Cijenjeni ili iskorištavani? Ključni radnici u svijetu korona virusa

Širom svijeta, radnici u, kako ih nazivaju „ključnim uslužnim djelatnostima“ neumorno pokušavaju držati pandemiju korona virusa pod kontrolom i održavati nas sve u pogonu u međuvremenu.

To su medicinske sestre, poljoprivredni radnici, radnici u supermarketima, vozači kamiona i nastavnici, na koje se oslanjaju mnogi od nas da bismo se mi mogli baviti svojim „socijalnim distanciranjem“.

I gle – osmočasovna ili možda desetočasovna smjena u supermarketu, da li da punite police u Francuskoj ili radite za kasom u SAD-u, nije bila posebno ugodno iskustvo ni prije nego što je korona virus šokirao svijet tako da shvati da ovi ključni radnici postoje.

Pitanje je hoće li nas ova globalna zdravstvena vanredna situacija probuditi pred potrebom da promijenimo našu globalnu ekonomiju da poštenije služi mnogima koji omogućavaju njen opstanak? Ili ćemo samo sretati radnike u esencijalnim uslugama sada sa osmijehom kada ih vidimo u trgovini (tamo gdje se još može kupovati u trgovinama) ili na klinici, ili ćemo napisati post na Facebooku u znak zahvale, da bismo već sutra zaboravili na njih?

Definicija esencijalnih usluga varira od države do države, ali tipično se na toj listi nađu ista zanimanja.

‘Ključni sektor’

Naprimjer, kada je Kalifornija uspostavila svoju naredbu „skloništa“, koja poziva državljane da ostanu kući kada je to moguće i da se suzdrže od javnih okupljana, eksplicitno je izuzela profesije koje američka federalna vlada smatra „ključnim infrastrukturnim sektorom“.

Ovaj sektor uključuje ljude koji rade u poljoprivredi, zdravstvu, upravljanju vodama i otpadom, obrazovanju i javnoj sigurnosti, uključujući specifične profesije kao što su policajci, vatrogasci, spasioci, radnici na instalaciji kablova i novinari.

Počnimo s poljoprivredom – šta se dešavalo u proizvodnji hrane dok su mnogi od nas ostajali kući i držali sigurnu distancu od komšija?

U Kaliforniji, posebno u okrugu Monteres, poljoprivrednicima je rečeno da se naredba ostanka kući ne odnosi na njih i da trebaju nastaviti raditi u poljima.

Ovo znači da nema socijalnog distanciranja za poljoprivrednike, to jeste osim ako se ne računa prostor između ljudi koji jedu kalifornijsku zelenu salatu u sigurnosti svog doma i radnika koji rizikuju svoje zdravlje berući je.

Poruka je jasna – ako radite na kalifornijskim poljima, odakle potječe većina američkog voća i povrća, onda morate ići na posao bez obzira što se od virusa zaraze hiljade ljudi svakodnevno.

Slabo plaćen rad

Da stvar bude gora, neki procjenjuju da su između 50 i 75 posto od blizu tri miliona ljudi koji rade u poljima nedokumentovani imigranti, što ih čini podložnim zatvoru i mogućoj deportaciji. Njihov je rad slabo plaćen, a prosječna plata se kreće između 15 000 i 18 000 dolara godišnje.

U Francuskoj je predsjednik Emmanuel Macron proglasio radnike u industriji hrane, uključujući i radnike u supermarketima, ključnima. Zahvaljujući ovome, francuski narod može biti siguran da kada izađu vani i obave kupovinu, koronavirus neće zatvoriti mjesta na kojima kupuju stvari za svakodnevnu upotrebu.

Je li vlada jednako cijenila ove radnike prije nego što je korona virus stigao u Francusku? Ne baš – Macron je uveo radnički reformu koja je srezala ovu industriju, pa su trgovine poput lanca supermarketa Carrefour, otpustile hiljade ljudi prije svega nekoliko godina.

Oni koji i dalje rade, jer se od njih to očekuje, rade duže smjene nego ranije jer je tokom svog mandata, predsjednik dao veće ovlasti kompanijama da otpuštaju radnike i da postave otpremnine u slučaju nefer otpuštanja.

U Velikoj Britaniji je slična situacija. Tamo radnici u „ključnim industrijama“ drže ekonomiju na životu. Ako se osvrnemo na zdravstvo posebno, vidjet ćemo da je državna Nacionalna zdravstvena služna kojoj već fali radnika, kao rezultat 10 godina vladinih politka štednje, sada prinuđena zbog epidemije korona virusa da primi hiljade neočekivanih pacijenata.

Strani državljani

A u Velikoj Britanije je više od 13 posto ljudi koji rade u zdravstvu stranih državljana. Dodavši im so na ranu, ovo su ljudi koji su morali podnijeti rasističke opaske premijera u kojima je ismijao tamnije, strane radnike.

Širom ovih država, nejasno je šta bi se desilo ako ovi ključni radnici odluče da ne žele raditi i ostanu kući kao mi ostali, kao i koliko će nastaviti raditi pod ekstremnim uslovima.

Ako je historija ikakva vodilja, onda ukazuje na to da se eksploatacija ključnih radnika može otegnuti do u nedogled.

Sjetite se Bracerosa, radnika na farmi meksičkog porijekla koji su regrutovani tokom Drugog svjetskog rata da rade u SAD-u. Ovaj je program inicijalno osmišljen kao hitna mjera, koja je počela 1942, da se osigura opskrba hranom za američku populaciju za vrijeme rata. Nadnice su određene prije dolaska radnika, kao i smještaj i uslovi rada, čime su osigurali da nemaju predstavnike i da nemaju načina da iskažu svoje žalbe.

Iz ovog razloga, uzimajući i našu trenutnu situaciju i historiju u obzir, moramo ovu najnoviju krizu učiniti prilikom.

Upravo je ovo trenutak da se zahtijevaju ne samo progresivne politike – minimalne plate za sve, puno državljanstvo za nedokumentovane radnike, potpuno osigurane socijalne usluge kao što je zdravstvo, ali i da naša globalna ekonomija promijeni kurs.

Ljudi koji nam osiguravaju opstanak trebaju imati više moći u kontaktu sa političkim i ekonomskim elitama u budućnosti, bilo kroz sindikate ili organizacije civilnog društva, tako da buduće krize više nikada ne potaknu tako mnogo ljudi da rizikuju tako mnogo.

Ulozi su preveliki, za sve. Šta ako se radnici razbole ili nakon rada pod ekstremnim uslovima, naprosto ne budu mogli držati korak? Ili ako, kada se uslovi rada pogoršaju u bolnicama, u trgovinama i na poljima, oni odluče da je sada vrijeme da protestuju i zahtijevaju promene? Šta onda?

Možemo se socijalno distancirati koliko želimo. Ali vidjet ćemo koliko će to trajati bez hrane.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera