Soleimani nije antiimperijalistički heroj

Odmah nakon što su objavljene vijesti o ubistvu iranskog generala Qassema Soleimanija i iračkog paravojnog komandanta Abua Mahdija al-Muhandisa, neki ljevičarski krugovi na Zapadu su objavili sa velikim samouvjerenjem – kao i prije – kako je Treći svjetski rat iza ugla. Ranije su takva upozorenja globalnog stradanja bila kada je američki predsjednik Donald Trump naredio prilično bezube napade na prazne vojne ciljeve u Siriji i pojačao svoju retoriku protiv sjevernokorejskog Kima Jong-una.

A kako svjetski rat nije izbio u ranijim prilikama, neće se ni sada desiti.

Većina ljevice Zapada (iste one koja sebe slavi kao progresivnu) također je okrutno napala ljude na Bliskom istoku koji su slavili pogibije Soleimanija i al-Muhandisa. Iako je pogrešno slaviti Trumpovu odluku da ubije dva komandanta kao „plemenito djelo“, uokviriti to što se desilo sa starim, umornim ljevičarskim narativom američkog imperijalizma briše regionalni kontekst i patnje miliona ljudi na Bliskom istoku od drugih sila.

Zaista, važno je ukazati na nesmotrenost Trumpa i njegov politički oportunizam, ali nema opravdanja za ignoriranje zločina Soleimanija i al-Muhandisa i onih kojima su oni služili.

Trumpvi motivi

Sa nadolazećim suđenjem za opoziv na Senatu, porastom broja Amerikanaca koji se ne slažu sa njegovim odlukama kao predsjednika, te nadolaskom izbora, Trump pokušava betonirati svoju poziciju u američkoj politici i igrati za svoje pristalice. Njegova vladavina je obilježena sa nejasnim domaćim i stranim planovima, stranim putovanjima na golf koja su izazvala etička pitanja kako se troše federalni novci, te ispadima na Twitteru koji često nemaju ništa sa stvarnosti. Ukratko, kada je Trump naredio ubistva, njegovo predsjednikovanje se nije moglo opisati kao uspješno.

Premda je jasno kako je predsjednik SAD bio motiviran domaćom situacijom, nakon napada je tvrdio kako je to naredio u ime borbe protiv globalnog „terorizma“ i kako je ubistvo Soleimanija označilo kraj vladavine njegovog „terora“.

Ova retorika bi mu mogla pomoći da popravi svoj rejting pred kandidaturu za reizbor u novembru, no prosta je laž kako će ubistvo Soleimanija učiniti svijet sigurnijim mjestom. Zapravo, nijedna od Trumpovih intervencija na Bliskom istoku nije imala prave posljedice na sigurnost u regiji, nasuprot onome što su mnogi na desnici tvrdili.

Ljudi u Jemenu, Iraku, Siriji, Libanu i drugdje gdje su Jedinice Qudsa Soleimanija bile aktivne će i dalje trpiti posljedice iranskog vanjskog uplitanja. Smrt al-Muhandisa i ograničeni napadi SAD-a na Jedinice narodne mobilizacije (PMF) neće dovesti do raspada paravojnih snaga koje su jako utvrđene u Iraku.

Na sličan način ubistvo Abu Bakra al-Baghdadija, vođe Islamske države Irak i Levant (ISIL, ISIS) nije napravilo regiju sigurnijom od „terorizma“. Napadi ISIL-a se nastavljaju, a Rusija i sirijski režim nastavljaju koristiti opravdanje „protivterorističkih operacija“ kako bi ojačali svoje vojne kampanje protiv civila koji se protive vladavini Bashara al-Assada, pri čemu ginu hiljade, a iseljavaju se stotine hiljada ljudi.

Trumpovi zračni udari 2017. i 2018. godine na ciljeve sirijskog režima ništa nisu učinili kako bi bila spriječena dugotrajna kampanja uništenja koju je Damask vodio protiv vlastitog stanovništva. Ni oni nisu doveli do Trećeg svjetskog rata sa Rusijom koji su neki ljevičari predviđali na društvenim mrežama.

Zapravo, tokom svog mandata je Trump igrao za obje strane – za desničarske sokolove i ljevičarske „anti-ratne“ krstaše – sa stalnom promjenom retorike između povlačenja i ponovnog razmještaja na Bliskom istoku, te agresivnog djelovanja.

„Povukao“ se iz Sirije, ali je potom poslao jedinice „da čuvaju naftu“. Obećao je oštro djelovanje protiv Irana nakon napada u Zaljevu, ali nije uzvratio na način kako su željeli njegovi saveznici.

Pravo je vrijeme da obje strane priznaju kako Trump donosi odluke domaće i vanjske politike na osnovu svog ega i onog što mu odgovara, a ne na osnovu branjenja „našeg naroda“ ili neke dijabolične imperijalističke zavjere.

Regionalne reakcije u kontekstu

Ubistva Soleimanija i al-Muhandisa dala su nekim stanovnicima Bliskog istoka osjećaj olakšanja kako su se napokon riješili dvojice paravojnih komandanata koji su donijeli mnogo patnje njihovim zajednicama.

