Razglednice iz predizborne Amerike 2020: Republika, ako je uspijete očuvati

Postoji poznata anegdota iz ranog razdoblja američke historije. Godina je 1787, jedanaest godina nakon što je Amerika proglasila nezavisnost. Jedna žena upita čuvenog Benjamina Franklina, na izlasku iz sale u kojoj je održan ustavni kongres koji je vodio raspravu o budućem američkom ustavu, “Šta ste nam dali, republiku ili monarhiju?“ Franklin odgovori, „Republiku, ako je uspijete očuvati“.

Američka republika je prošla kroz više izazova i iskušenja, od kojih je najveći bio Građanski rat (1861-1865) koji je skoro uništio ovu tada još relativno mladu zemlju. Mnogi su nakon toga vjerovali da će najveći izazovi biti vanjske prirode, nacistička Njemačka ili komunistički Sovjetski Savez, pa možda trenutno i Kina. No, historija uči da ukoliko ne budu osvojene i poražene izvana – a to se u slučaju SAD-a teško može očekivati – velike države se obično uruše iznutra. Stoga je predsjednički mandat Donald J. Trumpa možda i najveći izazov za ustavni poredak SAD-a. Političari i analitičari su često skloni pretjerivanju pa skoro svake izbore zovu sudbonosnima. Ovi izbori, prema svim pokazateljima, to vjerovatno i jesu. Njihov rezultat će u velikoj mjeri dati odgovor na Franklinov komentar o očuvanju republike.

Razumijevanje američke političke filozofije i kulture

U narednih nekoliko sedmica, pokušat ću dočarati predizbornu atmosferu i situaciju u kojoj se trenutno nalazi najjača zemlja današnjice, sa posebnim osvrtom na političku i ekonomsku situaciju, obrazovanje, ulogu vjere, položaj američkih muslimana, kao i američku spoljnu politiku. Cilj nije ponavljati ono što je već dostupno u vijestima kojima inače dominiraju Amerika i Trump, nego ponuditi analizu zasnovanu na dugogodišnjem izučavanju i praćenju trendova unutar američkog društva. Tekstove ću popratiti doživljajima i anegdotama koje će čitaocima približiti američku svakodnevnicu. Ovaj prvi tekst će ponuditi kontekst, odnosno postaviti osnove za razumijevanje američke političke filozofije i kulture.

O Americi se često govori kao o paradigmatičnoj demokratskoj državi. Treba se podsjetiti, međutim, da je demokratija bila skoro nepostojeća kategorija u vrijeme stvaranja SAD-a. Američki mislioci i državnici su vodili debate o tome koji je najbolji oblik vlasti tokom najmanje par desetljeća prije donošenja američkog ustava. James Madison, koji je i glavni autor američkog ustava, izučavao je razna ustavna uređenja koja su postojala tokom historije i došao do zaključka da demokratija po atenskom principu ne bi bila moguća u jednoj velikoj državi kao što je Amerika, a ona je tada bila teritorijalno puno manja nego sada. Na kraju je predložio da Amerika bude uređena kao republika, odnosno reprezentativna demokratija, i kao federacija. Ralph Ketchum, autor najvažnije Madisonove biografije (kod kojeg sam slušao predmet Osnove američke političke misli na doktorskom studiju na Syracuse University), tvrdi da kada se govori o „namjerama osnivača američke države“ tu se prevashodno misli na Madisona. Druga, suprotstavljena, strana je zagovarala konfederativno uređenje sa jako slabom centralnom vlasti i visokom ovlasti konstitutivnih država. Ova neslaganja su nastavljena čak i nakon uspostavljanja SAD kao države, da bi 1861. kulminirala Građanskim ratom.

Iako su snage koje su podržavale Uniju, odnosno postojeći ustav, odnijele pobjedu, odjeci Američkog građanskog rata su ostali i do danas. Građanima Bosne i Hercegovine bi ovi odjeci trebali biti poznati. Pitanje zastave je jedan takav kamen spoticanja. Da li su zastave koje su korištene tokom Građanskog rata separatističke? Da li je zastava Konfederacije rasistički simbol, obzirom da se Konfederacija borila za opstanak robovlasništva? Da li je priroda Građanskog rata bila borba za veća prava država / federalnih jedinica ili se radilo o borbi za ukidanje robovlasničkog sistema? Pew centar za istraživanje je proveo anketu 2011. u kojoj se 48 posto Amerikanaca izjasnilo da je Građanski rat vođen zbog prava država, dok je 38 posto vjerovalo da je glavni razlog bila borba protiv robovlasništva. Iako je naziv Američki građanski rat naširoko prihvaćen, u nekim državama američkog Juga se još uvijek govori o Ratu sjevernjačke agresije (the War of Northern Aggression).

Obrazovni sistem je pod kontrolom saveznih država, iako postoje određeni regulativi od strane centralne vlade u Washingtonu. Tako su, na primjer, udžbenici u Texasu različiti od udžbenika u New Yorku. Učenici iz različitih američkih država nerijetko uče različite verzije američke historije. Obrazovanje se uglavnom finansira iz lokalnih izvora, što stvara ogromne nejednakosti. U bogatijim krajevima, gdje je dohodak od poreznih obveznika viši, obrazovanje dobiva i više novca. Tako se razlike između bogatijih i siromašnijih dijelova Amerike samo produbljuju. Policija je također pod kontrolom saveznih država. Ova podjela ingerencija između centralne vlade i vlada saveznih država omogućava veću efikasnost u teritorijalno velikoj državi kakva je SAD, ali često stvara sukob između raznih nivoa vlasti. Očigledan primjer se desio tokom nedavnih demonstracija u Washingtonu. Predsjednik Trump je mobilizirao pet hiljada pripadnika Nacionalne Garde iako je distriktna policija Washingtona imala situaciju pod kontrolom. Washington, kao glavni grad SAD-a, nema status savezne države pa prema tome nema ni guvernera. Iako je policija pod komandom ureda gradonačelnika, postoji više nivoa sigurnosnih snaga zbog prisustva državnih institucija.

Imperijalne predsjedničke funkcije

Još 1970-ih, Arthur Schlesinger Jr. je primijetio fenomen „imperijalne predsjedničke funkcije“ (imperial presidency) o kojem je napisao i istoimenu knjigu. Njegov glavni argument je da je funkcija predsjednika SAD-a izašla iz okvira koje su joj predviđene ustavom. Drugim riječima, predsjednici su tokom vremena povećavali opseg predsjedničke funkcije i time narušili delikatnu ravnotežu između tri grane vlade koju je uspostavio američki ustav. To se naročito može vidjeti u spoljnoj politici gdje su predsjednici često donosili unilateralne odluke, pogotovo u vojnim operacijama. Iako američki ustav precizira da samo Kongres ima pravo da objavi rat, predsjednici su često davali ovlaštenje vojsci da intervenira u konfliktima širom svijeta bez prethodnog odobrenja Kongresa. Oni su to pravdali činjenicom da ustav imenuje predsjednika za vrhovnog komandanta američke vojske.

Ova tenzija između Kongresa i predsjednika se nastavlja i do danas. Još jedan izvor predsjedničke moći su izvršna naređenja po kojima predsjednik može kreirati politiku bez upliva Kongresa. Ova naređenja često završe pred sudovima koji ponekad proglase takva naređenja nevažećim. Baš kao i kod imperijalne funkcije, broj ovih naređenja se povećao kroz historiju. U prvih skoro osamdeset godina, zaključno sa Abraham Lincolnom, predsjednici su izdali manje od dvije stotine ovakvih naređenja, ili u prosjeku manje od tri godišnje. Franklin Roosevelt je izdao preko 3.700 naređenja tokom 12-godišnjeg predsjedničkog mandata, odnosno u prosjeku preko 300 godišnje! Naravno, on je predsjedavao tokom oporavka od Velike depresije, kao i tokom Drugog svjetskog rata. George W. Bush je izdao 291, Barack Obama 276, a Donald Trump je do sada izdao 181 takvo naređenje. Trump je izabran u ovako ojačanu funkciju predsjednika. Sistem kontrola i ravnoteža (checks and balances) je dobrano narušen još prije njegovog dolaska na vlast. Pitanje je da li sistem može izdržati još jedan Trumpov mandat.

U septembru 2017. godine, u jednom od paviljona Nacionalnog Arboretuma nadomak Washingtona, bio sam na ceremoniji zakletve na kojoj sam primio američko državljanstvo. Posebna ceremonija je bila upriličena prigodom obilježavanja Sedmice američkog ustava, koji je bio potpisan te daleke 1787, dakle 230 godina prije nego sam postao državljaninom SAD-a. Do mene je sjedio jedan Afganistanac sa kojim je bio njegov prijatelj, Amerikanac. Prišao sam da se upoznamo, i nakon što sam mu rekao moje ime, on se predstavi sa, „David Rohde.“ „Taj David Rohde?“ „Da,“ odgovori. Moj sugovornik je bio čuveni David Rohde, koji je napisao knjigu „Endgame“ o genocidu u Srebrenici, prvi strani novinar koji je razotkrio stravične zločine genocida u Srebrenici i još stravičnije načine prikrivanja istih, za što je dobio Pulitzerovu nagradu. Nekoliko godina kasnije je bio u Afganistanu gdje su ga Talibani uhapsili, zajedno sa njegovim vodičem i vozačem – upravo s tim Afganistancem koji je taj dan dobivao američko državljanstvo. Nakon što je proveo sedam mjeseci u zatočeništvu, David i njegov prijatelj su uspjeli pobjeći iz zatvora i konačno se vratiti u Ameriku. (Kada su ga uhapsili, David je rekao Talibanima da je izvještavao iz Bosne i da je pisao pozitivne stvari o muslimanima. Jedan od Talibana se okrenuo drugome i rekao, „Ovaj vrijedi puno para!“)

Naš razgovor se ubrzo okrenuo ka političkoj situaciji u Americi i Trumpovom mandatu. David me upitao šta mislim o svemu tome. Odgovorio sam, pomalo naivno za jednog politologa, „Mislim da su naše institucije jače od jednoga čovjeka.“ Tri godine kasnije, nakon Trumpovog sistematskog podrivanja mnogih ustavnih institucija i demokratskih normi, u to više nisam siguran. Američka republika je u krizi.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera