Certifikacijske kuće ne moraju biti garant kvaliteta
Poznati poslovni guru Stanley Marcus davno je izrekao čini se neprevaziđenu definiciju kvaliteta, koja glasi: “Kvalitet je kad se vrati kupac, a ne roba.” Međutim, mnoge kompanije danas potvrdu kvaliteta opravdavaju radije posjedovanjem formalnog certifikata koju je izdala neka bonitetna kuća, nego pozitivnim dojmovima koje će ostaviti zadovoljni kupci. Poznata marketinška mantra “kupac je kralj” povećava konkurenciju među kompanijama koje pokazuju neviđeni interes za zadobijanjem naklonosti kupaca. Jedan moderniji način zadobijanja naklonosti kupaca predstavlja posjedovanje certfikata koji garantiraju dobru ocjenu poslovnog boniteta koje izdaju certifikacijske kuće. Danas je teško odlučiti ne samo koje kompanije, nego i koje države su investicione prilike za strana ulaganja. Međutim, koliko navedeni certfikati zaista odražavaju stvarni kvalitet poslovanja, procijeniti sami.
Hiljade terabajta poslovnih podataka kompanije proizvode činjenjem svakodnevnih poslovnih transakcija. Navedeni podaci predstavljaju vrijednu bazu mnogim bonitetnim kućama, na osnovu kojih one izračunavaju nivo poslovne izvrsnosti. Način izbora podataka i tehnologija njihove obrade uveliko doprinosi velikim odstupanjima u kvalitetu bonitetnih izvještaja. Iako malo certifikata oslikava stvarnu kvalitetu poslovanja, zaključujemo kako nije lako otkriti koji certifikati nisu odraz istinske poslovne izvornosti. Zbog toga odgovornost treba usmjeriti kako prema kompanijama koje certificiraju biznis, tako i prema kompanijama koje nude certifikaciju biznisa.
Od kompanija koje certificiraju biznis treba zahtijevati etički pristup, koji podrazumijeva transparentno poslovno izvještavanje, dok od kompanija koje nude certifikaciju biznisa treba tražiti utvrđivanje visokih kriterija selekcije. Danas, nažalost, mnoge certifikacije kuće uveliko proces certifikacije smatraju velikim biznisom, koji donosi laganu zaradu, istovremeno urušavajući konkurentsku prednost onim kompanijama koje istinski grade reputaciju.
Komercijalizacija bonitetskih certifikata
Ponekad zvučno ime koje ima certifikacijska kuća predstavlja garanciju kvaliteta koju potencijalni investitori uzimaju bez bilo kakvih dodatnih provjera. Tako, ukoliko se prisjetite, najveći svjetski finansijski skandal izazvan “kreativnim računovodstvom”, odnosno friziranjem finansijskih izvještaja, koštao je propasti svjetskog giganta, čuvenu Enron korporaciju, zbog bezuslovnog prihvatanja finansijskih izvještaja koje je svojim imenom ranije ovjerila poznata revizorska kuća Arthur Andersen. Razlog pretjeranog povjerenja posljedica je prevelike komercijalizacije bonitetskih certifikata, gdje se posjedovanjem skupo plaćenog certifikata stvara percepcija kvalitetnog poslovanja. Ocjenjivanje boniteta koje provode poznate agencije nazvane “Big Three” predstavljaju metodološku osnovu drugim lokalnim bonitetnim kućama.
Moody’s Investor Services, Standard & Poor’s i Fitch Ratings imaju najveći rejting prilikom ocjenjivanja bonitetne izvrsnosti. Kompanije koje imaju najbolje bonitetne ocjene stječu certifikat bonitetne izvrsnosti koji nameće tempo drugim kompanijama koje nisu poslovale dovoljno dobro. Stjecanjem ovakvih dokumenata, kompanije mogu imati proaktivnu ulogu prilikom kreiranja ekonomske politike koja treba biti usmjerena prema privlačenju stranih investicija.
Napomena o autorskim pravimaPreuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”
Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Popularnost ocjenjivanja boniteta nije rezultat jednostavne metodologije, gdje veliki broj ukrštenih podataka predstavljamo nekim simbolom, već predstavlja vrijedan alat procjene finansijskog zdravlja kompanije. Bosna i Hercegovina danas broji veliki broj agencija koje certificiraju kompanije koje pokazuju (u većoj ili manjoj mjeri) metodološka odstupanja u odnosu prema metodologiji koju koriste “Big Three”. Nedovoljna preciznost prilikom kreditnog ocjenjivanja dovodi kompanije u takvu poziciju da nemaju povjerenje u bonitetne kuće, smatrajući certificiranje proizvoljnim. Time, bosansko ercegovačko tržište predstavlja plodno tlo za množenje raznih certifikacijskih kuća, čiji nalazi nisu odraz kvaliteta poslovanja. Zbog postojanja nedovoljno jasnih kriterija prilikom dodjele ocjene boniteta, certifikacije kuće koje kvalitetno obavljaju svoj posao moraju tražiti zaštitu svojih nalaza. “Ukoliko nije moguće dobiti pozitivnu kod jedne kuće, možete odšetati drugoj, koja može dati željenu ocjenu bez problema”, tvrdi vlasnik jednog biznisa.
Onim kompanijama koje nesavjesno obavljaju ovaj izuzetno zahtjevan posao treba onemogućiti daljnji rad. Zbog nedovoljne zaštićenosti, veliki broj bosanskohercegovačkih kompanija uskraćuje povjerenje bonitetnim kućama, tvrdeći kako mnoge bonitetne kuće koriste nedovoljno jasnu metodologiju prilikom davanja ocjene. Većina tog nepovjerenja predstavlja rezultat opskurnog poznavanja pojma bonitetnog ocjenjivanja. Ocjena boniteta pokazuje koliko neka kompanija ima sposobnost podmirenja prispjelih obaveza i implicira vjerovatnoću neizvršenja ugovorenih obaveza. Nema sumnje kako ocjena boniteta predstavlja moćan alat, koji doprinosi transparentnosti poslovanja.
Koja je istinska vrijednost certifikata?
“Radeći u dvije države istodobno, shvatio sam da su postulati poslovanja, zapravo, svuda isti, da tražiš kvalitetnog poslovnog partnera koji je platiša i da želiš sebe pokazati takvim, a za to je ponekad potrebno imati dokaz iz validnih izvora. Stoga postoji potreba za sticanjem i isticanjem certifikata čija osnova je transparentna i mjerljiva”, smatra Branimir Muidža, predsjednik uprave kompanije Kakanj Cement. Međutim, problem vrijednosti unutar Bosne i Hercegovine nadilazi problem certificiranja boniteta. Danas, kada možemo kupiti diplomu koja treba biti garancija određenog nivoa znanja, onda zasigurno nije problem kupiti potvrdu koja predstavlja svojevrsnu garanciju kvaliteta poslovanja. Svaka kompanija koja zahtijeva dodjelu certifikata kojim žele ovjeriti visok nivo poslovne izvrsnosti treba birati one kompanije koje imaju javno objavljenu metodologiju ocjene poslovne izvrsnosti.
Cilj transparentnog objavljivanja metodologije doprinosi smanjenju rizika manipulacije podacima koje koriste prilikom ocjene bonitetnog nivoa. Nadalje, nije uvijek svaka certifikacijska kuća isključivo odgovorna. Ukoliko kompanije predaju lažne finansijske izvještaje, onda svaka bonitetna analiza može biti upitna. Također, trebamo znati kako niti jedna certifikacijska kuća neće posao certifikacije obavljati besplatno. Svaka certifikacijska kuća izlazi na tržište poput svake druge kompanije. Njen poslovni uspjeh uveliko doprinosi njezinoj tržišnoj vrijednosti, što povećava cijenu postupka certifikacije. Isto važi za druge industrije. Naprimjer, Harvardska škola slovi kao najprestižnija poslovna škola današnjice. Time opravdava izuzetno visoku cijenu školarine. Zasigurno nećemo reći kako se znanje na ovoj prestižnoj školi može kupiti.
Posljednjih mjeseci svjedočimo organiziranim diskusijama na temu koliko stvarno vrijede certifikati koji unapređuju poslovanje kompanija. Generalni zaključak diskusija usmjeren je prema davanju podrške onim certifikatima koji imaju transparentu mjerljivu osnovu. Potreba stalnog isticanja važnosti validnih certifikacijskih kuća koje imaju međunarodnu verifikaciju daje vrijednost kompanijama, koje mogu značajno povećati tržišnu vrijednosti svog biznisa prilikom procesa akvizicije. Uslijed nepostojanja zakonske regulative, koja treba urediti postupak dodjele certifikata, kompanije koje traže certifikat moraju dodatno povesti računa kojoj kući ukazuju povjerenje. Danas svjedočimo svojevrsnom medijskom ratu, gdje brojne bonitetske kuće, reklamirajući svoje usluge, prezentiraju različite načine stjecanja ocjene boniteta. Kako nema jasnih standarda kojima utvrđujemo način dodjeljivanja bonitetnih certifikata, jedini koji preostaje sadržava rečenica: “Postići ćeš zadovoljstvo klijenata kad pružiš robu koja ti se ne vrati, nego ti se vrati kupac.”
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera