neće djelovati ako je projekat obustavljen, samo do toga nije došlo. Naravno, nikada invazija nije bila opcija već je ona bila plod mašte američke javnosti. No, ograničena operacija sa manjim osvajanjem zemlje, s ciljem tjeranja Ukrajine na još uvredljivije primirje, je daleko izglednija opcija.

Plan da se nadmudri Putin podbacio je u prvoj rundi. Vlada Merkel nije obustavila izgradnju plinovoda, dok su Zeleni gubili zamah tokom predizborne kampanje. Iz straha da će previše pritiska otuđiti Njemačku, Biden je vremenom pristao da obustavi američko protivljenje Sjevernom toku 2. No, uspio je da Merkel, na prilično širok način, obeća ograničavanje kapaciteta ruskog izvoza energenata – što bi moglo dovesti i do gašenja Sjevernog toka 2 – ukoliko Rusija napadne Ukrajinu.

Izgradnja plinovoda je okončana početkom septembra i tad je pokrenut četveromjesečni period certificiranja. Na izborima održanim istog mjeseca, Zeleni su bili treći, no postali su ključni dio nove koalicije, a njihova čelnica Annalena Baerbock je ciljala na mjesto ministrice vanjskih poslova – poziciju koju je na kraju i dobila.

Kako su pregovori o koaliranju nastavljeni, nekoliko provokativnih poteza (napad dronom Bayraktar turske proizvodnje na proruske separatiste u Ukrajini i američki ratni brodovi u Crnom moru) doveli su do pojačanog grupisanja ruske vojske na ukrajinskoj granici. Tada je SAD pokrenuo PR ofanzivu iz posljednjeg uporišta, iznošenjem jako alarmirajućih saopćenja na najvišem nivou i dijeljenjem tajnih podataka sa NATO saveznicima, koji su tobože dokazivali ruske maligne namjere.

Pretjerali su. Strah je postao previše realan, pa se ljudi pitaju da li je ono što je SAD u ovoj igri želio postići bilo vrijedno riskiranja sukoba dvije nuklearne supersile.

Na kraju, Washington nije uspio pomjeriti Putinove crvene linije, već je otkrio vlastite kada je Biden priznao početkom decembra da neće poslati američke trupe da zaštite Ukrajinu. Sa tom jasnom porukom, Putin je pokrenuo kontranapad tražeći garancije NATO-a da se neće širiti u prostoru bivšeg SSSR-a. Što se tiče Ukrajine, ona iz ovog svega izlazi ranjivija na rusku agresiju nego što je bila na početku godine.

Postoji simbolika u činjenici da se ova eskalacija desila tačno 30 godina nakon kolapsa SSSR-a, što je obilježeno ovog decembra. Jako je ironično da je upravo tog trena doktrina, koju je SAD pratio sve ove decenije i kojom se Rusija trebala otuđiti od prvih susjeda, konačno udarila o zid.

Jedino što je do sada postignuto je hranjenje Putinovog diktatorskog režima i omogućavanje da ga dodatno jača davanjem legitimnosti od strane protivnika. Ruskom lideru snagu daje konfrontacija u kojoj svi drugi gube. SAD treba naučiti lekciju da dobro pogleda u sebe kako bi dalje nastavio.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.