No, kada Sirijci, Iračani, Jemenci i drugi Arapi objave slavljeničke komentare o ubistvu dva komandanta koje smatraju ratnim zločincima, oni koji brane Iran odmah kritiziraju prvospomenute uz tvrdnje kako oni ništa ne znaju o vlastitim državama i kako su oni zapravo uz imperijaliste.

Takvim djelovanjem, ovi samoimenovani ljevičari i aktivisti „protiv rata“ ponovo umanjuju značaj ubistva stotina hiljada ljudi u regiji. Za njih, jedine civilne pogibije koje se priznaju su one koje poginu uslijed vojne intervencije SAD-a, Izraela ili njihovih saveznika.

Međutim, teško je prikriti zločine Irana i njegovih regionalnih ogranaka iz proteklih deset godina. Iran je podržavao, pa čak i savjetovao, brutalni odnos sirijskog režima prema protestima opozicije, a potom i masovna ubistva civila kroz zračne udare i nemilosrdne opsade; također je poslao afganistansku izbjegličku djecu da se bore u njegovo ime u Siriji. Slao je vojnu opremu i osoblje Husima u Jemenu koji su, jednako kao i njihovi neprijatelji iz Saudijske Arabije i UAE-a, optuženi za ratne zločine u jemenskom ratu. U Iraku, oni su podržavali i vodili paravojne snage koje su činile razne zločine nad iračkim civilima.

Kad se tako gleda situacija, onda ne iznenađuje kako Sirijci, koji su prošli traume gubitka prijatelja i porodice tokom opsade Halepa i uvrede gledanja slika Soleimanija koji maršira kroz grad (u koji se možda nikad neće vratiti) slave njegov odlazak. Također, ne iznenađuje kako irački demonstranti, koji su morali vuči tijelo prijatelja pogođenog u glavu iranskim vojnim plinskim bombama u napadu milicija koje podržava Iran tokom demonstracija, slave smrt al-Muhandisa koji je optužen za vođenje napada na proteste.

Ovi isti ljevičari, koji iznose zabrinutost zbog strane intervencije, odbijaju priznati iransku intervenciju u Siriji, Jemenu i Iraku kada su se ljudi ovih država pobunili protiv autoritarizma, korupcije, sektaštva i socioekonomske propasti. Kada su protesti u Iranu izbili 2018. i 2019. godine protiv tamošnjih vlasti, oni su ih ponovo uokvirili pričom o stranoj podršci promjenama režima.

Stalna potreba odbrane iranske Vlade, pa čak i protiv protesta iranskog naroda koji pati tokom njene vladavine, je vježba mentalne gimnastike. Ovo je isti ljevičarski segment koji izjednačava kritike prema Iranu sa savezništvom sa Izraelom, što je jako problematično jer Iran i Izrael čine iste zločine na Bliskom istoku.

Samo američki imperijalizam postoji?

Čuje se mnogo buke oko američkog kršenja iračkog suvereniteta, ali se jako malo govori o iranskim i ruskim akcijama protiv suvereniteta u regiji. Stalno prisustvo Soleimanija u Iraku kako bi izdavao naredbe iračkim zvaničnicima i snagama je samo jedan od mnogih znakova manjka iranskog poštovanja prema iračkom suverenitetu. Neki ljevičari priznaju kako je Soleimani intervenirao u Iraku kako bi se „borio“ protiv američke intervencije.

U Siriji, ono što samoproglašeni aktivisti protiv rata vide kao iransko i rusko razmještanje na poziv legitimnog predsjednika, Sirijci vide kao okupaciju koju je odobrio diktator koga oni nisu nikada izabrali na slobodnim i fer izborima.

Debata o ubistvima Soleimanija i al-Muhandisa koristi kao ilustracija, još jednom, nestalne percepcije dijela „progresivne“ ljevice o tome šta je „imperijalizam“. Oni rado označavaju američke i izraelske akcije kao imperijalističke, no agresije drugih – bilo da je riječ o Rusiji, Kini, Iranu ili njihovim saveznicima – koje nanose jednaku štetu i pogibije civila se ignoriraju, umanjuju ili pakuju u „protivteroristički“ narativ (prilično slično onome što koriste SAD i Izrael).

Stoga, američki i izraelski napadi na iranske snage ili Assadov režim se označavaju kao imperijalistički činovi, dok se masovna ubistva sirijskih civila od Irana i Rusije ignoriraju, dovode u pitanje ili se predstavljaju kao „terorističke“ pogibije.

Kritiziranje SAD-a i Izraela uz istovremeno ignoriranje zločina drugih, međutim, ne ide u korist ljudi koji na terenu nose breme geopolitičkih borbi između ovih globalnih i regionalnih sila. Povici „Treći svjetski rat“ svaki put kada SAD vrši agresiju također ignoriraju činjenicu kako milioni ljudi na Bliskom istoku i drugdje, gdje su američke, izraelske, iranske, ruske i kineske intervencije izazvale sukob, već žive stvarnosti rata.

Biti zaista protiv rata znači protiviti se agresiji svih i optuživati sve koji su optuženi za ratne zločine, bilo da su to Qassem Soleimani ili Eddie Gallagher.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera