Kako Zapad i talibani mogu naći zajednički jezik

Iako su Afganistanci konačno vidjeli nagovještaj stabilnosti prvi put u više decenija, sada se suočavaju sa velikom humanitarnom i razvojnom katastrofom. Kako bi se spriječio ovaj ishod, ključno je da svi sudionici u Afganistanu i unutar međunarodne zajednice otvore dijalog na temu kako da pomoć dođe do potresene afganistanske populacije.

Iako je ova država ostvarila značajan napredak u razvoju tokom proteklih 20 godina, humanitarna situacija je u ovoj državi bila ozbiljna i prije nego što su talibani preuzeli vlast u avgustu. Nakon toga je većina humanitarnih aktivnosti prestala, što je Afganistan dovelo bliže ivici.

Tokom proteklih sedmica, afganistanski zdravstveni sistem je opisan kao „na ivici kolapsa“. Svjetski program za hranu je upozorio da samo pet posto domaćinstava u Afganistanu ima dovoljno hrane. UN predviđa da će se, tokom naredne fiskalne godine, afganistanski BDP smanjiti za 3,6 do 13,2 posto. Ako se nešto ne poduzme, ova država će se suočiti sa stanjem blizu „univerzalnog siromaštva“, sa stopama siromaštva koje će narasti na 97-98 posto.

U odgovoru na ove multidimenzionalne izazove, na konferenciji u Ženevi 13. septembra, donatori su obećali više od milijardu dolara za pomoć Afganistanu. Iako je ovo 30 posto više od iznosa koji je UN zahtijevao za hitnu pomoć, ipak blijedi u poređenju sa američkom vojnom potrošnjom od 300 miliona dolara dnevno tokom protekle dvije decenije. Uprkos obećanjima, većina iznosa koji je određen ne može biti iskorištena zbog zastoja između talibana i međunarodne zajednice.

Sistem hawala

Afganistan je od sredine avgusta odsječen od prijeko potrebnih resursa koji bi mu omogućili da se nosi sa humanitarnim i razvojnim izazovima koji ga pritišću. Trenutno se afganistanske državne institucije suočavaju sa finansijskom krizom zbog odluke američke vlade da zamrzne blizu 9,5 milijardi dolara sredstava centralne banke u američkim finansijskim institucijama.

Zbog destabilizirajućeg efekta koji je ovaj potez imao na bankovni sistem i manjak sredstava, ova država bi mogla biti prisiljena da se oslanja na novčane transfere preko sistema hawala (neformalan sistem prenosa vrijednosti koji se ne temelji na kretanju gotovine ili na telegrafskim ili računalnim mrežnim prenosima između banaka, već na učinku i časti ogromne mreže brokera novca. Popularan je u arapskim državama i u južnoj Aziji, prim. prev), i na tradicionalne oblike posuđivanja novca i trampe kako bi preživjeli. Ovi oblici nefromalnih transakcija često su povezivani sa kriminalnim aktivnostima, pranjem novca i finansiranjem terorizma.

Još u avgustu, kada je Kabul pao, zastupao sam stav da katastrofa u Afganistanu može biti spriječena. Da bi se to desilo potrebno je da i talibani i Zapad iskažu svoja očekivanja i postave jasne, mjerljive ciljeve za napredak – i to je istina i danas. U iscrtavanju puta ka naprijed prema međunarodnoj saradnji kako bi se spriječila humanitarna katastrofa u Afganistanu, svi sudionici procesa trebaju obratiti na pažnju na sljedeće važne poruke.

Talibani moraju prevazići odbacivanje Zapada

Prije svega, talibani moraju prevazići svoje instinktivno odbacivanje Zapada. Uprkos ogromnom iskušenju i želji za osvetom, talibansko vođstvo mora osigurati da humanitarna pomoć ne ode njihovim borcima kao i da se ne koristi da bi se izvršio pritisak na međunarodnu zajednicu bilo kad.

U opširnim konsultacijama sa zapadnjačkim diplomatama tokom proteklog mjeseca, jasno mi je dato do znanja da većina zapadnjačkih vlada ne želi da talibani ne uspiju. Zapadne sile ne žele potkopati afganistansku državu jer percipiraju strateški vlastiti interes u stabilnom Afganistanu, uzimajući u obzir rizik od masovne migracije, terorističkih prijetnji i novoprobuđene trgovine narkoticima. Iako nijedna vlada nije požurila da prizna talibane, nužnost nekog oblika saradnje sa ovom grupom je većinskim dijelom priznata.

Talibani mogu doživjeti nepriznavanje kao prijekor, ali trebaju biti svjesni da su zapadne vlade ograničene svojim biračkim tijelom koje je užasnuto medijskim izvještajima o kršenjima ljudskih prava i lošem postupanju prema ženama i manjinama.

Zatim, vodeći zapadnjački donatori trebaju priznati činjenicu da pristup uobičajeno poslovanje neće upaliti u današnjem Afganistanu. Država kojom upravljaju talibani umnogome se razlikuje od zona nakon katastrofa ili zona u kojima se država urušila u kojima UN i drugi mogu uskočiti i pružiti pomoć izvan okvira države.

Bilo da je priznata na međunarodnom nivou ili ne, afganistanska vlada funkcioniše unutar afganistanske države i njenih nacionalnih institucija, koje su izgrađene uz veliku cijenu u resursima i naporima tokom proteklih 20 godina. One možda imaju neke nedostatke i pate od korupcije, ali funkcionišu.

Pa ipak, obiman razvoj bez uključivanja državnih institucija teško da će biti uspješan. Postoji hitna potreba da se istraže potencijalni načini koordinacije koji bi dozvolili neki oblik razvojne pomoći da ide bez punog priznanje de facto talibanske vlade.

Obrazovanje i zdravstvo su dva sektora u kojima humanitarna pomoć sa Zapada može otvoriti kanale komunikacije i koordinacije sa talibanima bez potrebe za formalnim priznanjem. Nacionalne institucije sa dokazanom historijom efikasne saradnje već postoje sa širokom mrežom upravnih struktura na nivou zajednice, nevladinih organizacija i privatnih firmi koje su u stanju povesti pristup razvoju koji uključuje cijelo društvo. Jedan od primjera je Građanska povelja, koja je zamijenila Program nacionalne solidarnosti, jedan od najvećih i najuspješnijih rekonstrukcijskih programa na nivou zajednice u svijetu.

Talibanima nedostaju resursi

Ključno je da međunarodna humanitarna pomoć unapređuje umjesto da zamjenjuje lokalne kapacitete. Talibanima nedostaju resursi, znanje i vještine da efikasno upravljaju Afganistanom samostalno. Finansiranje lokalnih prioriteta, korištenje neiskorištenih resursa i ulaganje u razvoj lokalnih kapaciteta i javne administracije bi izgradilo samoupouzdanje i učinilo talibane kooperativnijim.

Uprkos činjenici da je 120 000 ljudi pobjeglo iz Afganistana, uključujući mnoge visokokvalifikovane i obrazovane pojedince, i dalje postoji velika grupa stručnjaka i radnika koja se može mobilizirati za razvojne projekte. Noviji postuevakuacijski „odliv mozgova“ ne bi trebao biti iskorišten kao izgovor međunarodnjaka za kontinuirane dugoročne i štetne prakse uvoza ljudskih resursa.

Osim tog, za život nužna humanitarna pomoć ne bi trebala biti korištena da se dobiju politički ustupci. Zapad je često pokušavao iskoristiti humanitarnu pomoć kao prednost protiv talibana. Ovaj kontraproduktivni pristup mora biti izbjegavan po svaku cijenu, kako bi se spriječila situacija u kojoj talibani poduzimaju očajničke mjere kako bi došli u bliski kontakt sa netradicionalnim donatorima koji nisu opremljeni da efikasno podrže razvoj u Afganistanu.

Zapadnjački donatori trebaju prepoznati da postoji važna politička dinamika unutar talibanskog pokreta koja utječe na donošenje odluka. Posebno, postoji raskol između vojnih vođa i političkog ili mirovnog krila koje je pregovaralo sa SAD-om u Dohi. Vremenom će manjak interakcije sa talibanima samo osnažiti poziciju tvrdokornih vojnih elemenata. Ukoliko Zapad ne revidira svoje pristupe, Afganistan bi lagano mogao postati plodno tlo za razvoj nesigurnosti i bujne trgovine narkoticima, regionalno i globalno.

Da zaključimo, humanitarna pomoć je jedini zajednički jezik Kabula i Zapada danas. Na svim stranama postoji snažna volja za komunikacijom, ali nedostaje efikasan medij za dijalog. Jedan nužni korak u pravom smjeru bi bio da se uspostavi nezavisno vijeće uglednih Afganistanaca koji bi mogli djelovati kao posrednici i organizovati komunikaciju između talibana i vanjskih strana. Na početku, ovo bi moglo omogućiti zajedničko razumijevanje u vezi za život važne dostave humanitarne pomoći, a vremenom bi moglo otvoriti potencijal za Zapad da se konstruktivno uključi u dijalog sa talibanima u vezi brojnih drugih pitanja.

Direktni ili indirektni dijalog je ključan ne samo za preveniranje humanitarne krize već i za poboljšanje prilika za efikasnije načine djelovanja duž poveznice između humanitarne pomoći, razvoja i mira.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.